Datum intervjua: 04.07.2008
Premiata Forneria Marconi su u svakom pogledu veliki. Veliki su bili kad su početkom sedamdesetih svirali toplu, romantičnu simfonijsku glazbu, a ostali su veliki i kad su u drugoj polovici sedamdesetih prešli na jazz rock. Osamdesete su donijele razdoblje popa, a s njim sve veće komercijalne uspjehe (Suonare Suonare) i nastupe na raznim festivalima. Krajem devedesetih ponovno su se počeli baviti glazbom sličnom onoj iz sedamdesetih, a u Italiji su i dalje vrlo popularni i cijenjeni. Prije nastupa (koji je bio besplatan) na Piazza della Repubblica u Monfalconeu odvojili su nekoliko minuta i za našu ekipu te odgovorili na par pitanja. Razgovarali smo s trojicom članova s najdužim stažem u grupi. To su izvorni članovi Franco Mussida (gitara i vokal) i Franz Di Cioccio (bubnjevi i vokal) te Jan Patrick Djivas (bas), koji se grupi pridružio na albumu L’Isola di Niente nakon što je napustio jazz rock sastav Area.
Rockline: Možete li nam reći nešto o nastanku vašeg posljednjeg albuma?
Premiata Forneria Marconi (Jan Patrick Djivas): Posljednjeg albuma?
Rockline: Stati di Imaginazione.
PFM (Djivas): Aha. Album je nastao na ideju naše menadžerice, koja zna što nam treba. Zna da nam na pozornici treba improvizacija. Na pozornici nam je postalo dosadno ako smo svaku večer svirali iste stvari. Uvijek smo tražili priliku za improvizaciju, pa je iskoristila filmove koji su se vrtjeli iza nas. Gledali smo filmove i improvizirali. Nekoliko pjesama su probali na taj način i svima se svidjelo. Onda smo tako snimili još pjesama i uskoro je cijeli album postao takav. Ne mogu reći da smo pjesme napisali, osim par njih. Kod većine pjesama poznate su samo ulazne i izlazne točke, sve ostalo je improvizacija.
Rockline: Improvizirate li te pjesme i na pozornici ili ih odsvirate kao na albumu?
PFM (Djivas): Ovisi. Neki dijelovi zbog filmova moraju biti odsvirani isto, a sve između je improvizirano. Osim pjesama kao Leonardo, koje su skomponirane.
Rockline: Imate li kakvih ideja za novi album?
PFM (Djivas): Najavljuju se dva nova projekta. Jedan je “PFM classic”, gdje zajedno s orkestrom izvodimo klasične skladbe. Postoje dvije verzije. U jednoj sviramo s velikim orkestrom od šezdeset članova, a u drugoj ih je samo šest. Sviramo klasičnu glazbu, kojoj dodamo svoje interpretacije.
Rockline: Kada će se ti nastupi odvijati?
PFM (Djivas): Mislim da početkom godine. Radit će se o live albumu. Bit će to potpuno nova stvar. Nešto takvo još nisi čuo. Ne radi se o tipičnom primjeru pop glazbe u kombinaciji s klasikom, stvar je potpuno drugačija. To je jedan projekt, a drugi je normalan PFM album?
Rockline: Električan?
PFM (Djivas): Da. Taj će biti objavljen nakon prvog projekta.
Rockline: Imate li za drugi projekt već napisanih kakvih skladbi?
PFM (Djivas): Po segmentima imamo već nešto napisano.
Rockline: Radi se opet o improvizacijama?
PFM (Djivas): Ne. Ovaj put su skomponirane.
Rockline: Pitat ću vas još nešto o SAD-u. Iduće godine opet idete na NEAR fest. Volite li tamo svirati?
PFM (Franz Di Cioccio): Da. Radi se o jednom od najvažnijih progresivnih festivala. Tamo dolazi i puno sastava iz Europe.
Rockline: Dakle, još se uvijek ubrajate među progresivne izvođače?
PFM (Di Cioccio): Ne, jednostavno sebe smatramo PFM-om. Sviramo što sviramo. Bili smo progresivni i još uvijek jesmo. Nikad nismo snimili dva ista albuma. Volimo iznenaditi slušatelje.
Rockline: A što mislite o svojim pop albumima?
PFM (Di Cioccio): Sviđaju nam se. Volimo raditi različite stvari. Svaki album snimili smo s razlogom. Suonare Suonare bio je jedan od najuspješnijih albuma u Italiji, a Fabrizio De Andre, s kojim smo snimili taj album, jedan je od najvećih talijanskih pjesnika. Htjeli smo snimiti album s više naglaska na tekstovima. Napisali smo skladbe poput Maestro della Voce, koju smo posvetili Demetriu Stratosu, ili Suonare Suonare, koja nam je značila ogroman uspjeh.
Rockline: Jeste li tada poznavali ostale talijanske progresivne sastave? Jeste li s njima išli na turneje?
PFM (Di Cioccio): Ne, nismo zajedno koncertirali.
Rockline: Ali bili ste svjesni da postoje. Sastavi kao Le Orme, Banco, Area.
PFM (Djivas): Naravno. Ja sam ponajprije bio svjestan Aree, jer sam tamo svirao.
PFM (Di Cioccio): Prijatelji smo i poznajemo se.
Rockline: Što mislite o progresivnom pokretu u Italiji sedamdesetih?
PFM (Di Cioccio): Bio je jako snažan. Ne samo u Italiji, nego u cijeloj Europi. Kasnije i u SAD-u. U Europi se progresiva rodila. Ne samo u Engleskoj. U svakoj su državi postojali važni sastavi.
Rockline: Vidite li kakvu razliku između albuma koje ste izdali u sedamdesetima i albuma koje ste izdavali u zadnje vrijeme?
PFM (Franco Mussida): Sada su naši albumi bolji.
Rockline: U kojem smislu?
PFM (Mussida): Prošlost je prošlost, sadašnjost je puno ljepša. Sve što sada sviramo kombinacija je iskustva i emocija, a ne samo instinkta. Album Stati Di Imaginazzione to najbolje dokazuje. Ne volim gledati u prošlost.
Rockline: U talijanskoj progresivnoj glazbi važan bi trebao biti romantični, mediteranski, melodični aspekt. Čini li vam se da je to kod PFM-a važno?
PFM (Mussida): Naravno. Za nas je melodija vrlo važna. Ključna je u našoj komunikaciji s emocijama publike. Volimo komponirati veličanstvene melodije. Kad melodija djeluje na osjećaje, kad se radi o dijalogu nota, to je predivno.
Rockline: Namjeravate li ikada koristiti više elektroničkih utjecaja?
PFM (Djivas): Ne, to ne želimo raditi. Ne da ne bismo željeli koristiti tehnologiju, ali na pozornici ne želimo koristiti računala. Ako koristiš računalo, sapet si. Da koristimo računalo, ne bismo mogli toliko improvizirati. Neko smo vrijeme pokušavali, ali nam se nije svidjelo. Kad tako dugo sviraš u jednom sastavu, dosadi ti da uvijek sviraš iste stvari.
Rockline: Zato sve skupa začinjete improvizacijama?
PFM (Djivas): Tako je. Ali ne radi se samo o improvizacijama, i kod same skladbe neprestano pokušavamo nešto promijeniti. Želimo imati slobodu da radimo što hoćemo, a s računalom to nije moguće.
PFM (Mussida): I još je dosadno. Volimo griješiti.
PFM (Di Cioccio): Na pozornici se volimo igrati. Na primjer, Patrick počne s nekom linijom, onda se priključim ja, a kasnije i Franco.
PFM (Djivas): Volimo svirati takve improvizacije koje čovjeku daju osjećaj kao da su skomponirane. Ponekad nam to uspije jako dobro, a drugi put malo manje.
Rockline: Patrick, misliš li da je tvoj dolazak u grupu bio važan za preusmjeravanje prema jazz rocku?
PFM (Djivas): Mislim da nisam bio toliko važan za našu jazz stranu, više za etno. Na jazz je na nas dosta utjecao posjet Americi. Istina, bio sam jazzovski usmjeren, ali to nisam pokušavao nametnuti ostalim članovima PFM-a. Posjet Americi je pak na nas dosta utjecao. PFM svira ono što želi svirati i tada smo željeli svirati jazzovskiju glazbu. Upravo su ti različiti aspekti kod PFM-a tako važni.
PFM (Di Cioccio): Kad bismo htjeli, mogli bismo odsvirati šestosatni koncert, s tri različita nastupa. Jedan bi nastup bio “Stati di Imaginazione”, u drugom bismo svirali pjesme De Andrea, a treći bi bio “PFM classic”. Važno je miješati nešto poput Suonare Suonare s jazzovskijim pristupom. Kod Suonare Suonare, na primjer, svi čekamo na “j***no” dobar Francov solo pri kraju komada. Da koristimo računalo, spontanosti tijekom soliranja, na primjer, više ne bi bilo. Računalo bi postalo gospodar, a mi robovi. Želimo biti gospodari svoje sudbine.
PFM (Djivas): Računalo je korisno za snimanje. Kad vježbamo za “PFM classic”, snimimo na računalo i nastane demo. Ali više od toga računalo ne bismo koristili.
Rockline: Za svoje jazzovskije albume unajmili ste novog pjevača (Bernardo Lanzetti). Puno ljudi kaže da je zvučao slično Peteru Gabrielu. Što vi mislite?
PFM (Di Cioccio): Mislim da Peter Gabriel zvuči slično kao Nina Simone. Ljudi vole uspoređivati.
Rockline: Hvala na razgovoru.
PFM: Hvala
Intervju vodio i priredio: Rok Podgrajšek
Fotografije: Teja Podgrajšek i Aleš Podbrežnik
Galerija slika
