Mjesto: Orpheum / Graz / Austrija
Datum koncerta: 08.04.2006
Broj posjetitelja: 300
Cijena karte: 30€
Jedna od najluškastijih dvorana u našoj blizini, i to nakon duže stanke, opet smo te posjetili! Čak je i osoblje koje u njoj radi nevjerojatno ljubazno, a dok smo razmjenjivali riječi s organizatorom, i on je rekao da je sreća što je Slovenija blizu, jer mu naši posjetitelji dolascima na koncerte često spašavaju kožu. Moja primjedba da je Orpheum fenomenalna dvorana i da bi bilo super da Slovenija dobije takvu nije ga previše oduševila, jer je rekao da bi tako izgubio slovenske goste. Pa da, naravno da jedna takva dvorana u Sloveniji nije dovoljna, za to trebaš i “zdrave” promotore, a oni nekako, osim svijetlih iznimaka, trenutno ne ispunjavaju te zahtjeve.
Ovo je bilo ludo. Od intervjua scuzan, jedva sam na vrijeme uhvatio početak koncerta. Ispred ulaza u dvoranu već je čekalo i nekoliko slovenskih stalnih gostiju, inače dobrih starih znanaca, vjernih ljubitelja Rage, koji su došli uživati u jedinstvenom metalskom melodiciranju te odlične njemačke grupe koja na metalskoj karti ostaje i danas, unatoč dugogodišnjem stažu na sceni, nekako nesretno previđena i bez priznanja koje nedvojbeno više nego zaslužuje.
Dvorana je primila oko 300 posjetitelja, a mnogo je ljudi ostalo vani i čekalo da Freedom Call završe svoj nastup. Freedom Call počeli su u 21:00. Ovdje u Orpheumu već su 2001. svirali kao predgrupa pred Hammerfall i Virgin Steele. Hiperaktivni metalci u šest godina postojanja izdali su već 4 studijska albuma i jedan “live” album. Grupa svira tipičan njemački power metal, odjeven u fantazijsku poeziju. Dakle, himničnost i epičnost “über alles”. Ratnici koji neustrašivo sijeku glave zmajeva i ostalih zvijeri moćne ljudske mašte, dobro došli! Kod Freedom Call većina skladbi počiva na tome da u njima prednjače durske linije, što znači da su dečki pravi metal veseljaci s razdraganim osmijesima na licu. Freedom Call pokazali su visoko uigran nastup, ponudili su za predgrupu dostojan zvuk i u izvedbi svog materijala zdušno se potrudili. Predstavljali su svoj aktualni studijski album “The Circle Of Life” (2005), a na set listi bile su tri nove pjesme. Kroz cijelu koncertnu set listu isticala se upravo Mother Earth, kao jedna od te tri, jer je imala nešto drame zbog postave samog riffa, koji je ispao dovoljno sirov da je izazvao kratkotrajnu promjenu pozitivnog veselog raspoloženja. Dečki su stekli naklonost mase, iako se vidjelo da mnogi u dvorani “zijevaju” i pljeskaju iz obzira. Posebno je blistao na vokalu i istodobnom gitarskom “pilanju” Chris. No pogled na pozornicu uvijek bi se zaustavio na Danielu Zimmermannu, koji je uz bubnjanje u Freedom Call bubnjar mnogo razvikanijih Gamma Ray. Zimmerman je još jednom upozorio da mu mali set bubnjeva, koji je kao bubnjar predgrupe prisiljen koristiti, nikako nije dorastao. Set bubnjeva se gotovo prevrnuo i cijelo vrijeme se nesretno tresao pod “torpediranjem” Danove dvostruke bas pedale i bombastičnim rollingima. Dakle, ponekad se čini da su Freedom Call puno veća atrakcija zbog svog renomiranog bubnjara nego zbog svoje glazbe. Lijep profesionalno korektan nastup.
Jedino što je kvarilo dojam jest to što su na “merchandiseu” prodavali svoje trzalice, što je prilično nečuven potez. Istina, krvavo se bore za svaki svoj cent, no radi se o svojevrsnoj degradaciji njih samih. Trzalicu tijekom koncerta obično uhvati pravi fan, a ovako je može kupiti baš svatko, pa i netko tko je za vrijeme njihova koncerta pio pivo ispred dvorane i, bizarno rečeno, rugao im se. No to je svakako dobrodošao izvor brze zarade.
Ostavimo Freedom Call. Da na svijetu nije sve tako ružičasto kako se čini njima, upozorili su headlineri. Rage naravno. Grupa koja je u novom ruhu kao trio troje apsolutnih posebnjaka, vruća točka suvremenog heavy metala, nikako nije okolišala. Nakon snimljenog introa pozornica je eksplodirala i dvorana je oživjela. Prije toga sam Rage vidio dvaput. Prvi put na “co-headlinerskoj” turneji s Primal Fear (svirali su dobar sat), drugi put kao predgrupu Helloween (svirali su sat vremena). Ovaj put bilo je prvi put da su u mojim očima bili “headlineri”. Pozornica je za troje ljudi bila ogromna. Rage su nahrupili i počeli svoj set komadom Speak Of The Dead. Peter “Peavy” Wagner, koji je još sat vremena ranije, od manjka konkretnog sna, sa slijepljenim očima, gustom maglom u glavi i hrapavim grlom, u kuhinji “backstagea” uz kuhanje kave bio sposoban tek za više nego nerazgovijetno mrmljanje, na pozornici je bio kao preporođen. Drugi čovjek. Njegova pojava na pozornici u usporedbi s onom od prije tri godine mnogo je više “ispunjavala” širinu vidnog polja. U prenesenom smislu to bi trebalo značiti da je dečko u tom vremenu dobio na konkretnoj kilaži, pa je izrastao i konkretni “bavarski” trbuščić. Ne, ne… već povlačim riječi. Peavy je jedan od većih njemačkih metal bend “leadera” i skladatelja. Vrsta legende. No, s Peavyjeve lijeve strane divljao je hiperaktivni bjeloruski obožavatelj hokeja na ledu, brzih automobila i kao takav ljubitelj brze gitarske svirke Victor Smolski, “bjeloruski Malmsteen” (ili “švedski Smolski”). Uvijek dostupan svojim fanovima, riječit gitarist, pozitivnog duha, doslovno je vrio od sve te silne energetske intenzivnosti, gladan divljanja po svojoj gitari. Treći čovjek, smješten u pozadini, spada u šačicu velikih bubnjarskih metal gurua. Mike Terrana. On je u svojoj karakterističnoj akrobatsko-sportsko-gimnastičkoj pozi nezaustavljivo mlatio po setu bubnjeva čije opne vjerojatno drži na okupu sama slonova koža, ili koža grenlandskog kita, da mogu izdržati svu tu neukrotivu silu udaranja.
Rage su na pozornici nevjerojatno brzi. Peavy i Victor “ludovali” su lijevo i desno po pozornici, dok je Mike maksimalno rastezao svoje pipke i krajnje se naprezao da nadglasa oba kompanjona. Ako su prije veseli patuljci pjevali pjesmice, Rage su došli na pozornicu posijati crninu koja nas je doslovno odmah progutala i poput pera otpuhala Freedom Call.
Ljubitelj lubanja svih podrijetla Peavy bio je izvrsno raspoložen na pozornici. Obraćao se publici i bio posebno zabavan tijekom svog neprestanog karakterističnog grimasiranja, odnosno mahanja jezikom, što je podsjetilo na Genea Simmonsa (Kiss). Set lista sastojala se pretežno od pjesama koje je ispjevao postojeći trio, uz nešto stare bombastike a la Turn the Page, Enough is Enough te Baby I’m Your Nightmare. Rage su, ako ne i prije, osvojili baš svu publiku u dvorani izvedbom više od dvadesetominutnog epa Suite Lingua Mortis. Doduše bez pratnje svog praškog orkestra, koji im svira taj komad na upravo izdanom albumu “Speak Of The Dead” (2006), ali to je pjesma koja dokazuje svu vrhunskost troje glazbenika. “Peavy” se derao kroz koncert kao lud, i to nesmanjenom snagom. Očekivao sam da će ga pred kraj koncerta pokositi, ali sam se prevario. Čovjek je briljantno izdržao napore neukroćenog čupanja bas gitare u kombinaciji s vokalnim rikanjem. Suite Lingua Mortis naravno je sadržavala “snimljene” orkestralne aranžmane u pozadini. Pogled na Smolskog i na to što je radio sa svojom gitarom ponovno je oduzimao dah. Rage su suitu odsvirali iznimno uživljeno, jer je od svega njihova materijala posebno posebna i zato osobito privlačna za sviranje.
Za vrijeme Baby I’m Your Nightmare dogodila se manja neprilika. Na kraju komada Terrana se iza bubnjeva čudesno izgubio. Ne, ne. Nije pao sa stolca, bez brige. sa svjetiljkom u rukama u stanci nakon komada našao se ispod podija svog bubnjarskog seta i grozničavo opipavao pod. Neki bitno važan dio bubnjeva odletio je tijekom njegove nečuvene grubosti daleko, daleko, nepoznato kamo. Peavy se u međuvremenu obratio publici, sve okrenuo na šalu i zatražio pljesak za vidno “nakrizirnog” Mikea. U međuvremenu se Smolski nije dugo premišljao i zaposlio je publiku svojom izvrsnom instrumentalnom kompozicijom s Rage ploče “Welcome To The Other Side” (2001) zvanom Lunatic, u kojoj je pokazao svoj karakterističan zaštitni znak soliranja bez trzalice i “tappinga” s “prigušivanjem” zvuka desnim dlanom. Nema što, čudotvorac na gitari s istoka briljirao je na cijeloj liniji. No i Terrana je dobio svojih pet minuta. Solo točku najavio je snimljeni glas u pozadini: “Ladies And Gentleman, let me present you the sexyest drumer in the world! Mike “the Troll” Terrana!”. Kao i Smolski, i Terrana je ipak dokazao da je te večeri bio posve otrovan i također McLarren u metalu, ali ne na gitari, nego na bubnjevima. “The Troll” bio je nestašan i razarajuće bijesan!
Nakon visoko atmosferične atrakcije Suite Lingua Mortis, od koje se dlaka prisutnih u Orpheumu dodobra nakostriješila, i gitarskog sola, Rage su dodali svoj klasični plin i nastavili završni dio koncerta eksplozivnošću kompozicija s ploče “Soundchaser” (2003), za kojima smo u međuvremenu postali dodobra gladni. Trojac se konkretno preznojio. U trenucima su dečki djelovali kao u transu na pozornici, osobito Smolski tijekom solaža! Na kraju je Peavy zahvalno posvetio Rage najpoznatiju pjesmu Don’t Fear the Winter s ploče Perfect Man (1989) svim slovenskim fanovima, što je bila posebna čast za slovensku šačicu prisutnih.
Rage su tako završili svoj šou u najvišoj mogućoj izvedbi i posve opravdali naziv grupe. Ljudi su tražili još. Higher Than The Sky (“End Of All Days”, 1996) otvorila je, nakon duhovitog walking blues jazzy “štosa”, bis! Izvrsni razbijač usred pjesme pretvorio se u Judas Priest klasik Jawbreaker i mnoštvo se dodatno raspalilo, a onda su se Rage savršeno vratili na glavni motiv Higher Than The Sky i svoj briljantni nastup, do maksimuma nabijen divljaštvom neukroćene energije najplemenitijeg metalskog podrijetla, priveli kraju. Šmrc,… Koncert koji je trajao sat i 50 minuta prošao je prokleto prebrzo…
Trol Terrana bio je vidno nesretan zbog događaja usred koncerta i formalno je bacio nekoliko palica među ljude te nestao u backstageu, dok su Victor i Peavy pokazali znakove veće privrženosti vjernim obožavateljima u dvorani i uz nekoliko konkretnih stiskova ruke vrlo dostojno se oprostili od ljudi. Trolova tvrdoglavost kojom je dokazao koliko je djetinjast sa svojih 46 godina po svoj nas je prilici tako uskratila skladbu Full Moon, koju su Rage tako izbacili iz bisa.
Koncert Rage zapanjujuće je iskustvo, preporučljivo svakome, da ga začara jednostavna činjenica što sve na pozornici u metalu mogu napraviti samo troje ljudi. Sa sobom su na pozornicu donijeli svu pakleni udarnost i glazbeni pozornički perfekcionizam, izbrušen do maksimuma. To je grupa koja se ne šepuri prodajom trzalica, nego igra na kartu pozorničkog performansa. S filozofijom “pokaži koliko te ima u hlačama na pozornici”. Koncert s kojeg doista odneseš mnogo više nego što očekuješ na početku. Ovaj put taj je osjećaj bio utoliko jači jer su Rage na pozornici bili glavna grupa i doista eksplodirali bez ikakvih ograničenja. “Metal up your ass!”
Setlista
FREEDOM CALL:
1. Warriors
2. We Are One
3. Hero Nation
4. Hunting High And Low
5. Metal Invasion
6. Another Day
7. Mother Earth
8. Ocean
9. Land Of Light
————————–
10. Freedom Call
11. Hymn To The Brave
RAGE:
1. Speak Of The Dead
2. No Fear
3. Down
4. Turn The Page
5. Crucified
6. Straight To Hell
7. Drum Solo
8. Enough Is Enough
9. Baby, I’m your Nightmare
10. Lunatic (instrumental)
11. Suite Lingua Mortis
12. Guitar Solo
13. War Of Worlds
14. Human Metal
15. Don’t Fear The Winter
—————————-
16. Higher Than the Sky (incl. Jawbreaker)
Galerija slika
