Autor: Peter Podbrežnik, Aleš Podbrežnik
Izvođač: Magnum
Izdavač: SPV Records
Izlazak: 2007
Trajanje: 62:35
Ocjena: 3.5/5
autor recenzije br. 2: Peter Podbrežnik (5.11.2016)
Engleski artrockerski šampioni Magnum su s »Princess Alice and the Broken Arrow« nastavili uspješan povratak na glazbenu scenu, koji su započeli ‘povratničkim’ albumom »Breath of Life« (2002), a zatim i albumom »Brand New Morning« (2004). »Princess Alice and the Broken Arrow« bio je još jedan korak u pravom smjeru, jer su se AOR/art rock majstori na njemu po inspiraciji još temeljitije vratili svom najboljem razdoblju (osamdesete), što je vidljivo i na izvanrednom omotu, koji je nakon dužeg vremena opet oblikovao dugogodišnji suradnik, priznati grafički umjetnik Rodney Matthews. Potonji se pobrinuo da omot nove ploče ne bude neka računalna abominacija, što je inače bilo prilično karakteristično za omote ploča poveće količine rockerskih izvođača početkom 21. stoljeća.
Album ima blage naznake koncepta, jer su njegov više nego neobičan naslov i omot inspirirani dječjim zavetištem ‘Princess Alice’ s kojim gitarski majstor, producent i autor glazbe Tony Clarkin ima određene osobne veze. Slomljena strijela u rukama princeze Alice trebala bi, prema riječima pjevača Boba Catleya, simbolizirati kraj mržnje i sklopljeno primirje s opakom lisicom koja sjedi na suprotnoj strani stola. Ta lisica u pozadini drži zatvorenu djecu koju bi naivna djevojčica pomoću primirja rado oslobodila. Naravno, lukava lisica ima posve drukčije planove.
Prema Catleyevim riječima, tu je riječ i o metafori kako su bijeli osvajači uvijek izigravali sjevernoameričke domoroce kad bi s njima sklapali mirovne ugovore, a na kraju prisvojili svu njihovu zemlju. »Princess Alice and the Broken Arrow« u glazbenom smislu predstavlja još očitiji povratak klasičnom Magnum zvuku iz osamdesetih, s naglaskom na melodičnom rocku i s nekim progrockerskim elementima, ali s Clarkinovom suvremenom produkcijom i puno više sentimentalnosti, koja je rasla proporcionalno s godinama članova benda. Istodobno je to njihov jedini album s bubnjarom Jimmyjem Copleyjem, koji je nakratko zamijenio Garyja ‘Harryja’ Jamesa. Potonji je tada bio odsutan zbog obveza prema svojoj ‘matičnoj’ skupini Thunder, no već se na sljedećem albumu uspješno vratio u Magnum kolektiv.
Pristojna, ali nespektakularna i pomalo razvučena uvodna skladba »When We Were Younger«, izgrađena u klasičnom Magnum stilu, sadrži nostalgičan tekst, odlučan gitarski rif, pristojan melodičnorockerski refren i bogate aranžmane, a uspijeva, ako ništa drugo, zadržati slušateljevu pozornost i za nastavak albuma. Nešto bolje ispada »Eyes Wide Open« sa spektakularnim simfonijskim aranžmanom u režiji klavijaturista Marka Stanwaya i epskim refrenom na tipičan Catleyev karizmatičan način. Njegov vokal 2006. još nije bio tako izlizan kao u kasnijim godinama, kad je to na koncertima postao prilično pekući problem. »Like Brothers We Stand«, skladba s tipičnim Clarkinovim pacifističkim tekstom i naglaskom na prateće vokale, ničim ne odskače jer zvuči slično kao priličan broj Magnum skladbi iz klasične ere, ali joj nedostaje onaj pravi žar s kojim su nastale klasike iz osamdesetih. Udarni »Out of Shadows« spada među tvrđe stvari na albumu jer sadrži hardrockersku gitarsku frazu, dok ga podupiru epske klavijaturske teksture i Catleyeva moćna pjevačka izvedba.
Epsko-pompozni »Dragons Are Real« sa svojom fantazijskom atmosferom i ‘bajkovitim’ tekstom, dok je u prvom planu svečani aranžman, predstavlja jedan od boljih trenutaka albuma. »Inside Your Head« je power balada s naglaskom na klavirske aranžmane, budničarski refren i dramatičnu zaplet, kakvih su Magnum u svojoj bogatoj karijeri stvorili priličan broj. Prilično bazični melodični hard rocker »Be Strong« jedan je od manje nadahnutih trenutaka albuma, posebno s nešto neprikladnim ljubavnim tekstom koji se ništa ne uklapa u udarnu narav ove, za uobičajene Magnum standarde, vrlo prosječne skladbe. »Thank You For the Day« je još jedna dramatična power balada koja za sobom isto tako ne ostavlja neki dublji dojam. Nešto zanimljivije ispada energičan križanac melodičnog i tvrdog rocka, »Your Lies«, koji se može pohvaliti pompoznim klavijaturskim aranžmanom, nabrijanim gitarskim pasažama i melodramatičnom vokalnom izvedbom neuništivog Catleya. Veoma solidno ispada i »Desperate Times« s dobrom, postupnom izgradnjom melodičnorockerske drame, i to usprkos uglavnom sporom tempu koji na početku skladbe rađa pogrješno uvjerenje da je riječ o još jednoj baladi. Magnum su se pak posebno potrudili na završnoj stvaralačkoj točki, »You’ll Never Sleep«, koja zbog većeg naglaska na Stanwayeve simfonijske aranžmane i kompleksnije vremenske prijelaze spada među bolje trenutke albuma.
Na više nego solidnom »Princess Alice and the Broken Arrow« Magnum su opet stavili malo veći naglasak na artrockerske elemente koji su osamdesetih obilježili neka od njihovih najomiljenijih ostvarenja, no albumu nedostaje onaj pravi stvaralački žar i zanos koji ih je pratio u mlađim godinama i kojega se ovaj put uglavnom jako pogreša. Album je inače dobar, ali se ni slučajno ne može ubrojiti među vrhunce njihove karijere. Ipak, Magnum su njime nastavili uspješan povratak na staze ‘stare slave’, a to je većini sljedbenika bilo posve dovoljno da dobro prime »Princess Alice and the Broken Arrow«, dok su ih polako počeli opet nešto više uvažavati i na domaćem, engleskom terenu.
————————————————————————————————————————————
autor recenzije br. 1: Aleš Podbrežnik (26.3.2007)
Magnum su skupina koja pri spomenu imena uvijek izazove mjeru poštovanja. Uz ime se odmah naoštre uhu i podigne razina uzbuđenja. Da. Magnum su oni poznati časni profesori koji su iz sebe izbacili veličanstvene AOR albume “Wings Of Heaven”, “Vigilante” i naravno album koji pripada u posjed svakog pojedinca, “On A Storyteller’s Night”. Ta tri albuma su Magnum uzdigla u kraljeve AOR-a, a skladbe na njima su klasici svaka za sebe; sva ta tri vrhunski izbrušena albuma izdana jedan za drugim samo su potvrdila da su momci tada bili u vrhunskoj formi. Taj Magnum materijal doista je nudio sočnu duhovnu hranu za svakog ljubitelja te glazbe.
Kombinacija partnerstva dueta Tony Clarkin (gitara) i Bob Catley (vokal) jedna je od najvažnijih u stvaranju jedinstvenog, prepoznatljivog, sebi svojstvenog izraza, kakav nalazimo samo kod Magnum.
Skupina se raspala, prestala djelovati i na veliku radost obožavatelja ponovno afirmirala, izdavši najprije “come back” album “Breath Of Life”, kojem je slijedila vrlo slična, ali uvjerljivija ploča “Brand New Morning”. “Princess Alice And The Broken Arrow” je treći album nakon ponovnog okupljanja skupine. Od tri albuma ovaj ima najkompleksnije teksture, klasični zaštitni znak grandioznosti Magnum, koji je tako nakon ponovnog okupljanja opet jasnije naglašen. Album znači korak naprijed što se produkcije tiče, u usporedbi s posljednja tri albuma (što pak ne vrijedi i za nove zamisli, ali o tome više u nastavku). I tu su standardi bez kojih jednostavno ne ide. To je prvenstveno izvanredno pjevanje Boba Catleya, koje opravdava glas starog dobrog vina čija kvaliteta s godinama samo raste. S nama je opet klasični Magnum omot, koji je pridonio Rodney Matthews. Magnum se mogu pohvaliti novim logom, koji je iznimno dopadljiv!
Album se u cijelosti zavrtio podosta puta prije nego što sam se prihvatio tipkanja i njegova analitičkog razlaganja, i moram priznati da me album nažalost uvijek jednako ugrije kao i ohladi. Čovjek naime postavlja više zahtjeve kvalitete prema skupini koja je na sceni trideset i više godina. Prva primjedba odnosi se na to da su sva tri Magnum albuma nakon ponovnog okupljanja međusobno vrlo slična. Svi slijede određeni kalup bez posebne varijabilnosti. Album ne posjeduje odgovarajuću dinamiku. Kad ga slušaš, ustanoviš da skladbe, osobito kad je riječ o izboru osnovnih tempa, ne nose odstupanja. Čovjek teže uoči i razlikuje ubrzani rocker od skladbe koja bi trebala biti zamišljena kao balada. Vrlo važna stvar bez koje si prave Magnum čovjek ne može predstaviti jesu veliki refreni. Njih jednostavno nema (više). Svakako Magnum znaju sastaviti kvalitetan melodičan refren, ali u posljednje vrijeme osjeća se da tome ne posvećuju previše pozornosti, ili jednostavno nemaju ideja koje bi donijele poznati trenutak visokog zanosa koji ti pokrene žmarce niz leđa. Nedostaje dakle točka na “i”. Tako se ne osjeća visokoatmosferski moment klasičnih Magnum AOR albuma. Momci su i s redoslijedom skladbi nešto promašili bit. Album se naime otvara iznimno razvučenom, dosadnom i ortodoksno usporenom When We Were Younger, gdje brada konkretno padne do tla prije nego što se stvar rockerski ubrzano pokrene u njezinu refrenu. Nedvojbeno je naglasak na Catleyevoj emotivnoj strani u njoj, ali nesretan početak albuma koji zahtijeva himničan marš! Još je iznenađujući nastavak albuma, jer ni skladbe Eyes Wide Open, Like Brothers We Stand i Out Of The Shadows ne donose dinamičan obrat. Stvar postaje iz minute u minutu suhoparnija. Riječ je o albumu koji u karijeri Magnum još nije trebao tako dugo zagrijavanje prije nego što bi “rockerski” potekao u konkretnom tempu i sječenju Clarkinovih rifova. Tek peta skladba po redu, Dragons Are Real, prvi put prozrači album kako se šika. Komad koji bi bio idealan početak ploče! U nastavku albuma imamo tipičan redoslijed balada/udarni rocker, koji se ponovi triput. Album se utapa u zjapećoj omamljenosti, koju slušatelju poput opija donosi odluka skupine da album podredi sporim ritmovima. Tako je tu opet Inside Your Head, za njom Be Strong, koja opet rockerski nabrije. Kad bi tih trenutaka bilo više na ploči! Taj komad vuče na zbivanja uhvaćena na Magnum albumu “Sleepwalkers”. I opet natrag na baladu Thank You For The Day., koja vraća ugođaj opet bliže snu. Čovjek doduše zadrhti uz Your Lies, ovaj put već samo zato što je odvezena u bršem tempu. I opet smo kod balade Desperate Times, kojoj slijedi You’ll Never Sleep, jedna od najljepše izrezbarenih skladbi na albumu, koja predstavlja barem impresivan završetak albuma, ako je već početak tako mlitavo bezizražajan.
Album je dobar i s lakoćom će omrežiti ljubitelje skupine. Ali s obzirom na stečeni glas i stas skupine kroz desetljeća i s obzirom na njihov gore spomenuti klasični opus triju neosporivo velikih rock albuma, čovjek jednostavno ne može ostati ravnodušan uz “Princess Alice And The Broken Arrow”. Muškarci su ostarjeli, postali osjetljivi, njihovi današnji bioritmovi, kao i metabolizam, očito zahtijevaju više sna i predavanja snovima. Nove skladbe jednostavno ne stvaraju dinamiku, album ne posjeduje ništa kreativne svježine. Sve je na njemu vrlo predvidljivo. Pritom ne smijemo zaboraviti da je i u ovom slučaju riječ o Magnum albumu od glave do pete, koji znaju sastaviti samo Magnum i nitko drugi. Vješto odabrani aranžmani klavijatura u slučaju novog albuma čimbenik su ploče koji barem djelomično razbija inačešnju monotoniju i ublažava činjenicu nedostatka dinamike i svježine. Nemojte me krivo shvatiti. Album u osnovi posjeduje kvalitetu koju znaju stvoriti samo Magnum i tako sadrži nekoliko odličnih trenutaka. Ali nedostaje onaj gušt na njemu. Gušt koji su momci nekoć znali dočarati. Gušt koji je bio plod naivnosti i želje za potvrdom. Samo rutinom i iskustvom, nedostatak kreativnog zamaha ne može se sanirati. Ali za ljubitelje skupine i ovaj je album definitivno vrijedan uvrštavanja u zbirku. Magnum pak danas trebaju poštenu brcu koja bi im napunila jaja!
Postava
Bob Catley – vokal
Tony Clarkin – gitara
Mark Stanway – klavijature
Al Barrrow – bas gitara
Jimmy Copley – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Jim Lea – violina na “You’ll Never Sleep”
Produkcija
Tony Clarkin
Popis skladbi
1. When We Were Younger
2. Eyes Wide Open
3. Like Brothers We Stand
4. Out Of The Shadows
5. Dragons Are Real
6. Inside Your Head
7. Be Strong
8. Thank You For The Day
9. Your Lies
10. Desperate Times
11. You’ll Never Sleep
