Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Vrba na Koroškem (Velden Am Wörthersee) / Bluesiana Rock Cafe / Austrija
Datum koncerta: 15.03.2015
Broj posjetitelja: 150
Engleski klavijaturistički mag Don Airey nakon više od četiri desetljeća profesionalnog djelovanja, a pogotovo nakon što se 2003. pridružio Deep Purple kao uspješna zamjena za nažalost već pokojnog Jona Lorda, postao je posve zaslužio oznaku “glazbena legenda”. Ovaj se put Don sa svojim solo bendom, usred proslave četrdeset godina djelovanja u svijetu klasičnog rocka, javio u austrijskoj Bluesiani, pri čemu su se mnogi ozbiljno pitali kako će svoju impresivnu klavijaturističku postavu uopće uspjeti ugurati na prilično malu pozornicu omiljenog rockerskog koncertnog okupljališta. Na sreću, pozornica Bluesiane bila je, nakon nedavnog neugodnog pada Erica Sardinasa, na lijevoj strani ponešto proširena, pa su Aireyjeve klavijature našle odgovarajući put na pozornicu i mogao im se nesmetano posvetiti na svoj specifični, virtuozni način, gdje su, kao i obično, kraljevale prije svega Hammond orgulje. Bluesiana je te večeri bila iznenađujuće puna i najavljivala se večer brojnih klasičnorockerskih klasika iz Donove bogate glazbene karijere, pa smo, uz neke njegove samostalne radove, mogli čuti i zanimljive verzije odabranih evergreena koje su svojedobno svirali takvi velikani rock glazbe kao što su Deep Purple, Rainbow, Whitesnake i Gary Moore.
Donov je bend i ovaj put sadržavao same sjajne glazbenike u liku pjevača Carla Sentancea (Nazareth, ex-Persian Risk, Krokus), basista Laurencea Cottlea (povremeni glazbenik za brojna velika imena poput Black Sabbath i Erica Claptona), bubnjara Darrina Mooneya (Primal Scream, ex-Gary Moore) te izvrsnog, novog gitarista Simona McBridea (Sweet Savage), koji je zasigurno jedan od najvećih irskih gitarskih talenata nakon Garyja Moorea i Roryja Gallaghera. Simon je tijekom nastupa Aireyjeva benda dokazao da slavnu ostavštinu Garyja Moorea ima u “malom prstu”, jer je odlično odsvirao obje Mooreove klasike te večeri: »Back on the Streets« i pogotovo »Still Got the Blues«. Kod potonje si samo trebao zatvoriti oba oka pa da umjesto McBridea već zamišljaš ‘besmrtnog’ Moorea. Ponekad se doista činilo da negdje u sjeni nad Simonom bdije Mooreov duh i usmjerava ga po gitarskim žicama. Jednako uvjerljiv bio je i u sviranju ostavštine još jednog nezaboravnog gitarista, majstora legendarnih gitarskih fraza – Ritchieja Blackmorea.
Majstor Airey bio je, očekivano, klasa za sebe, pogotovo tijekom instrumentalnih trenutaka, dok te večeri nije bilo moguće previdjeti ni sjajnu ritam liniju, pri čemu je nekoliko zanimljivih solo trenutaka doživio basist Cottle. Dobro raspoloženi pjevač Sentance svoju je vokalnu misiju obavio više nego solidno i oduševio srčanošću i karizmom, iako je imao nekoliko problema s dosezanjem viših tonova iz kojih se ipak prilično spretno izvukao. Donova poletna družina otvorila je nastup Rainbow teškašem »Eyes of the World«, nakon kojeg su slijedile solo skladba »3 in the Morning« i još jedan Rainbow standard, »No Time To Lose«, koji je ispao očekivano vrlo profesionalno.
Zatim je došlo vrijeme za prvo od dva malo veća iznenađenja te večeri, izvedbom besmrtne Whitesnake power balade »Is This Love«. Istina, Airey nikad nije bio službeni član Whitesnakea, ali je kao gostujući klavijaturist sudjelovao na oba njihova komercijalno najuspješnija albuma, to jest »Whitesnake« (1987) i »Slip of the Tongue« (1989). Tu se pogotovo istaknuo Carl Sentance, koji je prilično dobro pogodio boju Coverdaleova glasa i pomogao bendu suoblikovati originalnu ambijentalnu magiju koja prožima ovu nezaboravnu klasiku. Neočekivana izvedba pjesme »Is This Love« bila je zacijelo jedan od vrhunaca te večeri.
Nakon izvrsne izvedbe obaju prethodno spomenutih evergreena Garyja Moorea, Donov je bend odsvirao evergreen »Fire«, inače obradu Jimija Hendrixa, koja je također ispala vrlo dostojno. Zatim je uslijedilo drugo iznenađenje u obliku izvedbe Deep Purple remek-djela »Child of Time«, što je mnoge potpuno iznenadilo jer je riječ o jednoj od vokalno težih klasika. Sentance je doduše imao dosta problema s dosezanjem visokih tonova, ali se za nuždu snašao, a valja mu priznati i veliku dozu hrabrosti i srčanosti za tako zahtjevan pjevački pothvat, s obzirom na to da je riječ o vokalno jednom od najtežih, ako ne i najtežem standardu iz Deep Purple riznice.
Završni dio nastupa Aireyjeva benda bio je, očekivano, ‘duginih’ boja, jer su redom izveli tri Rainbow evergreena iz razdoblja kad je Don zarađivao kruh u Ritchiejevu bratstvu. Instrumental »Difficult to Cure«, koji sadrži aranžman Beethovenove Devete simfonije i ujedno dašak progresivnog rocka, ispao je odlično, dok su omiljeni hit »All Night Long« s albuma »Down to Earth« (1979), u kojem je pošteno sudjelovala i publika, te »Lost in the Hollywood«, također s navedenog albuma, bili nekako očekivani izbori za završni dio koncerta. Don se prije izvedbe instrumentala našalio da su ga zbog zahtjevnosti izvedbe preimenovali u Diffcult To Play.
Nakon satne vrnuća na pozornicu, Aireyjeva je družina odlično izvela veliki Rainbow hit »Since You’ve Been Gone«, u kojem je, pogotovo u refrenu, aktivno sudjelovala i sve razigranija publika u prednjim redovima. Nekako je žalosno da većina ljudi koji ne spadaju među aktivne ljubitelje glazbe danas Rainbow poznaje samo po tom često obrađivanom evergreenu, koji je “davno tomu” Ritchiejeva družina preradila prema originalu iz domene Russa Ballarda. Obvezni Deep Purple hit u bisu na sreću nije bio »Smoke On The Water«, kao što je to uobičajeno, nego »Black Night«, što je razvedrilo sve one koji uopće ne pogrešaju najpoznatiju klasiku tvrdorockerskih šampiona, jer je ona s godinama, osobito na koncertima, postala nekakva ‘vječna pjesma do dosade’.
Nastup uvijek dobro raspoloženog Dona Aireya i njegova čvrsta benda u Bluesiani bio je uspješna proslava posljednja četiri desetljeća klasičnog rocka, pa smo cijelu večer mogli uživati u kvalitetnim verzijama brojnih nezaboravnih evergreena. Pritom treba spomenuti da je Aireyjev bend mogao izvesti i koju skladbu Colosseum II, s obzirom na njihovo dovoljno izbrušeno tehničko znanje, no to bi u ovoj pretežno klasičnorockerski obojenoj večeri možda već bio pretjeran skretaj u kompleksnije jazz rock fusion vode (nekoliko instrumentalnih trenutaka u tom smjeru ipak smo čuli), što neki iz publike vjerojatno ne bi baš dobro prihvatili. Unatoč tome, te večeri u Bluesiani nismo pogrešali Colosseum II tvorevine, a ni Donovu ostavštinu iz vremena kad je surađivao s bendovima pod zapovjedništvom Cozyja Powella, Ozzyja Osbournea i Michaela Schenkera, što mnogi koji se kunu u njegove pothvate s Rainbow i Deep Purple vrlo brzo zaborave.
Setlista
1. Eyes of the World
2. 3 in the Morning
3. No Time to Lose
4. Is This Love
5. Back on the Streets
6. Still Got the Blues
7. Fire
8. Child in Time
9. The Way I Feel Inside
10. Difficult to Cure
11. All Night Long
—bis—
12. Since You Been Gone
13. Black Night
Galerija slika
