Mjesto: Channel Zero, Metelkova, Ljubljana
Datum koncerta: 05.04.2010
Broj posjetitelja: 0
Još donedavno su Ahleuchatistas iz SAD-a bili “power” trio razorne snage, s ubojitim trojcem gitare, basa i bubnjeva koji su udarali teške ritmove avangardnog orkestra. Nedavno je bend napustio basist (još prije toga došlo je do promjene bubnjara) pa je sad riječ o duu koji i dalje nemilosrdno ispaljuje trzave projektile. U ovom trenutku Ahleuchatistas čine još samo jedini izvorni član, gitarist Shane Perlowin, i novi bubnjar Ryan Oslance. Potonji se bendu pridružio tek za vrijeme posljednjeg studijskog izdanja “Of the Body Prone”, koje im je donijelo i nešto više medijske izloženosti, jer je izašlo kod izdavačke kuće Johna Zorna, Tzadik (prije toga bili su kod Cuneiforma). No promjena nije nastala samo zbog nove izdavačke kuće. Novo ime u postavi znatno je popunilo sam zvučni događaj, koji je i prije bio živahan, no njegov nepopustljivi ubojiti ritam bendu daje još veću nabrijanost.
Uz takvo ime očekivao bi se dobar odaziv, ali nažalost, ovaj put je bend dočekala samo šačica entuzijasta koji su vjerojatno prilično dobro znali što ih čeka. Dvojac nije gubio vrijeme. Na pozornici su se odmah pokazali u punom sjaju – atmosferske svemirske gradnje i zaglušujući gitarsko-bubnjarski rafali. Tog su se principa držali cijelu večer i stalno oduševljavali svojim space rock igrama, kao i avangardnim brzim potezima. Njihove avangardne tendencije najviše se čuju među ponekad doista nevjerojatno brzim sviranjima, jer su melodije (ako ih uopće tako možemo zvati) često građene na disonantnoj osnovi i naglim te neobičnim prijelazima iz stanja mirovanja u gotovo shizofreno ludovanje. Unatoč nekim neobičnim elementima, dvojac je uvijek pripremio i dosta ritmičnih dijelova u kojima se publika mogla naplesati.
Moglo bi se pomisliti da Ahluchatistas, sad kad više nemaju basista, djeluju na smanjenom području zvučnog djelovanja. No nije tako. Za to je na koncertu pobrinuo gitarist, koji je u hodu snimao gitarske dionice i stvarao višeslojni učinak. Perlowin je možda doista šef i glavni tvorac glazbe, ali najviše je fascinirao bubnjar, koji je nekoliko puta izazvao zaprepaštenje svojim ubojitim tempom, pri kojem se činilo da svakim udom svira drugi ritam, i to tako brzo da je oko jedva pratilo pokrete. Oslance je pritom često pokazao da nije samo “razbijač”, nego i vrlo osjetljiv udarač.
Tko je propustio jedan od najperspektivnijih novih progresivnih sastava (u pravom smislu riječi), može požaliti, jer je dvojac svoj pogled na glazbenu filozofiju predstavio na pomalo neobičan način, koji slijedi Zornovo načelo očekivanja neočekivanog. Njih dvojica te naime često uhvate nespremnog, bilo svojim produljenim rockerskim zveketom, bilo postupnim stvaranjem ambijenta. Unatoč slabom odazivu nadam se da bend neće izgubiti nadu u Sloveniju i da će nam još koji put svratiti u naše krajeve.
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
