Mjesto: Sottotetto klub / Bologna / Italija
Datum koncerta: 13.05.2008
Broj posjetitelja: 100
Cijena ulaznice: 15,00€
Kako li samo moraju intenzivno pucketati iskre i preskakati struja u mozgu čovjeka koji odluči da će tri dana odmarati u Italiji s primarnom namjerom da obiđe koncerte. Prvi dan tog odmora na redu je bio Royal Hunt. Danski simfonijski progresivni metalci, koji su sredinom ožujka ove godine izdali svoj novi studijski album “Collision Course: Paradox Pt. II” (2008), a on predstavlja nastavak konceptualne priče koju je skupina predstavila albumom “Paradox” (1997). Momci su u svojoj propovijedi i dalje neuništivi, a i novi album zadržava svu veličanstvenost i pedigre visoke kvalitete vlastitog artističkog izraza skupine. E, da stvar ne bi bila predvidljiva i kao jaje jajetu, pobrinula se zamjena na mjestu vokalista. Dugogodišnjeg člana Johna Westa, bez kojeg je Royal Hunt teško zamisliti, na novom je albumu zamijenio još jedan vrhunski vokalist. To je Marc Boals, najpoznatiji po doprinosu karijeri Yngwie J. Malmsteena.
U Bolognu sam stigao točno u 20.00 sati. Sottotetto klub, kako se zove mjesto zločina, smješten je na idealnoj lokaciji. Na sjeveru Bologne, praktički u predgrađu, da ne kažem iza inače pusto industrijalizirane Padske nizine, u pravoj idiličnoj zelenoj provinciji.
Stvari nisu išle baš prema planu organizatora, jer je on od menadžmenta čuo nekoliko oštrih riječi na svoj račun. Na vidiku je bilo kašnjenje od dva debela sata. Koncert je službeno trebao početi u 21.00. Naravno, Skandinavci navikli na punktualnost teško se miri sa znamenitom talijanskom ležernošću i hedonizmom, ali takva je Italija. U Italiji se uvijek teško što počinje prije 22.00 navečer, iako na letcima i plakatima piše drugačije. Druga stvar koja je razbjesnila voditelja turneje bila je činjenica da kapaciteti kluba ne omogućuju skupini prave uvjete za postavljanje cjelokupne scenske rasvjete (s posebnim efektima).
E, za točku na “i” dolazi još i novinar iz Slovenije sa zamolbom za intervju… Upravo sam s šefom skupine Andreom Andersenom čavrljao u tour busu. Čovjek je bio daleko od toga da pokazuje znakove vedrine zbog razočaranja organizacijom dok smo razgovarali. U klubu je u međuvremenu već počelo pucati. Šou su otvorili švicarski power metalci Godiva. Ti su dečki svoj studijski prvijenac izdali 2002. godine. Na njemu su žestoko vukli prema Primal Fear. Od tada sam im izgubio svaki trag i bio sam zaprepašten kad su mi se pojavili pred očima na pozornici, pa sam se morao uštipnuti da se uvjerim da nije riječ o domaćem predbendu iz Bologne s (slučajno) istim imenom. Ne. Bili su to uistinu pravi Godiva.
Sat je odbio čvrsto preko 22.00 kad su počeli svirati. U svoj 40-minutni repertoar Godiva su utkali nekoliko novih skladbi sa svježeg studijskog albuma “Destruction” (2007). Power metal, navijeni “in your face” rifovi, melodičan i čist vokal. Nažalost, dečki su imali očajan zvuk. Gitare su bile posve zagušene, vokal pretih. Bubnjevi su snažno probijali zvučnu sliku. Ipak su korektno odradili svoje, unatoč tome što je dvorana bila praktički posve prazna. Momci su se toliko natezali da je gitaristu Steveu Papacharitosu crknuo monitor, tik prije izvedbe završne Vicous Blade. Skupina je “a capella” We Will Rock You (orig. Queen) trik aranžmanom pokušala zabaviti publiku, odnosno onih nekoliko pet pod pozornicom, koliko nas je znatiželjno došlo, dok se Steve mučio s oživljavanjem monitora. To mu nažalost nije uspjelo i skupina se tako oprostila bez završne pjesme. Što reći? Sigurno to nije bio njihov dan. Ni što se ozvučenja tiče, a kamoli podrške publike. Riječ je o vrlo kvalitetnom bendu koji će sigurno u drugačijim uvjetima odlično zapaliti. Da s dečkima nema šale, potvrđuje i činjenica da im se u redove pridružio legendarni njemački bubnjar Stefan Schwarzmann (ex-U.D.O., ex-Accept, ex-Krokus, ex-Helloween, ex-Running Wild), kojeg smo imali čast vidjeti uživo s Godiva!
U 23.10 svjetla pozornice još su se jednom ugasila i iz ozvučenja je počeo odzvanjati uvod s Ave Maria Gratia Plena. Nekoliko minuta dugi intro prelio se u prvu skladbu albuma “Paradox” (1997) River Of Pain. Skladba s ubojitim glavnim rifom stvorena je za otvaranje koncerta! Kvintet s pratećom back vokalisticom pokušao je rutinirano odsvirati i otjerati tamne oblake koji su se te večeri vukli dvoranom kao posljedica slabe posjećenosti. Pod pozornicom se okupilo jedva stotinjak ljudi. Kakva tuga. Budući da se to Royal Huntu nije dogodilo prvi put, a neće ni posljednji, pristupili su sviranju svom snagom, a svu je pozornost svojom odličnom izvedbom preuzeo pjevač Marc Boals. Njegov nevjerojatno snažan, eksplozivan vokal, koji posjeduje vrlinu prijenosa izvanredne snage iz srednjih u najviše registre, što obično razlikuje najbolje pjevače od dobrih u rock glazbi, oduzimao je dah. Čisti i svom snagom otpjevani stihovi izazivali su pravu naježenost, a pjevač je od malobrojne publike tijekom koncerta nekoliko puta požnjeo glasne ovacije. Set lista bila je većinom sastavljena od ploča “Paradox” (1997) i “Collision Course: Paradox Pt. II” (2008), što sam potiho i očekivao. Ipak, skupina nije zanemarila ni ostale studijske albume, tako da su na svoje došli doista svi zagriženi obožavatelji pod pozornicom. Posebno je bilo užitak promatrati dvojicu dečki koji su se dovezli iz Rima do Bologne da vide Royal Hunt, kako su žarko surađivali sa skupinom tijekom koncerta. Royal Hunt nas što se tiče odabranog repertoara doista nisu ostavili ravnodušnima. Praktički najbolje stvaritelje s albuma “Paradox” poput Time Will Tell, koji je bio jedan od vrhunaca koncerta, pa It’s Over i Message To God, preuzimale su svu inicijativu. Ništa manje nije iskrio ni najnoviji materijal s fenomenalnom atmosferičnom Tears Of The Sun na čelu. Nekoliko zanimljivih iznenađenja skrivalo se i u Flight s njihova studijskog prvijenca “Land Of Broken Hearts” (1992), nadalje Can’t Let Go (“Eye Witness”, 2003) i obavezno Cold City Lights (Fear, 1999), skladbi izrazito pjevnog refrena, kojom su zaključili koncert.
Da, nakon samo sat i nepunih 40 minuta, koncerta je bilo gotovo. Skupina je izbacila dvije skladbe iz bisa. Uzroke nije teško naći. Samo razočaranje uvjetima izvedbe koncerta koje je pružao Sottotetto klub, veliko kašnjenje te naravno i ponajprije malobrojna publika. Vraga, baš je Last Goodbye s mog najdražeg albuma “The Moving Target” (1995) otišao k vragu!!!
Pogled na pozornicu bio je doista prilično tužan. Royal Hunt su doista svirali praktički u potpunom mraku, a do izražaja su među svim članovima postave dolazili najviše gitarist Marcus i naravno spomenuti izvanredni Marc Boals na vokalu. Skupina si je priuštila nekoliko skečeva, čiji je glavni akter bio Danac Andre Andersen, klavijaturist i šef skupine, koji je tako po novome u postavi okružen samim Šveđanima i jednim Amerikancem. Basist u Royal Huntu je Per Schelander, čovjek kojeg je RockLine vidio u Padovi u studenome 2006. na koncertu švedskih melodičnih hard rockera House Of Shakira.
Royal Hunt su prikazali čvrst i vrlo kompaktno uigran nastup. Problem je bio što skladbe nisu došle do tako potpunog izražaja kao inače. Pogotovo ne u atmosferičnom smislu, iako su visoko ozračje i drama momenta u glazbi Royal Hunt važni elementi. Previše se očito na površinu probijala rutiniranost u stilu: “Hajmo dečki! Odsvirajmo ono nužno za što smo plaćeni i maknimo se odavde!” Nastup doduše bez greške. Andersenove klavijature bile su preglasne u sjeni gitare, tako da karakteristične udarne harmonije na relaciji gitara – klavijature nisu došle tako snažno do izražaja, kao ni njihova, u skladbama mjestimice pozicionirana, unakrsna vatra (dijalog izmjene melodija). Srećom, tu je bio jedinstveni Marc Boals, koji je svojom izvedbom izvukao koncert iz prosjeka na barem djelić višu razinu, iako je nastup Royal Hunt bio daleko od optimalnog, da ne kažem savršenog. Veliki minus nosi ta zamagljenost klavijatura u zvuku. Andre Andersen je naime svojim aranžmanima jedna od najvažnijih karika slike Royal Hunt, koja ih zapravo čini posebnima u glazbenom smislu. E, ovaj put Andre je bio jedva primjetan.
Ulov prvog dana bio je za putnika iz Ljubljane vrlo tužan, uz iznimku utjehe da sam vidio skupinu koju ću teško imati priliku ikada ponovno vidjeti. Momci su nakon koncerta žurno pobjegli s pozornice u tour bus, jer ih je čekao dug put na sjever, gdje su već za 15.05.2008 imali najavljen nastup u njemačkom gradu Karlsruhe. Marc Boals je dokazao u Bologni da je poštovanja vrijedan nasljednik Johna Westa. Potiho se nadam da će Royal Hunt idući put doći barem u Austriju, gdje će biti i bolje volje prije koncerta i tako raspoloženi kako se pristoji, a ne da glume princeze na zrnu graška, a kratko potom povuku obožavatelji skupine, iako ih je u dvorani samo 100. Pravi profesionalizam zahtijeva šus nastup i to bez razlike. Za jednog čovjeka ili 10.000-glavu masu u dvorani. Na tom ispitu su Royal Hunt ovaj put glatko pali.
Setlista
GODIVA:
1. Destruction
2. Pedal To Metal
3. Proud To Be A Beast
4. Heavy Metal Thunder
5. Crawl In The Night
6. Call Me Under 666
7. Let The Thanks Roll
8. Vicious Blade*
ROYAL HUNT:
1. Intro
2. River Of Pain
3. The First Rock
4. Message To God
5. The Clan
6. Long Way Home
7. Hostile Breed
8. Time Will Tell
9. Tears Of The Sun
10. It’s Over
11. Caos A.C.
12. Game Of Fear
13. The Mission
14. Never Give Up
15. Can’t Let Go
16. Flight
17. Cold City Lights
—dodatek—
18. Third Stage* & Solos*
19. Last Goodbye*
* skladbe koje nisu odsvirane
Galerija slika
