Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Arena
Izdavač: Verglas Records
Izdanje: 1996
Ocjena: 4/5
Arena, koji su svoj put započeli kao zajednički neo progresivni projekt klavijaturističkog majstora Clivea Nolana (Pendragon, ex-Shadowland) i bubnjara Micka Pointera (ex-Marillion), nakon izlaska izvrsnog prvijenca “Songs From Te Lions Cage” (1995), koji im je donio odjeknuo uspjeh među ljubiteljima (neo) progresivnog rocka, pretvorili su se u pravi bend s vlastitom vizijom. Pointerovi nostalgični snovi o oživljavanju izvorne Marillion magije i Nolanova virtuozna vještina s izlaskom “Pride” dosegnuli su svoj vrhunac.
Ako je prvijenac stilski u mnogočemu podsjećao na rane Marillion, a sličnosti s njima ponegdje su još uvijek prilično prisutne, Arena su na “Pride” polako počeli oblikovati posve vlastiti, prepoznatljiv zvuk koji je, uz tradicionalne svemirsko-simfonijske palete, prije svega snažne teksture na sintesajzerima, sadržavao i mnoge tvrđe zahvate, koji su tradicionalno bliži progresivnom metalu. Važan iskorak i pogodak u sridu svakako je dolazak izvrsnog vokalista Paula Wrightsona, koji je uspješno zamijenio Johna Carsona. Za razliku od prethodnika, koji je bojom glasa u mnogočemu podsjećao na legendarnog Fisha, Wrightson je i po boji glasa i po rasponu uočljivo bolji pjevač. Bez sumnje je riječ o jednom od najboljih pjevača u (neo) progresivnom rocku, a njegov vokalni talent i karizma u mnogočemu su presudno pridonijeli tome da se bend uzdigne među najvažnije predstavnike svog žanra. Zamjetna je i nova snaga u sastavu, koja je također važno utjecala na napredak u zvuku benda: dolazak kultnog neo prog basista Johna Jowitta (IQ, Jadis), koji je svojim prepoznatljivim razigranim šprudlanjem dobro zamijenio Cliffa Orsija. Ne smijem zaboraviti spomenuti ni izvrsnog gitarista Keitha Morea, kojemu je ovo bio posljednji album s bendom. Iako ga je njegov nasljednik John Mitchell uspio gotovo posve zasjeniti, i More je imao hrpu zanimljivih zahvata i ideja. U interakciji s Nolanovim klavijaturama upravo one stvaraju iznimno učinkovitu kombinaciju udarnosti i simfonike. Nolanovi se tekstovi i ovaj put većinom otiskuju u mistične sfere, prije svega u grčku mitologiju (iako je na naslovnici vikinški drakar), kroz koje se metaforički dotiču raznoraznih životnih poruka. Iako uspješno izbjegavaju one ustaljene fantasy neo prog klišeje à la Pendragon, nipošto ne očekujte neku duboku filozofiju. To je uslijedilo tek s njihovim sljedećim albumima.
Srodnost s prvijencem čini prije svega kombinacija udarno bombastičnih epskih djela koja razdvajaju smirene, međusobno povezane balade okupljene pod imenom “Crying For Help”, a koje osiguravaju povezanost oba albuma (kasnije su sve zajedno izašle na EP-ju “The Cry”). Središnji motiv je cijelo vrijeme isti, samo što je svaki put odsviran na drugačiji način (prvi dio sadrži smirenu akustičnu gitaru, drugi je usmjeren na klavir, treći je odlična Wrightsonova vokalna a capella, dok je zadnji dio usmjeren na sintesajzer). Svi dijelovi uspješno povezuju dulje simfonijsko-udarne epove. Pobjednički i ultra naviti rocker “Welcome to the Cage” taman je pravi uvod u album i klasična neo progresivna himna. Iako od svih djela na albumu daleko najviše podsjeća na rane Marillion (prije svega na skladbu “Market Square Heroes”), riječ je o iznimno energičnom ostvarenju koje slušatelja preko čarobnog motiva u tren oka usisa u album. Unatoč razmjerno jednostavnoj strukturi, riječ je o djelu ukusnih simfonijskih tekstura, dobrih ritmičkih prijelaza i epske dramatike. Glavni motiv čini Nolanov brzoprsti svemirski aranžman na sintesajzeru, položen na duhovit gitarski rif i udaran ritam. Sve skupa začinjava još i pobjednički refren, kojeg čini Wrightsonov poetsko-epski vokal. Atmosfera se smiruje uz “Crying For Help V”, zamišljen kao mističan folk rock instrumental na akustičnoj gitari s lijepim simfonijskim aranžmanima. Sasvim lijepo bi se uklopio i kao središnji motiv nekog epsko-fantasy filma tipa Gospodar prstenova. Da bend ne zapadne u pretjeranu fantasy sentimentalnost, pobrinut će se odlični “Empire Of a Thousand Days”, prvi od triju epova na albumu. Skladba, koja također sadrži mnoge Marillion elemente (iako oni nikad u karijeri nisu zvučali tako udarno), puna je dramatičnih, nepredvidivih obrata, a ima i dobar tekst. Nakon mračnog, tajanstvenog efekta na klavijaturama slijedi izvrsna uvertira na poskakujućem Jowittovu basu i sočan simfonijski aranžman na sintišu, koji tvori zanimljiv orijentalni motiv. Zatim uskače poetski dramatičan vokal koji zajedno s udarnim gitarskim pasažama unosi u ep iznimnu energiju. Unutra se nalazi niz iznenadnih i domišljatih instrumentalnih preokreta, koji zvuče čas usijano, a već u idućem trenutku ambijentalno. Posebno mi se sviđa zanimljiv motiv na crkvenim orguljama, nakon kojeg slijedi odlična slide solaža na gitari. Kao što će s godinama postati gotovo svojstveno bendu, višnja na vrhu šlaga dolazi u završnom dijelu, kojeg čine izvrsne ambijentalne zavjese i višeglasne vokalne harmonije, nakon čega se glavni motiv još jednom ponovi. Divni mistični instrumental “Crying For Help VI” sadrži srednjovjekovno-keltski motiv na akustičnoj gitari i klaviru, koji će se svidjeti svim ljubiteljima tajanstvenosti i mistike.
Slijedi anthemična “Medusa”, koja se s godinama afirmirala kao jedno od najomiljenijih djela benda, iako nije najbolje djelo na albumu. Njezin glavni čar čini skladna kombinacija udarnosti i simfonike. Uvodnom aranžmanu na klaviru slijedi udaran rif na gitari, lijepo prelijevan kroz višeslojne klavijature, koji se oplođuje s izvrsnim, iznimno ekspresivnim vokalom. Glavni refren sadrži iznimnu epsku intenzivnost i ima snagu da slušatelja pri svakom slušanju dobro protrese. Arena su još jednom uspješno spojili simfonijske aranžmane, ambijent, udarnost i hipnotičan središnji motiv. “Crying For Help VII”, na koncertima najčešće izvođen dio sage, ujedno je i najzanimljiviji na ovom albumu. Riječ je o vokalnoj a capelli koja sadrži samo Wrightsonov dramatičan vokal, koji izražava dobru mjeru patnje vapijućeg u pustinji (ili još bolje, u kavezu). Tu možemo zorno čuti njegov odličan vokalni raspon. Udarno bombastični “Fool’s Gold” još je jedan dulji ep, kvalitetom usporediv s “Empire of a Thousand Days” kao i s “Out Of the Wilderness” s prethodnog albuma. I tu možemo cmokati od užitka zbog iznimne mješavine epskosti i udarnosti, visoke dramatike, brojnih neočekivanih prijelaza i odličnih instrumentalnih motiva. Za instrumentalnu poslasticu i hipervoltažni intenzitet brinu se živopisne teksture na klavijaturama u interakciji s udarnim gitarskim pasažama (odličan motiv u zadnjem dijelu) te odlučnom linijom bas gitare. Fenomenalna vokalna izvedba opet diže svu kosu na glavi. Brzina kojom Nolan mijenja pojedine aranžmane na klavijaturama vrijedna je svakog divljenja. “Crying For Help VIII” zadnji je i po mom mišljenju najmanje zanimljiv dio “Crying For Help” sage. Temelji se na Nolanovim ambijentalnim zvučnim zavjesama, prije svega na sintesajzeru, koje stvaraju zvuk operetnog pjevačkog zbora (moram priznati da se središnji efekt zapravo čuje kao ženski operetni vokal). Ako ništa drugo, riječ je o dobroj pripremi za sljedeće djelo epskih razmjera kojim su se Arena još jednom nadmašili kao izvrsni pripovjedači mističnih priča.
Za veliki finale naime slijedi još veličanstveni više od 13-minutni ep “Sirens”, koji pripovijeda mitološku priču o brodu što se izgubio u oluji usred hridi, a predstavlja magnum opus cijelog albuma. Smireni uvod usredotočen je na emocionalan, poetsko-tajanstven vokal, višeglasne vokalne harmonije, ambijentalne klavijature i keltski motiv na akustičnoj gitari. Zatim upada udarna gitarska pasaža koja počinje stvarati uzburkanu atmosferu broda što se ljulja usred valova. More usred toga upliće još i izvrsnu slide solažu od koje te trnci hvataju niz leđa. Slijede simfonijski aranžmani, popraćeni zvukovima šumora valova. U drugom dijelu nastupaju udarno-naviti, gotovo metalski prijelazi na gitari, basu i bubnjevima, koje u nebo odnose posve svemirski obojeni slojevi klavijatura (među njima ponajviše odskače zvuk melotrona). Bombastično simfonijsko-udarni motiv uspješno stvara atmosferu oluje i uzburkanog mora sve do trenutka kad se brod konačno razbije o hridi, a sirene se pogoste nasukanim mrtvacima. Na kraju nastupa još atmosferični klimaks na ispovjedno duboko potresenom vokalu i moćnim slojevima klavijatura, koji dosežu simfonijski vrhunac albuma. Po mom mišljenju najbolje djelo na albumu, kojim su se Arena uspjeli postaviti uz bok najvećima svog zanata.
“Pride” sa svojom vrhunskom mistično-bombastično-epskom atmosferom predstavlja još jedan izvrstan album kojim su Arena više nego uspješno nastavili smjer što ga je zacrtao prvijenac, uz to što su napravili zamjetan napredak u smjeru stvaranja vlastite zvukovne prepoznatljivosti kojom su se počeli odvajati od tradicionalnih neo prog bendova 80-ih s ranim Marillion na čelu. Arena su, za razliku od većine neo progresivnih bendova, koji su većinom bili posve simfonijski usmjereni, s prva dva albuma dokazali da posjeduju i određenu mjeru (tvrdog) rockerskog žara, kojeg u tom žanru obično nema baš u izobilju. A upravo na tom elementu su i gradili svoj vlastiti prepoznatljiv zvuk. “Pride”, koji je više nego uspješna nadgradnja prvijenca, predstavlja posljednji i najveći naklon benda onom klasičnom neo prog rocku 80-ih. Sa sljedećim albumom, kojim će napraviti očit prijelom s klasičnim neo prog zvukom i odmaknuti se od mitoloških tekstova prema mračnijim filozofsko-konceptualnim sferama, Arena će stvoriti jedno od najvećih remek-djela suvremenog progresivnog rocka, koje će nadmašiti sva najluđa očekivanja njihovih privrženika.
Postava
Paul Wrightson – vokal
Keith More – gitara
John Jowitt – bas gitara
Clive Nolan – klavijature, prateći vokal
Mick Pointer – bubnjevi
Produkcija
Clive Nolan
Popis skladbi
1. Welcome To The Cage (4:14)
2. Crying For Help V (2:33)
3. Empire Of A Thousand Days (9:34)
4. Crying For Help VI (2:53)
5. Medusa (4:28)
6. Crying For Help VII (3:04)
7. Fool’s Gold (9:37)
8. Crying For Help VIII (5:12)
9. Sirens (13:42)
Trajanje albuma: 55:24
