Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: Castle Communications
Izdanje: 1998
Trajanje: 48:17
Ocjena: 3/5
Artrockovski šampioni Marillion, najbolje čuvana britanska glazbena tajna, našli su se u vrijeme nastanka svog desetog studijskog albuma »Radiation« usred kraće identitetne krize, kad su na svaki način htjeli ‘modernizirati’ svoj zvuk u skladu s nekim tadašnjim glazbenim trendovima i napraviti poprilično radikalan prekid u odnosu na prethodni album, odlični »This Strange Engine« (1997). Nekadašnjim prvacima novog vala progresivnog rocka, koji su među svoje ključne utjecaje ubrajali progrockovske velikane predvođene bendovima Genesis, Pink Floyd, Camel itd., odjednom su nakratko uzor postali britpop, alter rock i indie rock bendovi predvođeni tadašnjim ljubimcima trendovskih glazbenih smjernica Radiohead, što je bila prava igra ironije, s obzirom na to da je uglavnom riječ o grupama koje upravo Marillion ubrajaju među svoje glavne utjecaje.
Članovi benda i danas u intervjuima kažu da je »Radiation« manje-više ‘čudan album’ na koji nisu baš previše ponosni. Time nikako ne misle da je loš ili da ga se čak srame, ali priznaju da njime nisu uspjeli postići ono što su izvorno htjeli – razviti moderan i tadašnjim radijskim postajama zanimljiv zvuk, time steći novu bazu sljedbenika te istodobno još uvijek zadržati prepoznatljiv i unikatan Marillion skladateljski pečat. Koliko su stvari tada bile krivo, govori podatak da su na koncertima »Radiaton« turneje izvodili Radiohead obradu »Fake Plastic Trees«. To nije bila najbizarnija i najapsurdnija koncertna obrada u njihovoj karijeri (ta ‘čast’ pripada njihovoj obradi hita Britney Spears »Toxic«), no ipak je taj potez otjerao mnoge dugogodišnje sljedbenike, koji su se počeli ozbiljno pitati nije li bend slučajno izgubio kompas. Marillion su nakon Fishova odlaska, kad su naglo obračunali s pojmom neoprogrock, riskirali s različitim dotad neistraženim zvučnim eksperimentima i utjecajima, ali im se na kraju sve skupa nekako isplatilo. S »Radiation« su nakratko udarili u neprobojni zid, jer je bilo jasno da su počeli pomalo sumnjati u vlastite skladateljske sposobnosti, čega su se na sreću brzo odvikli.
Unatoč tome što je »Radiation« najčudaškiji Marillion studijski uradak uopće, na kojem se nalazi nekoliko ostvarenja koja možemo proglasiti najgorima u njihovoj cijeloj karijeri, na njemu je još uvijek nekoliko odličnih skladbi koje albumu osiguravaju pristojnu kvalitetnu razinu i dokazuju što su bili sposobni kad su se prestali obazirati na tadašnje trendove. Među vrhunce albuma »Radiation« nakon kratke akustične uvertire »Costa del Slough« bez sumnje spada otvarajući energetski katalizator »Under the Sun«, epsko ostvarenje na razini njihovih najboljih dosega koje samo što ne puca pod težinom brojnih bombastičnih aranžmana i u kojem Hogarthov vokal u pobjedonosnom refrenu doseže novu razinu sjajnosti. Mark Kelly tu ne štedi s polaganjem duginih orguljaških i sintesajzerskih tekstura, dok Steveu Rotheryju kitarske improvizacije zvuče krajnje epski.
Nakon spomenutog artrockovskog evergreena stvari na »Radiation« nažalost naglo postaju lošije s podprosječnim alter/indie rockerom »The Answering Machine«, gdje je očito glavna namjera bila stvoriti nepristupačan zvučni zid i po mogućnosti što više zgaziti sav melodijski potencijal kako bi na kraju mogli zvučati što ‘nemarillionovskije’. Rotheryjeva je gitara tu posve podređena elektronski zvučećim digitalnim uzorcima i gotovo potpunoj ritmičkoj kakofoniji. I najboljima se dogodi da koji put pošteno ‘zabrljaju’. Poprilično bolje ispada kompleksna power balada »Three Minute Boy«, u kojoj članovi benda demonstriraju svoju izvanrednu sposobnost da iz sekunde u sekundu stupnjuju intenzivnu atmosferu i u kojoj Hogarthov pripovjedni vokal uz klavir i akorde akustične gitare igra ključnu ulogu. I Rotheryjeva se električna gitara tu s vremenom razživi udarnim pasažama i tako rekuć opet je u idealnom suzvučju s Kellyjevim spacerockovski obojenim sintesajzerskim teksturama, što se uz inteligentne ritmičke vijuge nastavlja sve do zadovoljavajućeg zaključka.
Ovom solidnom dosegu slijedi ostvarenje koje je pomalo ispod uobičajenih Marillion standarda. »Now She’ll Never Know« melankolična je i tiha ljubavna balada gotovo na razini ‘a capella’, u kojoj je Hogarthov krhki vokal popraćen nježnim aranžmanima akustične gitare u režiji basista Petea Trewavasa, a prisutni su i razdrobljeni sintesajzerski hirovi. Središnja je melodija lijepa, ali sve skupa zbog jedva čujnih i ponavljajućih akustičnih aranžmana brzo postane dosadno. Zamjetno bolje ispada vrlo solidni »These Chains«, koji je izašao čak i kao singl, premda ima poprilično sličnu melankoličnu atmosferu kao prethodnik. U usporedbi s njim sadrži znatno više ‘jaja’, i to zahvaljujući dobrom orkestralnom aranžmanu, epskim gitarskim solažama i moćnom refrenu. Samo ‘vrag zna’ što su Marillion htjeli reći krajnje dosadnom i neinspiriranom bluesrockovskom baladom »Born to Run«, koja će ući u anale kao jedan od najpogrešnijih eksperimenata njihove karijere. Sve se odvija poput nekog usporenog crno-bijelog filma, dok Rotheryju, koji tu zvuči kao križanac između Erica Claptona i Davida Gilmoura, nikako ne pristaje uloga blues rock gitarista, pa makar se na glavu postavio. Jedina je svijetla točka Hogarthov vokal, koji i inače, bez obzira na glazbenu podlogu, vrlo teško ispadne loše.
Treba spomenuti da je završni dio albuma »Radiation« jedan od njegovih boljih trenutaka. To vrijedi ponajprije za ambiciozni artrockovski eksperiment »Cathedral Wall«, na kojem im uspijeva na inteligentan način spojiti ‘oba svijeta’ – svoje bogate skladateljsko-improvizacijske sposobnosti, koje proizlaze iz klasične škole progresivnog rocka, s nekim rock trendovima devedesetih – i oblikovati uistinu epsko ostvarenje okrunjeno bogatim višeglasnim refrenom. Veličanstvene sintesajzerske zavjese popraćene su udarnim gitarskim pasažama i Mosleyjevim masivnim bubnjarskim krošeima, dok se zahvaljujući brojnim digitalnim efektima cijelo vrijeme mijenja vrlo raznolika atmosfera. Na kraju se još jednom ponovi središnji stih iz »These Chains«. Dulja ambijentalna zadušnica »A Few Words for the Dead«, još jedan poprilično neobičan, ali ipak zanimljiv i posrećen eksperiment u kojem se Marillion iskušavaju ponajprije u ambijentalnom rocku, zanimljivo je pacifističko ostvarenje koje je više nego očito uperjeno protiv oružarskog lobija.
»Radiation« se još i danas smatra poprilično ‘čudaškim’ albumom koji se zbog eksperimentiranja s nekim popularnim zvučnim trendovima devedesetih i općenito prilično ‘uspavane’ atmosfere tek rijetkim Marillion sljedbenicima sviđa u cijelosti. Kao i podosta studijskih albuma iz Hogarthova razdoblja, osobito nakon 1995., zahtijeva puno vremena i strpljenja pri slušanju prije nego što se otkriju sve njegove pozitivne strane. Njih je dovoljno da »Radiation« usprkos nekim ne baš posrećenim ranije spomenutim skladbama, kad su htjeli zajahati tadašnje trendovske izazove, još zdaleka nije loš album. Zapravo Marillion nisu ‘sposobni’ stvoriti loš album, a »Radiation« predstavlja samo malo preradikalno odstupanje od onih zvučnih i skladateljskih elemenata u kojima su najbolji.
Postava
Steve Hogarth – vokal, dodatni klavir, udaraljke
Steve Rothery – gitara
Pete Trewavas – bas gitara, prateći vokal, akustična gitara na “Now She’ll Never Know”
Mark Kelly – klavijature, prateći vokal
Ian Mosley – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Jo Rothery – prateći vokal na “Three Minute Boy”
Vicki Price – prateći vokal na “Three Minute Boy”
Produkcija
Marillion i Stewart Every
Popis skladbi
1. Costa del Slough
2. Under the Sun
3. The Answering Machine
4. Three Minute Boy
5. Now She’ll Never Know
6. These Chains
7. Born to Run
8. Cathedral Wall
9. A Few Words for the Dead
