Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Ljubljana / Orto bar / Slovenija
Datum koncerta: 24.10.2013
Broj posjetitelja: 40 – 50
Cijena ulaznice: 16 € u pretprodaji / 20€ na dan koncerta
Selektivan sam i ne padam na svaku udicu koju može baciti organizator koncerta ili sam bend, pa ne vjerujem u bajke da je svaki manje poznati egzotični konvoj glazbenika zbog svoje opskurne podzemnosti odmah i izgubljeno blago, a svaki album s malo intelektualnijom notom odmah vodi prema Nirvani, Eldoradu unutarnjeg smirenja, ispunjenja, unutarnjoj katarzi. Ipak me je najava da u Ljubljanu, tek nekoliko mjeseci nakon Metal Daysa, dolaze progresivni multižanrovski provokatori i nadahnuti norveški zvučni buntovnici Leprous, a društvo će im praviti za poljske glazbene prilike posve nekonvencionalni progresivni sludgeri, doomeri Blindead, sastav koji me privukao već na prvo slušanje s ploščom Absence – sve nabrojeno vodilo zaključku da bi bilo gotovo glupo, nepravedno, da ne zakoračim u smjeru ljubljanskog kluba Orto Bar, gdje se obećavalo sve prije nego uobičajeno produbljivanje u glazbenu bit suvremenije glazbene ponude. Činjenica je da su suvremeni zvukovi postapokaliptičnog rocka, metala, alternative, glazbene paralele izravnije od starinskog thrasherskog – HC-ovskog stava na ovoj strani Alpa malo zapostavljeni i previđeni. Mladež osim djenta, pa Meshuggah, iznimno Toola i još ponečeg malo uočljivijeg, rijetko posiže za egzotičnim derivatima zvučne progresivnosti sastava Neurosis, Isis, Pelican, Veil Of Maya, pa nekih Cult Of Luna, jer je takva ponuda sve prije nego jednostavna za apstrahiranje, konzumiranje i poimanje. Ne tvrdim da je narod intelektualno frigidan, ali istina je da sve što zahtijeva više truda od prosječnog i komercijalno silovanog ne pada često na plodno tlo ovdje u našem zakutku svemira. Zbog toga su očekivanja da bi Orto mogao biti nabijen do posljednjeg kutka bila sekundarne naravi, gurnuta negdje u pozadinu, a sa sastavima sam unaprijed blago suosjećao.
Kao prvi su tijesnu pozornicu, dobro nabijenu opremom, zauzeli Poljaci Blindead. Daske pozornice primile su bubnjarski set izvrsnog ritmičara Konrada Ciesielskog, ispred kojeg su se strumno postrojili kitaristi Mateusz Smierzchalski i Marek Zielinski, naoružani Fenderom i Gibsonom, te kratkokosi zamišljeni basist Matteo Bassoli, a pred punom pozornicom su se na desnoj strani strateški bohotile klavijature i semplovi Bartosza Hervyja te provizorni podij, propovjedaonica, na koju je kao posljednji stupio sa zamišljenim, dalekim pogledom obdareni orator sastava, pjevač Patryk Zwolinski. Sastav koji pod imenom Blindead u Gdanskku stvara već od 2003., nakon konačnog okončanja prethodnog sastava Incorrect Personality, uspio je za pojas zadjenuti već četiri posve različite plošče; nakon albuma Devouring Weakness, Autoscopii odnosno ubojstva u više faza, pa još sistematičnije nerazumljivog albuma Affliction XXIX II MXMVI, ovogodišnja je godina kod sekstета u znaku nihilizma, katarzičnosti i sanjivosti albuma Absence, koji su momci odlučili u potpunosti predstaviti i na svojoj slovenskoj stanici na turneji Coal. Uvodna skladba b6 zagrmi uz projekcije kardiograma kao ekstatična priča, melodična bajka dobro uravnoteženih i zvučno zasićenih gitara, basa, nezemaljskih klavijatura, dobro otežanih bubnjeva te atipičnog, sanjivog, kontemplativno snažnog maynardovskog vokala izvrsnog Patryka. Kontakta očima je malo, a priča o praznini, prolaznosti, krhkosti, konačnosti i smrtnosti utiskuje se u prostor Orta gusto i s rezonantnim tonovima koje bi Neurosis, Isis, Pelican, Tool i ostali velikani melankolično nastrojenog metala rado potpisali kao nešto svoje, no Blindead se ovaj put predstavljaju posve vlastitim i briljantno izvedenim skupom skladbi koje dokazuju da su momci elita genijalaca na misiji potpunog pokoravanja svijeta. Prekrasna ritmika i pune melodične vinjete zasićenog progresivnog sludgea, dooma i novodobnog kataklizmičnog poigravanja s živčanim završetcima bliže su osjećaju koji me preplavi dok se produbljujem u bit sastava A Perfect Circle, Ashes Divide, Tool i Isis nego invertnom satanizmu nekih vulgarnijih, jednostavnijih rođaka iz garažnog svijeta ponude opskurnih klubova. Blindead imaju profinjenost i unutarnju ravnotežu, podrhtavanje drvenog poda Orta pokazuje pak da se jasno zavaravaju i činjenice da su za priključak na kozmičke tokove sastava potrebne prave frekvencije i glasnoća, snaga. Pod diktatom praznine, nihilizma, otožnosti, tuge i rezonantne boli u zamišljeno stanje hipnoze predavali su se i momci i djevojke u auditoriju. Kojih četrdesetak glava priklopilo je oči i prepustilo se atmosferičnom klizanju po manje poznatom, uz zvukove šamanskog napjeva kojem je Matteo u skladbi s1 posve dorastao. Maynardovska suspenzija curi iz svake pore, a u pozadini se u večer upreda slika staračkog tijela. Prolaznost, smrt, dekompozicija – sve ide ukorak s pričom koja se ljudi dotiče racionalno, emocionalno, sonično dovršeno. Mateusz si, opasan dvanaestožičanim Gibsonom, dopušta nanositi na ionako punu sličnu zvučnu sliku još nove briljantne podtonove toplih distorzija, a točku na i dodaje mu Deadman, prekrasni katalizator toplih podtonova Fendera, Marek, a sastav si ne mogu predstaviti bez soničnog dodira klavijatura i zvučnih dodataka koje servira Bartosz. Mekih tkiva ili nedostataka Blindead si ne dopuštaju, a uz polumrak i stroboskopske provale bijelog svjetla svoju moćnu neprekinutu kompoziciju gorčine i inteligentne glazbe nesmetano krmare dalje. Momci si navlače sve nove zvučne konture, a između suspenzije, izmjena gitara i zvučnih alata događa se stalna nadogradnja osjećaja, što Patryk izmjenom dubokog rezonantnog baritona, naracijom, grlenim punim krikovima punokrvnog metaliziranja i sanjivim tenorskim zadiranjem u osjetljivije sfere potpune melodike više nego briljantno izvodi bez ikakvog osjećaja podređenosti glavnim zvijezdama večeri ili probadajućim pogledima publike koja nije mogla posve shvatiti što se pred njom kvalitetno odvija. Distanca izvođača prema publici je namjerna, nedostatak riječi za komunikaciju o smislu pjesama, sadržaju, bio je i više nego dobrodošao. Čelična nit nastavlja se odlučnijim industrijaliziranim hladom skladbe c7, koja nakon postindustrijske repetitivnosti u cjelinu genijalno upliće podtonove jazzovske improvizacije, sočne zvukove tonalno posve oslobođenog saksofona, koji još više zgusne osjećaj klaustrofobičnosti, boli, potresenosti, što me kod naracije sastava još magnetičnije privlači stanju potpune fuzije s onim nešto uzvišenim u samom gravitacijskom središtu savršene glazbe. Melankolično lakši pjev prekrasnih gitara na skladbi e2 u maniri meni dragih Opeth (ne znam, ali na pamet mi pada mekoća plošče Damnation) uvertira je u završni čin u kojem sve kulminira i potpuno se rješava. A7bsence zatvara priču kao prekrasno otkrovenje. Što ako je sve što zamišljate upravo suprotno činjenicama? Blindead si dopuštaju u cjelinu udahnuti duh progresivnih podtonova sedamdesetih, gdje odjekuju orgulje, a cijela šestoglava jezgra poljske soldateske izvrsnih glazbenika uspori kolaže gitara, basa, Nickovog emocionalno nabijenog naelektriziranog vokala dovodi zbivanje do kataklizmičnog finala, gdje uz bubnjanje bubnjeva, gitara i niskih podtonova gromoglasnog basa nedostupni pjevač napušta dvoranu Orta, a ostali petorac gosti posljednje fraktale, posljednje preostale atome energičnog magnetizma u gustu gošću instrumentalnih građevnih elemenata. Stanje katarze je potpuno, a Poljaci su prekrasno i bez grama slabosti dominirali prvim dijelom večeri. Tko je prvi dio koncerta propustio, može mu biti opravdano žao, a apetiti prisutnih bili su u svakom pogledu više nego siti.
Predjelo je bilo obilno i sito, nema što, ali glavno jelo tek je slijedilo. Norveški posebnjaci Leprous svojim jedrenjem izvan žanrovski predvidljivih okvira sve su prije nego konvencionalan primjerak metala, jer se s etiketizmima i sličnim sranjem ne mogu složiti ni u kojem slučaju. Ploša Coal, koju su došli predstaviti i braniti u Ljubljani, misaoni je nastavak albuma Bilateral, koji je iznenadio osjećajem potpunog prog rocka, a Mars Volta i podtonovi sastava Muse već se uvodnom skladbom Foe pokazuju kao prvi konkretni projektil u cijevi kvinteta. Megatonski pritisak gitara, basa i atonalnih klavijatura nadograđuje se kristalno jasnim tenorom svjetlokosog Einara Solberga, opremljenog kravatom i elegantnom odjećom. Eleganciju je moguće pripisati cijelom sastavu, a uz sustavno suzdržane gitare Tora Oddmunda Suhrkea i Øysteina Landsverka večer je u znaku i krstene predstave novog basista, crvenokosog, malo čudno ošišanog Vikinga Martina Skrebergenea, a više od njega privlače me izvanredna savršeno izvedena trodjelna pjevanja obojice kitarista i potpuno koncentriranog Einara. Insahn i Emperor elementi povezani s osjećajem potpune progresije, eksperimenta, King Crimson, Muse i Mars Volta tek su uporišne točke uz koje si potpunu erekciju priskrbljuju i svi fanovi genijalnog Devina Townsenda ili Opeth. Sastav funkcionira suvereno, ali me barem na početku ne privlače na takav način kao prethodnici, jer je glavno jelo ovaj put malo kičastije i siti od uobičajene kulinarske ponude, pa je potrebno strpljenje, naknadno više nego bogato nagrađeno. Kitaristi si opasuju osmožične Ibaneze i igra atonalnih ljepota može se nastaviti. Nakon The Valley zagrmi prekrasan distorzijski udarac skladbe Chronic, na kojoj Einar dokazuje potpuni raspon od čistih tonova do potpune brutalizacije, a čudesni slijev klizećih melodija i olovne težine nastavlja se na veselje malo brojnije publike u maniri konkretne, znojem i empirijskim provjeravanjem prikladnosti frekvencija zadnje ploše pune predstave. Slušateljski izazov koji Leprous operetnim podizanjem na razinu potpunog oslobođenja od žanrovskih imperativa nedvojbeno predstavljaju za čistokrvne i purizmom zakletе metalce za mene je potpuni poziv na ustrajnost, jer recepata predvidljivosti ovdje nema! Prekrasno izvedeni The Cloak je još punije crnine i zlokobnosti nego na albumu, a Leprous konstrukcijom vrhunski izvedenih falseta dominira ponajviše potpunom vokalnom izvedbom, makar gitarama nedostaje par grama težine koja bi bila više nego dobrodošla. Djentovski nastrojeni Restless vraća u usta osjećaj potpune predstave albuma Bilateral, a progresivnim rock tonovima pridružuje se malo kornovske prljavštine i ritmike, a Leprous ga žare na posve opušten način i predani misiji »dominacija Slovenije«. Igra je savršena, poigravanje osjetilima mnoštva blizu stanja ekstaze, a momci potom u cjelinu miješaju malo psihogenosti i oštrine albuma Tall Poppy Syndrome s razigranošću skladbe Dare You. Ispitivanje sposobnosti i osjećaja za ritmiku nadograđuje se tako da Einar u igru gitara, basa i bubnjeva upliće svoje »čudne« zvukove klavijatura, a momci se poigravaju i jačinom i ritmikom, opethovski klimaks se uz barokni kič samo zgušnjava, a u podsvijest se prikradaju čak i uzorci Meshuggah brojalice, koja je pak zlokobna i prekrasno prekrivena lakšim, ako se tako može reći, kićenim sitnicama starinskijeg proga. Seksi, jednom riječju! Nakon izvanredne simfonike skladbe Thorn momci si utiru put do konfuznog središta vašeg zbunjenog srca i misli skladbom Forced Entry, a shizofreni ples nastavlja se naslovnom skladbom zadnjeg albuma, koja u Leprous unosi malo više praha čudotvorne multižanrovnosti, uz koju se mogu zabavljati svi – metalci, rockeri, ljubitelji jazz eksperimentiranja, popa ili, kako i sami kažu, svi na paleti između Milesa Davisa, Meshuggah, Michaela Jacksona i još štošta. S naglaskom na tome da Leprous ne mogu i ne uspijevaju ostati vjerni samo jednom jedinom receptu, zbog čega je zvučni kolaž vrlo razderan i prokleto složen, ali istovremeno i sasvim čudesno ukusan! Malo okusa ljudi ipak imaju, zar ne? I skladba Acquired Taste slijedi taj bilateralni ispit granica (mo)gućnosti, a trud da bi izmakli svim okvirima konvencionalnosti nagrađen im je sa svakim tonom sve glasnijim ovacijama, pljeskom i usklicima oduševljenja koji se kao odjek na militantne podtonove skladbe Echo vraćaju s pozornice do središta srca publike i natrag. Sanjivost i razigrano ubrzavanje ciklusa okretaja ekstaze zgušnjava se do stanja potpunog groteskog nasilja i eksplozivne želje za prekorašenjem granica tjelesnosti. Tijela su čaše u koje se ovaj put ulijeva potpuni medeni nektar guste neuhvatljive ludosti, a uz podrhtavanje na brutalne aritmične zvukove odbrojavanja do nultog stanja potpunog nihilizma nakon zarazne skladbe Contaminate Me dogodi se još i očekivani znojni nastavak i nagrada za ustrajnost. Preznojeni Leprous istiskuju iz svojih nedara još izvanredne skladbe Passing te disharmonično ubrzanu priču o zecu ili klobučaru iz Alise u zemlji čudesa, asfiktičnim finalom skladbe Waste Of Air. Leprous su izvanserijski, a nakon zaglušujućeg zavijanja svih parametara preko granice crvenog i dopuštenog finale se razvija onako kako bi se moglo samo poželjeti – u potpunom prepuštanju ritmici i melodiji, uz koje su prostor i vrijeme, barem tih nekoliko produljenih trenutaka šamanske opčinjenosti, posve nebitni.
Leprous svoju čaroliju prenose na ljubljansku publiku, a izvanredna predstava otpora, neuhvatljivosti i bijega pred svakom konceptualizacijom postiže svoj cilj. Lako se usuđujem tvrditi da je četvrtkov koncert bio nešto najbolje što ćemo ove godine na ovoj strani Alpa dobiti. Dvostruko oduševljenje bilo je ovaj put toliko atipično da je u cijeloj toj bajci, priči o svijetu tame, sumraka, boli i katarzičnog otkupljenja svatko pronašao nešto za sebe. Ja bih Leprous ovaj put lakše vidio u kombinaciji s, ne znam, Fair To Midland ili nekim sličnim prog rock ili prog metal bendom, ali istina je da su mi Blindead uljepšali večer svojom doista čarobnom predstavom dominacije, tuge, beznađa i pune praznine koja odražava i naš svijet i naša srca obilježena krizom i recesijom. Poljaci su me potpuno potresli i nahranili, a Norvežani su mi dali zapravo sve ono što sam od momaka njihova kalibra i očekivao – avangardni višak o kojem će se opravdano moći govoriti još neko vrijeme kao o događaju koji se u Sloveniji, pa, ne događa svaki dan! Hvala bogovima za takva rijetka, ali tako slađa iznenađenja!
Setlista
BLINDEAD:
1. b6
2. s1
3. e5
4. n4
5. c7
6. e2
7. a7bsence
LEPROUS:
1. Foe
2. The Valley
3. Chronic
3. The Cloak
4. Restless
5. Dare You
6. Thorn
7. Forced Entry
8. Coal
9. Acquired Taste
10. Echo
11. Contaminate Me
12. Passing
13. Waste Of Air
Galerija slika
