ManOwaR
petak, 15. 2. 2025
München / Zenith / Njemačka
“Other bands play – ManOwaR kill!!!”
Manowar sam zadnji put vidio i slušao 1999. na festivalu Gods of Metal u Milanu. Poslije toga počeli su niz dvojbenih albuma, počevši od Warriors of the World 2002., sa sumnjivim potezima oko postave benda, bivšim gitaristom kojeg neću imenovati, a koji se pokazao sa svojom “ljubavlju” prema djeci, i da ne nabrajam dalje.
Sve to i još neke sitnice, među kojima je najviše u nebo vapijuća Joeyeva (DeMaio, basist i šef benda) autorska blokada, od koje pati najmanje od 2007. nadalje, bilo je razlog da sam namjerno bojkotirao eventualni odlazak na njihov koncert.
Promjenu planova izazvao je šok kad sam shvatio da je moj najdraži vokalist, Eric Adams, zakoračio u osmo desetljeće života. Malo sam popustio okove svojih uvjerenja i odlučio da idem pogledati dečke u München, gdje su gostovali u sklopu turneje The Blood of Our Enemies. Na njoj naizmjence, svake druge večeri, odsviraju albume Hail to England i Sign of the Hammer u cijelosti. Mi smo naletjeli na Sign of the Hammer, kultni album iz 1984., a uz to su odsvirali još i selekciju “hitova”. Cijeli popis možete pogledati ovdje.
Istovremeno sam odlučio da će to biti i zadnji koncert na koji idem u sklopu organiziranog odlaska autobusom, jer cjelonoćne eskapade na povratku više nisu za moje stare kosti. Ekipa u stražnjem dijelu autobusa bila je primjereno me(n)talno nastrojena, šale i dosjetke letjele su lijevo-desno, tako da je put brzo prošao. Veselica se nastavila u trgovačkom centru blizu dvorane, čak se i konobar osjećao dužnim objasniti nam da će se morati dići sidro.
Moj plan da u dvoranu stignem malo ranije kako bih osigurao dobru poziciju za fotkanje propao je iz dva razloga. Prvi je taj što g. DeMaio ne dopušta fotkanje i snimanje. Drugi je bio taj što u dvoranu nisam stigao malo ranije pa je već bila prilično puna. Tu je na scenu stupio kolega iz autobusa kojeg sam pri polasku prijateljski išao po muci jer mi je zauzeo željeno sjedalo kraj drugog izlaza. No, slučajno poznanstvo se isplatilo, jer je organizator iz nepoznatog razloga dijelio “fanpit” propusnice svakome tko se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. A kolega iz autobusa je to nanjušio i rekao i nama s kolegicom. Odlično! Tako smo izborili mjesto prilično u prvim redovima.
Joey je pri regrutiranju gitarista i bubnjara za najnoviju reinkarnaciju Manowar slijedio svoj plan iz zadnjih godina pa je za bubnjeve posadio (barem meni) posve nepoznatog Davea Chedricka, koji sa svojih 55 godina snažno snižava prosječnu starost benda, a iz naftalina izvukao legendarnog (ali ne iz pravih razloga) gitarista Michaela Angela Batia. Potonji mi nije budio pravo povjerenje, jer se u video isječcima s prethodne turneje moglo čuti da je svoj posao shvatio više kao zafrkanciju, solaže (osobito Rossove) izvodio je naime poprilično po svom.
Koncert? Odličan zvuk, Eric u fantastičnoj vokalnoj formi i nasmijan, Joey u svojoj klasičnoj mačo maniri, Dave precizan kao švicarski sat, a Michael Angelo je solaže ipak naučio, iako mu stil gore (ne)spomenutog gitarista puno više odgovara nego Rossov. Ross the Boss je jednostavno jedan jedini. Publika luda i glasna. Redari u stalnoj potrazi za fotoaparatima i mobitelima, no ipak smo Silvija i ja uspjeli snimiti nekoliko fotki (vidi galeriju).
Moram priznati da mi je jako žao što sam zadnjih 25 godina šparao Manowar koncerte, jer ovo je bilo religiozno iskustvo! Manowar su Eric i Joey, u cipele gitarista i bubnjara može se staviti gotovo bilo koga, barem se tako pokazalo. Manowar je bend koji još puno drži do teatralnosti, a scenska postava i pozadina te sad već klasične ratne uniforme članova to su potvrdili i ovaj put. Moram još jednom naglasiti nevjerojatno glasan i kristalno čist zvuk, i, OMG, Eric! Ludo je što sve iz svojih glasnica može izvući sa 72 godine. Naravno, svoj vokalni izraz jako optimizira, ali točno zna koje životinjske krikove Manowar fanovi žele čuti. I isporučio je baš sve. Od uvodnog u Animals do post-solo kitice u Black Wind, Fire and Steel. Da ne spominjem završno “Mother! Mother! Mother!” iz komada Guyana…
Izbor pjesama bio je za moj ukus besprijekoran, sve same klasike, ništa iz razdoblja nakon 2007., a s ostalih albuma samo ona najbolja zrnca. Himna za himnom, metal na metal, krv na krv! Noooooro!
Zabavan trenutak dogodio se kad je jedan lik u prvim redovima usred podivljalog headbangnja izgubio naočale pa je Joey glatko prekinuo izvedbu Sign of the Hammer dok se naočale nisu ponovno našle, a onda su krenuli iznova.
Joeyev govor bio je naravno svima poznato naklapanje o tome kako nikome ne smiješ dopustiti da te tlači i moraš vjerovati u svoj uspjeh. Vrijeme za pivo.
Kad bih ovaj koncert htio opisati samo jednom riječju, ta bi riječ bila METAL! Vjerojatno bi se našao poneki koji bi to osporavao, ali nema benda na svijetu koji je više metal od Manowar. Kažem vam.
Joey to još ne zna, ali odavde slijedi samo još jedan korak. Mora progutati svoj ponos i malo smiriti svoj golemi ego te nazvati starog prijatelja / neprijatelja Rossa the Bossa i pozvati ga natrag u bend. Kad to obavi, mora nazvati još i Davida Shanklea i ludog bubnjara Rhina iz postave The Triumph of Steel. A onda to u verziji s dvije gitare mora odvesti na oproštajnu turneju. Just do it, Joey!!!
Počasna spomena: vjeverica na gitaristovoj glavi.
Tekst: Igorac
Fotke: Silvija & Igorac
