Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč (Wien) / Szene / Austrija
Datum koncerta: 14.05.2013
Broj posjetitelja: 300
Svaki nastup američkih progresivno rockerskih revitalista Spock’s Beard svojevrsno je iskustvo koje posjetitelja do kraja napuni pozitivnim emocijama, dok si u isto vrijeme može nasladiti uši i oči zavidnom virtuoznošću, izvanrednom muzikalnošću i neobičnim humorom u režiji svih članova te divne grupe, koja je ove godine izdala odličan studijski album naslovljen »Brief Nocturness And Dreamless Sleep« (2013), njihov prvi studijski uradak s novim pjevačem/gitaristom Tedom Leonardom (ujedno članom grupe Enchant). Na svoju prvu europsku turneju s Leonardom i bubnjarom Jimmyjem Keeganom, koji je prvi put nastupio kao punopravni član grupe, otisnuli su se u društvu dvaju sjajnih prog rock predgrupa, Šveđana Beardfish i Britanaca Sound of Contact.
U Beču, gdje smo Spockobradce pogledali u dobro popunjenoj dvorani Szene, u ulozi prve od triju predgrupa nastupili su domaći ConXius, koje smo članovi ekipe Rocklinea zadnji put gledali prije pet godina, kad su nastupili kao predgrupa kultnim neoprogresivcima IQ. Od tada se Austrijanci, što se tiče zvučnog izričaja i vizije, scenske uigranosti i smisla za aranžiranje skladbi s glavom i repom, nažalost nimalo nisu popravili, pa će morati još poprilično vježbati prije nego što budu mogli opravdati ulogu ‘predvoznika’ kultnih grupa progresivnog rocka. Članovi benda doduše jesu veliki ljubitelji prog rocka i prog metala i uz nastupanje imaju važnu ulogu i u organizaciji brojnih progrockerski orijentiranih koncertnih događaja na području Beča, ali kao glazbenici morat će pojesti još mnogo ‘kruha’, prije nego što prog rock sladokusci o njima izreknu ijednu pozitivnu riječ.
Iza njih nastupili su švedski prog revitalistički sjajnici Beardfish, koji su svoj nastup, usred kojeg su predstavljali aktualni studijski album »The Void« (2012), morali prilagoditi 40 minuta. Jedna od najzanimljivijih suvremenih prog rock grupa, koja inspiraciju crpi ponajprije iz naslijeđa legendi poput Genesis i Yes, svoj je nastup započela silovito skladbom »And The Stone Said«, koja potječe s odličnog albuma »Mammoth« (2011). Sva četiri člana benda, predvođena pjevačem/gitaristom i klavijaturistom Rikardom Sjöblomom, očarala su nas izuzetno kohezivnim, uigranim i energičnim nastupom, koji su zaključili neobično brutalnim izborom, »Voluntary Slavery«, prog metalskim rušilcem koji stilski najviše podsjeća na neke Opeth. Beardfish nije lako vidjeti uživo, jer se tijekom koncertnih turneja obično zadržavaju u sjevernoj Europi, zato smo im bili neizmjerno zahvalni za viđeno, pa čak i ako je njihov nastup prošao gotovo jednako brzo kao da je netko u tren oka ugasio svijeću.
Na pozornici su ih uskoro zamijenili britanski posebnjaci koji se zovu Sound of Contact. U njihovim redovima je pjevač/bubnjar Simon Collins, sin legendarnog Phila Collinsa, koji slavnom ocu nije nalik samo izgledom, nego ih povezuje i srodna boja glasa. Na pozornici mu je, među ostalima, društvo pravio priznati klavijaturist Dave Kerzner, koji je u svojoj karijeri surađivao s glazbenicima poput članova grupe Genesis, Alana Parsonsa, Keitha Emersona, Neila Pearta, Francisa Dunnerya i Toma Waitsa. U ulozi koncertnog gitarista Collinsu se na pozornici pridružio gitarist David Wesley, kojeg dobro poznaju svi ljubitelji grupe Porcupine Tree, a u prošlosti je surađivao i s Fishem (ex-Marillion) i Mikeom Trampom (White Lion). Simon se u svojoj glazbenoj karijeri više nego očito odlučio uputiti očevim stopama, jer istodobno obavlja ulogu pjevača i bubnjara.
Tako se na uvodnom instrumentalu »Mobius Slip Part 1 (In The Difference Engine)« prvo predstavio kao izvrstan bubnjar, nakon čega je krenuo prema mikrofonu. Za većinu preostalih skladbi u 40 minuta, koliko je trajao nastup Sound of Contact, Collinsa je za bubnjevima zamijenio Ronen Gordon. U glazbi Sound of Contact mogli su se zorno čuti brojni raznoliki glazbeni utjecaji, osobito grupa s kojima su u prošlosti surađivali gore nabrojani glazbenici. Mladi Collins, Philov prvi i jedini dijete koje je imao s prvom suprugom Andreom Bertorelli, nas je zajedno sa svojim kamaradima u kratkom, ali oduševljavajućem nastupu uspio uvjeriti da je nakon prilično stidljive, većinom pop rockerski usmjerene samostalne karijere uvjerljivo zakoračio u svijet progresivnog rocka te da je riječ o grupi pred kojom je zanimljiva budućnost. Simonov umirovljeni otac, koji je nekoć, i to prilično nesretnom izjavom, zatajio progresivni rock, zato danas može biti uistinu ponosan na njega. Sound of Contact svoj će prvijenac naslovljen »Dimensionaut« inače službeno objaviti krajem ovog mjeseca.
Nakon odlaska Britanaca s pozornice sve je bilo spremno za dolazak glavnih ‘zvijezda’ večeri, no ubrzo se pokazalo da smo morali još pošteno pričekati prije nego što su se na pozornici pojavili svi članovi velikih virtuoza i šaljivdžija iz San Francisca. Veliki nestašluk te večeri, u dobrom i lošem, bio je kultni japanski klavijaturist Ryo Okumoto, koji je prije nastupa malo previše zaviirio u čašu, pa je između pojedinih izvedbi stalno preuzimao mikrofon i htio imati glavnu riječ u pošteno razvučenom obraćanju publici, što je u trenucima već bilo naporno. To je, uz njegovo uobičajeno zvučno cjepidlačenje, to jest dugotrajno provjeravanje prostranog klavijaturskog postava (hammond orgulje, melotron, mini moog…) te početne probleme s ozvučenjem (do treće skladbe uopće nije radio Leonardov sintisajzer, pa je tražene linije morao odsvirati na električnoj gitari) jedina negativna primjedba u vezi s bečkim nastupom Spock’s Beard, koji je inače u svakom drugom pogledu zaslužio same superlative.
Veliki pozitivci iz San Francisca do skladbe »Hiding Out« već su se uspjeli razgibati i uigrati te zakrpati uvodne tehničke probleme. Osobito nas je u ulozi ‘frontmena’ oduševio Leonard, koji se doista pošteno promijenio otkako smo ga zadnji put prije deset godina vidjeli uživo kao člana grupe Enchant. Iz prilično introvertiranog i statičnog mladića preobrazio se u pjevačkog i gitarističkog majstora s karizmom i autoritetom kakve mora imati nasljednik takvih imena kao što su bila oba njegova prethodnika, to jest Neal Morse i Nick D’Virgilio. Sa sobom je donio doista posve svježu energiju, što se moglo osjetiti već na novom studijskom albumu, a sada smo se o tome mogli uvjeriti i uživo, gdje nije oduševio samo pjevačkim i gitarističkim talentom, nego i humorom te učinkovitim obuzdavanjem pošteno podnapitog Rya. Njemu se iza njegova klavijaturskog postava između pojedinih solističkih orgija ponovno posve ‘pomutilo’ i jednom bi već opet gotovo prevrnuo hammond orgulje, što bi mu se inače dogodilo i da nije popio čašicu previše.
Bubnjar Jimmy Keegan, još jedan famozni šaljivdžija, također je posebna priča za sebe. Sa svojom sitnom građom odbjeglog zatočenika iz Dachaua nitko mu na oko ne bi pripisao da je u stvarnosti pravi bubnjarski zvjerak i najbolja moguća zamjena za karizmatičnog D’Virgilia. Za stabilnost i da stvari ipak idu po planu pobrinula su se ponajprije oba originalna člana, gotovo uvijek ozbiljni basist Dave Meros, koji ovaj put nije donio Rickenbackera, ali je ipak oduševio sve ljubitelje gipkih i dinamičnih bas linija, te gitarski majstor Alan Morse, mlađi brat slavnog Neala. Taj prilično previđeni gitarski virtuoz, koji se ni ove večeri nije odvojio od svog pošteno izlizanog Fenderovog Stratocastera, nakon Nealova odlaska ipak je najbliži definiciji šefa te izuzetno demokratski organizirane grupe.
Jedna od rijetkih smislenih izjava koje je japanski klavijaturski virtuoz izbacio tijekom svojih razvučenih obraćanja publici bila je da treba podržavati suvremeni progresivni rock u što većem broju, dok je mnogo simpatija publike požeo i time što je ovu inkarnaciju benda označio najboljom u njihovoj dosadašnjoj povijesti, pa neka to zvuči još tako kliše. Pogled na publiku, u vizualnom, ne količinskom smislu, nije bio previše oduševljavajući, jer su prevladavali golobradi mladići s naočalama i aknama koji su upravo stigli ispred računalnih ekrana ili iz predavaonica fizike, što znači da su ‘pobrinuli’ za negativni stereotip o progresivnom rocku kao glazbi pretjerano intelektualnih, introvertiranih i zato nerazumljenih ‘štrebera’. Estrogena u dvorani bilo je tek za uzorak, pa nije iznenadilo da je primjerak novog albuma dobila zagrijana japanska obožavateljica u prvom redu, koja očito ne propušta nijedan koncert svoje najdraže grupe.
Spock’s Beard su te večeri uz skladbe s aktualnog albuma izveli brojne dugogodišnje favorite poput »Cakewalk On Easy Street«, »The Distance to the Sun«, »Crack the Big Sky« i »Walking On the Wind«. Zanimljivo je da je uz novi album naglasak bio na razdoblju između 1995. i 1999., dok su prethodnih trinaest godina potpuno izostavili iz repertoara. Spockobradci pri izboru koncertnih izvedbi uz obilje odličnih skladbi, od kojih većina u prosjeku traje više od sedam minuta, imaju velikih problema, jer do sada još nisu izdali loš album, no ovaj put prednost su dali ranom razdoblju svoje karijere. Leonard se suvereno iskazao u ulozi pjevača prošlih klasika, iako ima posve drugačiju boju glasa od obojice prethodnika, dok je bend, nekako očekivano, najviše uživao izvodeći nove skladbe, koje su im i uživo doista sjajno uspjele. Češće su upadali u grupne jame, a za veliki finale Ryo je priredio pravu klavijaturističku orgiju na svom prijenosnom sintisajzeru, kad je među ostalim s njim u ruci na podu cupkao kao kakav psić koji je upravo dobio svoju najdražu kost, dok je Alan nekoliko puta tijekom svojih divljih šetnji prema prednjem dijelu pozornice gotovo srušio mikrofon. Alan se iskazao ne samo kao (pre)često zaboravljeni gitarski majstor, nego je dobro pomagao Keeganu i Merosu u izvođenju prateće vokalne harmonije. One su dosegnule vrhunac u kompleksnom remek-djelu »Afterthoughts«, trećem nastavku klasika »Thoughts« s albuma »Beware of Darkness« (1996).
Virtuozni veseljaci naime na pozornici nikad nisu mirni i, s izuzetkom vječno ozbiljnog Merosa, tu i tamo vrlo rado ubace kakvu scensku vragoliju. U bisu su se, nekako očekivano, sjetili svog studijskog prvijenca »Light« (1995) i ujedno nas podsjetili da grupa ove godine slavi dvadesetu obljetnicu postojanja. U tu svrhu izveli su poticajni »Go the Way You Go«, koji je odlično upalio kao završna skladba večeri, a prije odlaska s pozornice dobili su burne ovacije do kraja oduševljene publike. Vječni pozitivci iz Los Angelesa su nas, baš kao i prije deset godina, potpuno oduševili izvanrednom scenskom spontanošću i uigranošću, ali i iskričavim humorom, kojeg u progresivnom rocku obično poprilično nedostaje pa je zato često dobrodošao element. Unatoč tome što su i Beardfish i Sound of Contact ispunili velika očekivanja, Spockobradci su na kraju dokazali tko je ‘glavni’ i više nego opravdali status glavnih nositelja ove večeri, a ponajprije ponovno potvrdili svoj status vodećih američkih prog rock revitalista 21. stoljeća.
Setlista
BEARDFISH:
1. And the Stone Said: If I Could Speak
2. Ludvig & Sverker
3. This Matter of Mine
4. Voluntary Slavery
SOUND OF CONTACT:
1. Mobius Slip Part 1 (In The Difference Engine)
2. Pale Blue Dot
3. Not Coming Down
4. Remote View
5. Closer To You
6. Omega Point
7. Cosmic Distance Ladder
SPOCK’S BEARD:
1. Something Very Strange
2. Crack the Big Sky
3. Hiding Out
4. Walking on the Wind
5. Submerged
6. Cakewalk on Easy Street
7. Afterthoughts
8. The Distance to the Sun
9. Waiting for Me
—dodatak—
10. Go the Way You Go
Galerija slika
