Mjesto: Channel Zero
Datum koncerta: 21.04.2012
Broj posjetitelja: 150
Cijena karte: 10,00€
Post rock je očito ponovno u usponu. Nakon prvog vala u osamdesetima i drugog početkom 2000-ih, kulminaciju tog glazbenog žanra vjerojatno ćemo doživjeti u drugom desetljeću aktualnog tisućljeća. Ponajprije zahvaljujući bendovima koji post rock koriste kao kostur svojih kompozicija, na koji onda nakače žanrove koji su im najbliži. Tako su nam se u subotu 21.4. predstavile dvije grupe koje spadaju u post rock žanr, a uz njih još i grupa “x”. “X” zato što u svom glazbenom izrazu nikako nisu pripadali uz ostale, kao ni zbog same scenske pojave.
Ti posljednji majstori, koji su ipak nastupali prvi, zvali su se Smashed Face. Prije tog zadnjeg imena zvali su se još Interruption, Parricide i Detheria. Svirali su brutal death metal, koji su u zadnje vrijeme pomiješali još i s metalcoreom. Riječ je o izuzetno simpatičnom bendu uz koji sam se smijao do suza. Možda bi mogli krenuti putem Jane Fonda, koja je izdavala videokasete s vježbama za aerobik. Između sporijih ritmičkih dijelova cijeli bend naime počne raditi čučnjeve. Ponekad sinkrono, ponekad asinkrono, u svakom slučaju, blago rečeno neobično. Sama izvedba pri tim vježbama uopće ne pati, pa možemo zaključiti da je riječ o odlično fizički pripremljenim Česima. S obzirom na to da su izdali tri cjelovečernja albuma, zadnji 2010., imaju na raspolaganju dosta materijala i puno su nam ga toga i odsvirali. Od prve predgrupe se ionako ne očekuje gotovo sat vremena dug nastup. Ali kako nisu bili dosadni i uz njih sam se neizmjerno zabavljao, nastup mi je prošao prebrzo. Naprijed, gdje sam stajao, i zvuk je bio na razini, pa smo pomalo neočekivano dobili kvalitetno zagrijavanje za ostatak večeri.
Uskoro nakon njih na pozornici su se pojavili još jedni Česi, zovu se Esazlesa i tipičan su predstavnik post rocka koji spominjem u uvodu. Imaju izdan EP i singl s njega, no imaju sreću jer se komadi daju lijepo, bez pretenzija, razvući. Njihov pristup sličan je Amerikancima Rosetta, a u Sloveniji bi im se uz bok mogli postaviti The Canyon Observer. U post rock su umiješali i elemente sludgea, što s prodornim vokalima stvara atmosferu punu agonije s jedne strane i nade s druge. Njihov pristup je klasičan za taj žanr. Smiren početak s malo melodije, melodična tema koja se ponavlja prilično dugo, stupnjevanje melodije. Prema kraju se tiši instrumenti snažno pojačaju, a veću ulogu dobivaju činele. Važno je, međutim, da melodična gitarska tema uvijek prevlada. I za sam vokal bi se moglo reći da je kod Esazlesa podrška gitarskoj liniji i da služi više stvaranju raspoloženja. Samu priču pak pripovijedaju gitara i mašta pojedinca. Lijep dodatak bila je izgovorena riječ tijekom zadnje ili predzadnje skladbe. Nikad prije nisam češki doživio kao jezik koji uvjerava. U tom je trenutku vokalist svojom interpretacijom teksta pobrinuo da mi je nekoliko žmaraca prošetalo preko udova. Scenska pojava im je prava, vrlo su energični kad treba i melankolični kad zaplove u mirnije vode. Očito uživaju u onome što rade i možemo se veseliti njihovom sljedećem albumu.
Zadnji su nastupili Australci Sleepmakeswaves. Uz njihov nastup dvorana, koja je već prije bila lijepo napunjena, napunila se još više. U zraku se osjećala napetost, a posjetitelji iz svih mogućih krajeva imali su što vidjeti. Pristup Australaca je smireniji nego kod Esazlesa. Sama glazba nema takvih oscilacija, nego je više linearna. Naravno, još uvijek u žanru; u usporedbi s Lady Gaga su, na primjer, super razigrani i nepredvidivi.. Intenzivnije koriste i sampleove, što je odličan dodatak glazbi. Naišao sam na podatak da je riječ o bendu koji je prošle godine na stranici Bandcamp u tjedan dana prodao toliko albuma da su zauzeli prvo mjesto. I dalje je to jedan od najprodavanijih australskih bendova. Izdali su jedan album naslova …And So We Destroyed Everything, koji toplo preporučujem čitatelju. Sam koncert bio je pravi doživljaj, a kolega se opravdano upitao je li uopće moguće stvoriti loš post rock? Vjerojatno je, ali očito imam sreću da još nisam naletio na takav bend uživo. Toliko emocija i takvog melodičnog punog zvuka u drugim glazbenim žanrovima još nisam zapazio. Dokaz univerzalnosti glazbe je upravo prethodno spomenuta socijalna raznolikost posjetitelja. Izvedba je naravno bila na razini, a zvuk je opet bio točno onakav kakav treba biti. Mogao bih upotrijebiti nogometnu usporedbu, kad kažu da je dobar sudac onaj kojeg tijekom utakmice ne primjećuješ. Dobar zvuk je očito onaj na koji ne treba posebno paziti jer je uvijek prisutan u pravom trenutku. Sleepmakeswaves su nas počastili jednosatnim repertoarom, u možda već malo previše intimnom ugođaju, koji mi je za taj trenutak odgovarao. Kako me vani čekala još jedna ugodna subotnja večer, pun sam se dojmova otisnuo u novu avanturu.
Galerija fotografija
