Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: Edel Records
Izdanje: 2005
Trajanje: 55:48
Ocjena: 4/5
»Rapture of the Deep« bio je osamnaesti studijski album britanskih teškorokerskih legendi Deep Purple. Oni su na sjajnom prethodniku »Bananas« (2003), koji je bio prijelomnog karaktera, ponajprije zato što je bio prvi album Deep Purple bez klavijaturističke legende i osnivača Jona Lorda (1941-2012), uspjeli na uvjerljiv način oblikovati kvalitetnu novu postavu. Ta je postava svoj status na »Rapture of the Deep« s nekoliko vrhunskih skladateljskih dosega još učvrstila. Kultni američki gitarski virtuoz Steve Morse (ex-Dixie Dregs, Kansas) bio je u to vrijeme, na svom četvrtom albumu s legendarnim tvrdim rockerima, već pravi veteran Deep Purple, dok je klavijaturist Don Airey (ex-Colosseum II, Rainbow), kojemu je to bio drugi album s novim kolegama, bio sve uvjerljiviji kao najprikladnija moguća zamjena za velikog Lorda. Pogonski motor vlaka Deep Purple nakon odlaska klavijaturističke legende činila su trojica dugogodišnjih članova: pjevački korjenjak Ian Gillan, velški basistički majstor Roger Glover te bubnjarski heroj i posljednji izvorni član Ian Paice.
Zbog činjenice da je producent albuma »Rapture of the Deep« bio Michael Bradford, koji je već producirao prethodnika »Bananas«, ovaj album sadrži brojne stilske paralele s prethodnikom, ali je s druge strane dovoljno drukčiji da im se ne može predbaciti da su u posljednjim godinama zapali u neku predvidljivu rutinu, kao što se to dogodilo priličnom broju njihovih teškorokerskih vršnjaka, koji na stare dane stvaraju albume slične poput ‘jaja jajetu’. Na pojedinim se skladbama ponajprije osjeća da je t.i. MK VIII verziji Deep Purple uspjelo oblikovati uvjerljivu međusobnu kemiju, koja je bila uspjela mješavina virtuoznosti, naglašenog smisla za raznolikost i udarnosti. Tekstovi su po Gillanovoj ‘zasluzi’ ostali njihova slabija strana jer se, kao i već bezbroj puta prije, vrte oko fatalnih žena, iako se na pojedinim skladbama osjeća i nešto društvene kritike, ponajprije na račun plastične komercijalnosti i praznine suvremenog globaliziranog svijeta.
Otvaračka skladba, »Money Talks«, koja se ruga neoliberalnoj filozofiji, uspješno nastavlja dugogodišnju tradiciju Deep Purple u stvaranju energičnih uvoda. Gillanov vokal već odavno nije na nekadašnjoj zavidnoj tehničkoj i emocionalno izražajnoj razini, ali i u promijenjenim okolnostima koje je uzrokovao teret godina ostaje, ponajprije zahvaljujući specifičnoj boji glasa i često duhovitom pristupu ‘stvari’, nepogrješiva pjevačka karizma. Šuštave orguljaške harmonije popraćene su snažnim gitarskim frazama, dok Gillanovo pjevanje doživljava vrhunac u razigranom refrenu. Morse naravno ne štedi svoje virtuozne vještine i usput si priušti nekoliko kratkih, ali divljih gitarskih improvizacija.
Na skladbi »Girls Like That«, koja se na krilima šuštavih orgulja, razigrane gitarske frazeologije i dinamičnih bubnjarskih prijelaza ponaša vrlo zanimljivom strukturom, ponajprije nizom neočekivanih vremenskih prijelaza, legendarni se pjevač u tekstu utječe svojoj omiljenoj tematici – fatalnim djevojkama. Pritom pokušava dosegnuti i nekoliko za njegovu tadašnju dob neočekivano visokih vokalnih visina, što mu djelomice čak i uspijeva. »Wrong Man« spada među najbolje trenutke na »Rapture of the Deep« jer zbog naglašene ikonoklastično-rušilačke gitarske fraze, kakva bi se možda u njegovim mlađim godinama svidjela i Morseovu slavnom prethodniku Ritchieju Blackmoreu, te na račun moćnog refrena, koji pomalo podsjeća na neka njihova najbolja ostvarenja, zaslužuje status Purple klasika. Morse opet ne štedi brzoprste gitarske varijacije, koje prate Gloverove zadebljane basovske linije, dok je za starinsku atmosferu, koja podsjeća na njihova najbolja vremena, ključan Aireyev puni sloj hammond orgulja.
Naslovna skladba, dakle »Rapture of the Deep«, sljedeći je kandidat za Purple klasik i još jedan pobjednički trenutak ovog albuma, premda središnji, orijentalno obojeni aranžman predvođen nosivom gitarskom frazom poprilično podsjeća na dugogodišnji klasik »Perfect Strangers«. Njezinu epsku i enigmatičnu atmosferu grade pentatonski ritmički nijanse, izrazito raznolike klavijaturske teksture i duhovite gitarske fraze, koje bi opet možda privukle pozornost mlađe verzije Ritchieja Blackmorea i po kojima puže Gillanovo pripovjedački intonirano pjevanje. Morseova solaža, očekivano, gotovo ni po čemu ne podsjeća na Blackmoreova solistička umjetnička djela iz ‘davne’ prošlosti, zato pak sjećanju na Lordovu klavijaturističku ostavštinu to vjernije slijede Aireyeve orguljaške varijacije.
»Clearly Quite Absurd« nježna je ljubavna balada koju nose nježni akordi Morseove akustične gitare i simfonijski aranžmani Aireyevih klavijatura, dok Gillan svojim otužnim pjevanjem dokazuje da tijekom godina nije izgubio previše tradicionalne izražajne srčanosti, iako ne može dosegnuti nekadašnju tehnički zahtjevnu vokalnu raznolikost. Funkovskim ritmičkim ugođajem obdareni »Don’t Let Go« zabavljač je srednjeg tempa čiji je najbolji trenutak višeglasno začinjen melodičan refren, razvučen preko masivnog sloja hammond orgulja, dok si Morse pri prvoj prilici opet daje duška složenim gitarskim varijacijama. S vremenom ga elegantnom klavirskom solažom nasljeđuje izvrsno raspoloženi Airey.
»Back to Back« sadrži klasičnu, staroškolsku, Purple gitarsku frazu i rasute bubnjarske prijelaze, koji su barem toliko rasuti koliko i Gillanova pjevačka izvedba i Aireyeve lude klavijaturske improvizacije, kakve bi poželjela mnoga prog rock skupina. »Kiss Tomorrow Goodbye« otvara se šamanskim tempom bubnjeva, nakon čega glavnu inicijativu preuzima udarna gitarska fraza uz potporu borbeno raspoloženih orguljaških pasaža, dok se gospodin Gillan opet svim silama vokalno oborava jer mu je glavu opet zamutila ‘fatalna žena’, iako je legendarni pjevač prije izlaska albuma »Rapture of the Deep« već napunio šezdesetu.
Na posebnom izdanju albuma »Rapture of the Deep« u obliku bonus skladbe nalazi se šaljivi »MTV«, zabavljačka satira na istoimeni glazbeni kanal koji je u posljednja dva desetljeća od nečega cijenjenog među ljubiteljima dobre glazbe mutirao u potpunu gnojnicu senzacionalističkog ‘big brother’ kiča, koji se samo iznimno bavi glazbom. Sveopća ritmička raznolikost ove skladbe, opremljene podrugljivim tekstom i refrenom, obdarena je poludjelim gitarskim i orguljaškim improvizacijama. Satirični je tekst jedan od boljih u posljednjim godinama karijere Deep Purple i među ostalim sadrži aluziju na starog prijatelja skupine, legendarnog Franka Zappu, koji je posljedično bio ‘kriv’ za najveći hit njihove karijere.
»Junkyard Blues« je, kako govori već i njegov naslov, nešto više bluesovski orijentirano ostvarenje s brojnim poskočnim pasažama na barskom klaviru, beskompromisnim bubnjarskim prijelazima i naoštrenim gitarskim pasažama. Razina improvizacijske razigranosti, ponajprije na račun Morseove solaže i Aireyevih klavijaturističkih majstorija, uz sveopću je udarnost opet oduševljavajuća i dokazuje da Deep Purple tijekom godina nisu izgubili svoj tradicionalni naglašeni osjećaj za artizam. Završna skladba »Before Time Began«, u kojoj se legendarna skupina u tekstu osvrće na dosad prijeđeni put, ujedno je najduža i najkompleksnija na albumu »Rapture of the Deep«. Otvara se duljim, enigmatično obojenim uvodom u kojem Gillanovu pozornu boju glasa prate prikradene, prilično složene instrumentalne improvizacije, sve dok na krilima udarne gitarske fraze i silovitih bubnjarskih kroševa ne prijeđe u energičnu sekciju. Gillanov vokal iznenada mijenja narav i dobiva znatno borbenije raspoložene nijanse. Airey i Morse opet si priušte nekoliko divljenja vrijednih improvizacija, koje produbljuju art rock narav ove kompleksne završne skladbe.
S »Rapture of the Deep« su Deep Purple na uvjerljiv način dokazali da još nikako nisu za ‘staro željezo’, nego u njima ima puno više života nego u mnogim ‘starim’ vršnjacima, koji se na stare dane obično osude na recikliranje starih ideja ili potpuno ‘tavanje u mraku’ (hej, Ritchie Blackmore). Album je nabijen njihovim prepoznatljivim finesama, koje često podsjećaju na ‘stara dobra vremena’. Za to je naravno najzaslužnije legendarno trojstvo Gillan, Glover i Paice, i oni će najviše oduševiti sve dugogodišnje Purple privrženike, dok su središnji nositelji virtuoznih vragolija njihovi nekoliko godina mlađi kolege Morse i Airey. Nakon izlaska albuma »Rapture of the Deep« slijedile su aktivne koncertne turneje, dok je bend u studiju priuštio prilično dug odmor. Izlazak novog, još neimenovanog albuma Deep Purple najavljen je za 2013. godinu.
Postava
Ian Gillan – vokal
Roger Glover – bas gitara
Steve Morse – gitara
Don Airey – klavijature
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Michael Bradford
Popis skladbi
1. Money Talks (5:32)
2. Girls Like That (4:02)
3. Wrong Man (4:53)
4. Rapture of the Deep (5:55)
5. Clearly Quite Absurd (5:25)
6. Don’t Let Go (4:33)
7. Back to Back (4:04)
8. Kiss Tomorrow Goodbye (4:19)
9. Junkyard Blues (5:33)
10. Before Time Began (6:30)
