Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Kvinton
Izdavač: Subkulturni azil
Izdanje: 2008
Trajanje: 42:01
Ocjena: 4.5/5
Slovenski blues namjerno sam dugo zapostavljao, jer sam već nakon nekoliko konzumiranja slovenskog stihoklepstva bio smoren, razočaran i prenapunjen receptima posuđenima s druge strane bare, gdje takvi pristupi zvuče neusporedivo uvjerljivije. Ipak, zub vremena očito grize i moj nekadašnji geopolitički isključivi ukus, pa se u usporedbi s mladim danima na domaćem playeru kičasto često vrte i slovenski radovi, koji moraju biti prokleto kvalitetni da im dam priliku za višekratno slušanje. A dio te soldateske su i podravski pjesnici bezdanog bluesa, folkom prekuhanog rocka, a prvi susret s neobičnim kalibrima koji slušaju na ime Kvinton dogodio se na svakogodišnjem prazniku šansona, kojim dirigira Vita Mavrič. La Vie En Rose bio je povod zbog kojeg je minimalistički oblikovani pločica Razirklinga toliko toplije primljena i zbog kojeg vam danas mogu dati povod za zaron u tolmune hrapave i sadržajem punih domaćih riječi.
Na prijelazu tisućljeća ptujski nekonformisti krenuli su u lov na sreću s Lovci sreče, a Razirklinga, usprkos osam godina sazrijevanja i dorade, predstavlja tek rezultat drugog izleta u studio, gdje su na vidjelo pustili sve svoje tenzije, naslikali na platno slušanoga novu paletu priča o bizarnim previđenima koje u zadimljenim kutovima beznica vrlo lako previdite, a uz društveno obojene socijalne balade u cjelini ima dovoljno mjesta i za kvalitetan gostionički blues te poslovenjenu poeziju izgovorene riječi u svom lijepom punom značenju. Kvinton su, usprkos imenskoj asocijaciji na pogrošne Kingstone, skupina u koju sam se ja, priznajem, zaljubio na prvo slušanje, a razlog je bio dobra i iskrena glazba. Ploča Razirklinga počinje bluesovskim standardom naslova Mornarjev blues. Ljubav i priča o izgubljenoj, blago isprani i iskorištenoj putenosti, koja je stala sa strane navike i pohlepnog nedostajanja, teme su s kojima kaljeni stihoklepac plete standardnu crticu, nenamijenjenu vašim ušima i očima. Kvinton se posla laćaju suzdržano i s osjećajem za estetiku, a pod šeširom hrapavog glasa pjevača Marjana Boneta kriju se ukusno ubačene gitare, koje u rukama Marjana Bračka i Boštjana Korena zapjevaju primjereno tužno, ali ne i srce param slatkasto i nepotrebno natrpano. Uz to pašu kontrabas Gorana Podgorelca i sasvim dovoljno čvrsti bubnjevi Roberta Belšaka, a cjelina već na samom startu zadiše suzdržanim dahom samostalnih pluća, kojima ne treba ni grama dodatnog uljepšavanja. Alternative i punka nema za čuti, a ni ostalih primordijalnih buntovničkih uzora, no ipak u cjelini ima puno kvalitetnih jaja.
Razirklinga Štef je priča o bizarnom liku u kojem se mogu prepoznati svi oni vlasnici kralježnice koji su rođeni u krivo vrijeme i u krivom kvadrantu svemira, ali su sačuvali svoju kralježnicu i dosljedno mokrili uz vjetar. Seksi bluesovski standard dakle se nastavlja na najvišoj razini, a Kvinton plete priču zajedno s kvalitetnom glazbom, u kojoj ne manjkaju bluesovski gitarski solaži, ritmičko lupkanje nogu i sad već posve nezamjenjiva hrapava vokalna patina. Riječ teče kao podmazana, a rime nisu usiljene, izumjetničene niti podupiru predrasudu da tekstovi na slovenskom već po nuždi zvuče jadno i silovano. Kvalitetnu razinu treba održavati, a ni sa skladbom Led razina ne pada! Maglovita okolica jesenske, sada u zimu okovane Drave kulisa je u kojoj se priča o sudbonosnim zabludama, ljubavi i pijanoj tuzi nastavlja na sebi prepoznatljiv i potreban način. Ekspresivnost je sinonim za zvuk i riječima bogatstvo sastava, a središnji zavodljivi izraz prividnog podlijeganja konvencionalnosti tek je alat suptilnog prilagođavanja općem ukusu, koji Kvinton nesvjesno zaraze i preoblikuju u smjeru pozitive. Orlekovski prizvuk skladbe Vedno k tebi grem takav je tek zbog dodatka harmonike, koja nije oberkrajnerski bezdušna, nego dodaje točku na i osjećajnom lirizmu. Kombinacija je na svoj neobičan način toliko prirodna da se uz taktove razigrane zvučne slike lako zaljulja u ples i najtvrdokorniji sumnjičavac i protivnik svih domaćih radijskih gluposti.
https://www.youtube.com/watch?v=Ekv3yGlrx2U
Pravljica označava pola puta, a s tango gitarom i harmonikom nagovještava se dodatna dimenzija sastava. Nečistoća ima dovoljno da se muškarci lako izbjegnu svim nepravednim sudovima i škatuljanju, a pod erotikom zvuka i tužnih slika izgubljene ljubavi na podij se utka puno kapljica veselja, veseljaštva, eskapizma i bijega od tuge, a patetike u toj srčanoj mješavini nećete naći. Kvinton su naime muškarci kaljeni iskustvima, a tek zatim su tu u prvom planu Kvinton kao i glazbenici. Ti si mi je na takav maskulinski način mekani izljev ranjivosti usamljenog muškarca. Noć ima svoju moć, a Kvinton su njezini ovjekovječivači s osjećajem. U melosu se nađe malo irske duše, a u usporedbi sa svime domaćim u cjelini ne čujem baš puno poveznica sa slovenskim umotvorinama. I to je dovoljno da se lako predam svakom taktu i svakom stihu te zaboravim na porijeklo glazbe. Važna je samo srčanost, a u iskrenom izljevu ploče Razirklinga toga ne manjka. Ni u življem tempu udarne skladbe Taxi. Taktno ubačen faktor poživljenja doista je budilan i iznimno učinkovit, da nakon krikova gitara, lupkanja bubnjeva i odjeka harmonika lakše prihvatite činjenicu i središnju nit glazbene vinjete Samo enkrat se ljubi. Slika beznice iz razdoblja 1920. ili 1930., teški oblaci dima i mrlje od vina na stolovima, gdje se u valovima vraćaju slike prave ljubavi. Kvinton su majstori novodobnog šansonjerstva, a ovaj put starinskost i starkast izraz glazbe ne valja svrstavati u rubriku mana. Nakon Guslova podoknica suzdržanim damama zasuze oči, a muškarci mogu samo reći: »Kad bih barem sam imao takvo bogatstvo riječi, i sam bih češće govorio o ljubavi …«. A na kraju se dan osjeti. Kvinton si za finale postavljaju skladbu Slab dan, ali ovaj put dan može biti sve prije nego loš, jer se među dvama ušima dogodila cijela simfonija lijepe dobre glazbe koja bježi svakom etiketiranju. Kvinton su kraj jednostavno namijenili mačkastom ustajanju u dan nakon što smo bježali od tuge i gravitacijski preopterećene svakodnevice. Brige nas sve opterećuju i vuku k tlu, ali ptujski blueseri na neworleanski način uspijevaju stanje negative preinačiti u još jednu priču više, nakon koje si posve opravdano mogu napuniti čaše i nazdraviti još jednoj uspješno odrađenoj etapi.
Kvinton doista nisu najljepši i najfotogeničniji predstavnici naše scenske soldateske, ali imaju karakter, patinu i sočnost koju kod domaćih glazbenika tako prokleto nedostaje. To je bio razlog zbog kojeg sam domaćim umotvorinama tako uporno bježao, ali odsad neću više, obećavam! Razirklinga je nedvojbeno vrlo puna, uspješna i sadržajem bogata druga etapa, za koju Kvinton zaslužuju zlatnu medalju. Usprkos asocijacijama na stare mačke prošlosti, koje se sada mogu smješkati tek iza okvira izblijedjelih okvira crnobijelih fotografija, pločica je vrijedna višekratnog slušanja i prepuštanja šapatu možda prvi put čutog srca. Ako ste dosad namjerno preglasavali trpki fandango svojih misli i bol ugušili u buci postindustrijskog hitanja, Kvinton vam ovaj put daju mogućnost izbora, a taj izlaz u nuždi vrijedi svake minute vašeg vremena. Za kraj bih posudio riječi staleškog kolege, s kojim se slažem: Razirklinga može biti sve – žarka, škakljiva veseljačka, ali ne i veselica, a usprkos tuzi Kvinton su milju daleko od patetike. To, dragi moji, dobar je povod za budućnost, kojoj ću u diskografskom smislu barem ja rado prisluhnuti!
Sastav
Goran Podgorelec – kontrabas
Robert Belšak – bubnjevi
Igor Mešič – gitara
Marjan Bone – harmonika, vokal
Dejan Bračko – akustična gitara, violina
Boštjan Koren – gitara, tamburica
Gostujući glazbenici:
Tina Muraus – violina na skladbi #9, #8 i #6
Jernej Senegačnik – truba na skladbi #10
Produkcija
Sebastijan Duh
Popis skladbi
- Mornarjev blues
- Razirklinga Štef
- Led
- Vedno k tebi grem
- Pravljica
- Ti si mi
- Taxi
- Samo enkrat se ljubi
- Guslova podoknica
- Slab dan
