Prisjećamo se: Judas Priest na optuženičkoj klupi

0 1.711

Nepun tjedan dana prije prvog nastupa Judas Priest na slovenskom tlu nakon 1991., na festivalu Metaldays 2018 (u četvrtak, 26. srpnja 2018.), navršit će se 28 godina od događaja koji su vrlo lako mogli značiti i kraj karijere jednog od najutjecajnijih metal sastava svih vremena. Zbog skorog posjeta Sloveniji te prilično tužne i neočekivane vijesti da se iz aktivnog djelovanja grupe povlači i druga polovica besmrtnog gitarskog dvojca, Glenn Tipton – prije dobra tjedan dana otkrio je da zbog posljedica Parkinsonove bolesti više ne može izdržati dulje nastupe uživo – prisjećamo se kako su grupu prije gotovo trideset godina uz pomoć američkog pravosudnog sustava kao žrtveno janje napali slomljeni roditelji preminulih tinejdžera. Tako su Judas Priest i danas jedan od rijetkih bendova koji su boje heavy metala doslovno branili i na optuženičkoj klupi.

Pogledajmo prvo pozadinu priče. U prosincu 1985. dva su mlada muškarca nakon višesatnog pijančevanja i pušenja marihuane uz slušanje glazbe otišla na lokalno igralište i u bizarnom paktu o ritualnom ubojstvu i samoubojstvu pucala u sebe iz lovačke puške. 18-godišnji Raymond Belknap preminuo je na mjestu nesreće, a 20-godišnji James Vance teško osakaćen i unakažen preživio je još tri godine. Belknap i Vance bili su najbolji prijatelji, a obojica su dolazili iz nestabilnih obiteljskih i socijalnih prilika. Obojica su potjecala iz razorenih obitelji, bili su žrtve obiteljskog nasilja, konzumirali su i alkohol i droge, školu su napustili vrlo rano, otpuštani su iz brojnih poslova, a policija ih je često obrađivala zbog sitnijih prekršaja. Obojica su već u mladim godinama posjedovala nekoliko komada oružja, a u ranim tinejdžerskim godinama postali su gorljivi obožavatelji grupe Judas Priest.

Dana 23. prosinca 1985. Belknap i Vance u prvoetovoj su sobi uz pušenje marihuane i pijenje piva slušali ploče Judas Priest, i to više puta zaredom album Stained Class iz 1978., na kojem se, među ostalim, nalaze skladbe Better By You, Better Than Me, Beyond the Realms of Death i Heroes End. U jednoj od njih, kako je kasnije svjedočio Vance, čuli su riječi »Do It«, u kojima su prepoznali poziv na samoubojstvo i shvatili da su siti života. Dopili su pivo, ispod Belknapova kreveta uzeli lovačku pušku, otišli na lokalno dječje igralište, gdje je prvo Belknap pucao sebi u glavu, a za njim i Vance. Potonji je pri pucnju trznuo i otpucao si donji dio lica, zbog čega je doduše preživio, ali je nakon toga prošao mnoge bolne operativne zahvate, ponovno postao ovisan o drogama i naposljetku umro 29. studenoga 1988.

Belknapovi i Vanceovi roditelji, uvjereni da je za incident kriv heavy metal, konkretnije album Stained Class grupe Judas Priest, podnijeli su tužbu protiv grupe i njezine izdavačke kuće CBS. U optužnici su isprva tvrdili da je tekst skladbe Heroes End – »Why do you have to die to be a hero?/It’s a shame a legend begins at its end« – poziv na samoubojstvo.

U tužbi su tvrdili da znakoviti tekstovi, u kombinaciji s neprekinutim ritmom i intonacijom glazbe, pokreću, potiču, pomažu, navode ili na neki drugi način oduševljavaju za pomisao da je odgovor života smrt[1]. Strategija tužitelja promijenila se kad su otkrili da su sudovi u sličnim slučajevima odlučili da zbog ustavnog standarda slobode govora i tekstovi uživaju pravnu zaštitu[2]. Odvjetnici tužitelja zato su unajmili posebne inženjere koji su tražili skrivene, tzv. subliminalne poruke u skladbama na albumu Stained Class, koji su pronašli kod Belknapa. S izmijenjenom optužnicom tužitelji su uspjeli; sudac Jerry Whitehead je, bez odgovora na pitanje sadrže li sporne skladbe doista subliminalne poruke, odlučio da one nisu stvaran govor pa ih zbog toga Prvi amandman ne štiti. Također i zato što pojedinci imaju pravo biti zaštićeni od neželjenog govora; budući da se subliminalnim porukama nije moguće izbjeći, one nedopustivo zadiru u privatnost pojedinca. U slučaju Vance v. Judas Priest radilo se u osnovi o pitanju odgovornosti za proizvod. Na tržište je navodno pušten neispravan proizvod koji je prouzročio štetu – album Stained Class prouzročio je samoubojstvo Belknapa i Vancea.

Tužitelji su dalje tvrdili da su u nekoliko tekstova pronašli skrivene, unatrag okrenute poruke koje slušatelj nesvjesno razabire kad se glazba reproducira na uobičajen način. Stihovi »Deliver us/from all the fuss« u skladbi White Head, Red Hot trebali bi, primjerice, zapravo poručivati »Fuck the Lord, fuck you all.«[3] Whitehead je doduše zapisao da Prvi amandman obuhvaća i pravo pojedinca da bude slobodan od nametljivog govora, što je od ključne važnosti u slučajevima koji uključuju subliminalne poruke, za koje pojedinac ne zna da postoje i nema nikakve mogućnosti odlučiti hoće li ih prihvatiti ili im se izbjeći[4]. Whitehead je prije početka suđenja istaknuo teške društvene okolnosti u kojima su živjeli Belknap i Vance, ali je istodobno posumnjao da su subliminalne poruke bile povod za njihove postupke. Unatoč tome je, u skladu sa stajalištem građanske sudske prakse savezne države Nevade, prema kojem se suđenje mora dopustiti ako postoji i najmanja mogućnost da tužitelj uspije sa svojim zahtjevom, Whitehead započeo suđenje 16. srpnja 1990. Sudac je prihvatio i dogovor tužbenih strana da će se predmet voditi bez prisutnosti porote.

Audio stručnjak tužitelja William Nickloff je nakon uvodnih govora obiju strana u sudnici pustio usporenu verziju skladbe Better By Your, Better Than Me, u kojoj se više puta trebalo čuti riječi »Do It«. Pjevač grupe Rob Halford bio je jedini član sastava koji je tijekom suđenja i svjedočio te izričito porekao da je grupa na album smjestila skrivene poruke, uz tvrdnju da bi, kad bi to doista učinila, na njega stavila poruke da fanovi kupuju više njihovih albuma, a ne da se ubijaju. Halford je morao uživo otpjevati nekoliko stihova sporne skladbe, pri čemu je upozorio na svoju naviku da zadnji slog teksta naglasi dobro čujnim dahom.

Odvjetnik grupe Anthony Pellicano ustvrdio je da je izraz »Do It« samo rezultat pjevačeva daha i gitarske note. U četvrtom, posljednjem tjednu suđenja, Halford je tijekom svog posljednjeg svjedočenja pustio snimke nekoliko skladbi u obrnutom smjeru, koje je snimio tijekom samog suđenja. Među njima su se mogle čuti rečenice poput »I asked her for a peppermint, I asked her to get one«[5], čime je obrana htjela dokazati da su navodne skrivene poruke samo fonetske slučajnosti.

U završnim govorima odvjetnici obitelji Vance zahtijevali su 5 milijuna dolara odštete za duševne boli i medicinske troškove, a odvjetnici obitelji Belknap 1,2 milijuna dolara odštete. Dana 24. kolovoza 1990. sudac Jerry Whitehead presudio je u korist Judas Priest i izdavačke kuće CBS, a svoju odluku obrazložio je time da tužitelji nisu dovoljno uvjerljivo, izvan razumne sumnje, dokazali da su subliminalne poruke na album stavljene namjerno ili da su te poruke uzrokovale samoubojstvo. Obrana je tvrdila da su na album bile skrivene riječi Do It, no Whitehead je odlučio da je to bila samo slučajna kombinacija pjevačeva disanja i gitarskih efekata. Tužitelji su se na odluku žalili, no u svibnju 1993. Vrhovni sud Nevade potvrdio je Whiteheadovu odluku.

To je u američkoj sudskoj praksi bio prvi medijski iznimno odjekivan slučaj da se zbog svoje umjetnosti na optuženičkoj klupi našla glazbena grupa. Sve skupa bilo je naravno samo rezultat uvjerenja američkog konzervativnog društva da je heavy metal zlo čiji je jedini cilj kvariti mladež. Judas Priest dokazali su upravo suprotno, da heavy metal ima povezujuću narav, što se lijepo pokazalo i na kulturnom i mirnom prosvjedu brojnih fanova ispred sudnice. Judas Priest tako zaslužuju duboki naklon i status pravih zastavonoša i branitelja heavy metala. Defenders of the Faith.

Zbivanja oko sudskog procesa dokumentirana su i u jednosatnom dokumentarnom filmu Dream Deceivers. Zbog snimki teško unakaženog Vancea za gledanje dokumentarca potrebno je prijaviti se.

Judas Priest nastupit će na Metaldays 2018 u četvrtak, 26. 7. 2018.

Na fotografiji: Rob Halford tijekom svjedočenja na sudu

Članak je dio autorova magistarskog rada Sloboda izražavanja u glazbenoj umjetnosti.


[1] S. Soocher, 1999, str. 157.
[2]
Tako je sud odlučio u slučaju McCollum v. CBS, Inc., u kojem je iz sličnih razloga tužen Ozzy Osbourne.
[3]
Prema S. Soocher, 1999, str. 162.
[4]
Prema S. Soocher, 1999, str. 163.
[5]
Tako S. Soocher, 1999, str. 167.

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići