Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Gilmour, David
Izdavač: Columbia Records
Izdanje: 2015
Trajanje: 51:17
Ocjena: 3/5
Devet godina trebalo je čekati da se legendarni gitarist/pjevač Pink Floyda David Gilmour odluči izdati nasljednika ploče »On an Island« (2006), no možda bi bilo bolje da je s takvom odlukom pričekao još malo, jer konačni rezultat nije pretjerano impresivan. Vijest da jedan od najcjenjenijih progresivnorockovskih glazbenika sprema novi solo album naslova »Rattle That Lock« odmah su prenijeli i najveći trendovski (ne nužno glazbeni) mediji, naravno i slovenski, jer je David, uz Marka Knopflera i Erica Claptona, obično jedan od trojice legendarnih britanskih rock gitarista kojima se povremeno posveti nekoliko redaka pažnje i prihvatljiv je (osobito na stare dane) čak i za prosječnu slovensku obitelj uz nedjeljno srkanje juhe s knedlama od jetrica, slušanje podstolnog psećeg lajanja i promatranje pucketavog kamina.
David si je u zadnjih deset godina među masom stvorio renome ljubaznog, bezopasnog glazbenog djedice koji je svojim jednostavnim glazbenim porukama i ugodnim ambijentalnim prostranstvima taman dovoljno zahtjevan za većinu ušiju da ga se može slušati bez ‘štetnih posljedica’ i uz razne popodnevne ručne radove. U prethodne dvije godine doduše je bio zaokupljen snimanjem posljednjeg studijskog albuma Pink Floyda »The Endless River« (2014), no ipak se povremeno čini pomalo neobičnim da je čovjek koji iza sebe ima više od pet desetljeća glazbenog djelovanja tek izdao svoj četvrti (studijski) solo album.
Dok je »On an Island«, usprkos pretežno ‘mrtvoj prirodi’ ambijenta, sadržavao još pokoji djelić nekadašnje ambijentalne čarolije Pink Floyda, ona se na »Rattle That Lock« gotovo posve izgubila. Najviše je još imaju pojedini gitarski solo dionici koji, uz upotrebu raznih efekata, ostaju Davidovo najjače ‘oružje’. »Rattle That Lock« je po strukturi većine skladbi bliži pop rocku nego progresivnom rocku, što znači da na njemu prevladavaju lagani ritmovi i jednostavni aranžmani s povremenim solističkim podvizima. Ipak, na njemu je tek malo refrena koji za sobom ostavljaju opipljiv trag.
Davidov je vokal u zadnjih nekoliko godina izgubio poprilično nekadašnje emocionalne dubine i ekspresije, pa na »Rattle That Lock« često zvuči umorno i pospano, kao da ga je netko upravo nasilno probudio iz dugog zimskog dremeža. Njegovi pretežno izvrsni glazbeni suradnici, kojih opet nije malo, svoju su zadaću s tehničke strane obavili više nego dostojno, ali što vrijedi kad lavovski dio simfonijskih aranžmana ispada generički, pa većinu skladbi od prosječnosti ne mogu spasiti ni Davidovi gitarski solo dionici, koji su još uvijek izvrsni i, kako je već spomenuto, glavna privlačnost albuma »Rattle That Lock«.
Instrumental »5 A.M.« predstavlja ambijentalno vrlo ugodan, ali istodobno poprilično predvidljiv otvarač albuma s Davidovim reprezentativnim, melankoličnim gitarskim solom i eteričnim valovanjima sintesajzerskih tekstura. Naslovni, poprockovski uradak, koji je izašao i kao singl i u kojem do poštenog izražaja dolaze i prateće vokalne harmonije, jedan je od rijetkih nešto živahnijih trenutaka na inače poprilično ‘uspavanom’ albumu, pa i to samo zbog solidnog refrena. Vrlo prosječni »Faces Of Stone«, koji u trenucima podsjeća na neko manje nadahnuto djelo legendarne skupine Camel (što je gotovo kompliment), sadrži otprilike jednaku količinu zanimljivih i dosadnih trenutaka.
»A Boat Lies Waiting« sadrži obećavajući početak, dok se, preko generičkog klavirskog stupnjevanja i višeglasja, ne pretvori u poprilično monotonu baladu, gotovo dječju uspavanku, koja ne ostavlja nikakav dublji dojam. »Dancing Right In Front Of Me« jedan je od vrlo rijetkih, malo živahnijih trenutaka na albumu, gdje se preko snažne, bluesy gitarske fraze i sola osjeti nešto prošle ambijentalne čarolije, iako je Davidov pjevački nastup opet ispod očekivanja i usprkos kratkim dramatičnim trenucima ne izaziva uzbuđenje. »In Any Tongue« jedan je od rijetkih blistavih trenutaka albuma »Rattle That Lock«, jer sadrži razigrane simfonijske aranžmane i dovoljno dirljiv pjevački nastup da se slušatelj, osobito tijekom melankoličnog gitarskog sola, na trenutak može sjetiti Davidovih najvećih uspjeha. Solidni instrumental »Beauty« izgrađen je oko prodornog zvuka Davidova gitarskog sola.
Kabaretski eksperiment »The Girl In The Yellow Dress«, koji između ostalog sadrži kornet u izvedbi legendarnog Roberta Wyatta (ex-Soft Machine, Matching Mole), veliki je promašaj i nešto najdosadnije što je David stvorio u svojoj dosadašnjoj karijeri, pa mu nije potrebno posvetiti više riječi nego što zaslužuje. Na »Today« se umorni David opet malo ‘probudi’ uz nekoliko živahnih gitarskih pasaža i pristojne vokalne harmonije, dok je završni instrumental »And Then…« još jedna ‘uspavanka’ s dugometražnim gitarskim solom koji završava pucketanjem djedova kamina.
»Rattle That Lock« je jasan dokaz da je Gilmoura konačno, i u glazbenom smislu, sustigla poštovana starost, koja se probija kroz većinu ovog poprilično pospanog i monotonog albuma s tek rijetkim uistinu nadahnutim trenucima. Većina pristaša, osobito onih koji slušaju samo Pink Floyd i Davidovu solo karijeru, vjerojatno će mu progledati kroz prste i pjevati mu nezaslužene hvalospjeve, no istina je nažalost drugačija i možda bi bilo mudro da legendarni gitarist, koji je u svojoj karijeri već odavno rekao sve što je imao za reći i postigao sve što se može postići, razmisli o studijskoj mirovini. Današnji veterani progresivnog rocka obično se dijele u tri kategorije: a. glazbenike koji su još uvijek, usprkos bliskoj ili prijeđenoj sedamdesetoj godini života, jamac kreativnosti, konzistentnosti i domišljatosti (npr. Peter Hammill i pokojni Daevid Allen) b. glazbenike koji su se na stare dane vratili ‘u pelene’ te se utapaju u nostalgiji i recikliranju prošlih uspjeha (npr. Ian Anderson) te c. glazbenike koji su već odavno potrošili sve dobre ideje, a još uvijek ne razmišljaju o (studijskoj) mirovini. Gospodin Gilmour spada u potonju kategoriju.
Postava
David Gilmour – gitara, glavni vokal, klavijature, klavir, bas gitara
Michael Boumendil – originalni SNCF zvučni uzorak
Jon Carin – električni klavir
David Crosby – prateći vokal
Danny Cummings – udaraljke
Steve DiStanislao – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Roger Eno – klavir
Martin France – bubnjevi
Gabriel Gilmour – klavir
Jools Holland – klavir
Damon Iddins – klavijature
Rado Klose – gitara
Chris Laurence – dvostruki bas
The Liberty Choir – prateći vokal
Phil Manzanera – klavijature, akustična gitara
Louise Marshall – prateći vokal
Graham Nash – prateći vokal
Andy Newmark – bubnjevi
Eira Owen – francuski rog
John Parricelli – gitara
Mica Paris – prateći vokal
Guy Pratt – bas gitara
Zibgniew Preisner – orkestracija
Mike Rowe – električni klavir
Polly Samson – prateći vokal
Yaron Stavi – bas gitara, dvostruki bas, prateći vokal
Colin Stetson – saksofon
Richard Wright – glasovni uzorak
Robert Wyatt – kornet
Produkcija
David Gilmour i Phil Manzanera
Popis skladbi
1. 5 A.M. (3:07)
2. Rattle That Lock (4:57)
3. Faces of Stone (5:34)
4. A Boat Lies Waiting (4:36)
5. Dancing Right In Front of Me (6:13)
6. In Any Tongue (6:48)
7. Beauty (4:30)
8. The Girl in the Yellow Dress (5:27)
9. Today (5:57)
10. And Then… (4:32)
