Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Orpheum / Graz / Austrija
Datum koncerta: 04.03.2011
Broj posjetitelja: 550
Cijena karte: 30,50€
Napokon koncert iz kategorije savršene masaže za uši. Kad znaš da te čeka događaj koji donosi puno više nego što vrijedi ulaznica za njega. Steve Lukather – prva gitara i ujedno grlo jednog od najimpresivnijih rock sastava koji su ikad postojali na ovom planetu, majstora briljantne rock kompozicije Toto, važi za jednog od najboljih gitarista na svijetu. Otkako su Toto manje-više prestali djelovati i/ili se okupljaju samo za kraće turneje (prigodne, jubilarne, humanitarne), Steve se više posvećuje solo karijeri i, glazbeno gledano, stvarima koje ga najviše vesele i inspiriraju. Tako smo u relativno kratkom razdoblju od njega dobili dva fenomenalna studijska albuma, oba prilično različita, a beskrajno privlačna, jer su personifikacija svih onih majstorija koje kulminiraju u izvrsnom studijskom dijamantu glazbene perfekcije kad se nađe u ulozi tvorca sa Steveom Lukatherom i njegovom dirigentskom palicom u ruci.
Gitarski čarobnjak i sveznalica tako je na novoj turneji po Europi. Posvećuje je promociji aktualnog studijskog albuma “All’s Well That Ends Well” (Mascot Records, 2010) – RockLine recenzija OVDJE. Nakon gotovo godinu dana vraćamo se u ugodni Orpheum Theater, prostor koji je u svojoj dugoj karijeri ugostio mnoga velika imena glazbenog svijeta. Od jazza do metala i svega između. No u posljednje vrijeme koncerti na toj lokaciji sve su rjeđa pojava, iako je mjesto idealno za tip koncerata izvođača poput Stevea Lukathera.
Luke je za ovu turneju okupio kvartet. Steve Lukather naravno pjeva i svira gitaru, za ritam brinu bubnjar Eric Valentine i basistica Renee Jones, a iza vrhunskih klavijatura marke Clavia / Nord (koristi ih i Siddharta) drugi je Steve – majstor Steve Weingart. Luke je s ekipom zauzeo pozornicu Orpheuma točno u osam navečer i, očekivano, započeo koncert udarnom, riffovski orijentiranom uvodnom skladbom novog albuma “All’s Well That Ends Well” naslova Darkness In My World.
Dvoranu je ispunila solidna masa, što je za svaku pohvalu s obzirom na neka saznanja s prijašnjih posjeta Orpheumu, koja su potvrdila da stanovnici ovog dijela Austrije nekako ne obraćaju previše pažnje na odličnu godišnju koncertnu ponudu. Luke je skupio nekih 500 glava. Prostor je bio pun, ali ne prenatrpan. Famozna Asia, koja je prošlog svibnja nastupila na istoj lokaciji, imala je podršku mase od 250 glava, dok su Nazareth nekoliko dana poslije bili nabijeni do vrha (800 glava). Luke je dakle u tom smislu prošao vrlo dobro. Bilo je i dosta slovenskih posjetitelja, a u prvim se redovima odmah osjećala velika para koju je podizalo vrelište iznimno aktivne publike. Oči su u tren oka uprte u majstorove čarobne prste i da: puno profesora gitare i gitarista u publici tik ispod pozornice s doktorski hladnim je licem promišljeno, u sjaju profinjene budnosti, pratilo Lukatherove scenske domišljatosti i majstorije.
Zvuk je od prvog tona zadovoljio sve zahtjeve. Ponudio je pun, topao, aktivan i dinamičan splet instrumenata i izvanrednu raspodjelu koncertne zvučne slike. Prvi dio koncerta predstavio je Lukeovu diskografiju. Tako nas je Luke najprije odveo na album “Luke” s čvrstim ritmovima erotske konotacije u skladbi Always Be There For Me. Upravo je u toj skladbi do izravnog izražaja došla veličina kemije među glazbenicima, čija je zvučna kompaktnost zapanjila izuzetnom preciznošću. Ne kažu uzalud da crni glazbenici imaju ritam u krvi. I Always Be There For Me svojim je melodičnim refrenskim napjevom učvršćivala atmosferu otvaranja koncerta i u ritmičnom funky grooveu je nadogradila.Extinction Blues (album “Candyman”, 1994) nastavila je s ugodnim osjećajem posebnosti koncertnog repertoara i donijela iznenađenje svojom prisutnošću, a sastav je njome i dalje zadržavao rockersku navijenu stranu prvog dijela koncerta. Nakon toga je gitarski čarobnjak uzeo nekoliko trenutaka da odahne i u kraćem obraćanju pozdravi nazočne u dvorani. Sastav izlazi iz višeg stupnja prijenosa uvodnog dijela i razelektrizira prostor ljuljajućom Stab In The Back, koja oživljava “bliski susret Lukeove vrste” s naslijeđem Steely Dan. Šest strunska teorija bila je konačno razotkrivena nakon što je Steve objasnio da od žene ponekad jednostavno ne dobiješ točno ono što očekuješ. Tako poza 69 otpada, a njezina zamjena s kojom se muškarac mora pomiriti donosi 68! Skladba koja se našla na solo albumu Leea Ritenoura Six String Theory (na njemu uz Lukea gostuje još jedan gitarski vrag – Neal Schon iz sastava Journey, pa čak i kovrčavi Guns N’ Roses nebodigatreba Slash). Tu primat preuzima Luke s razuzdanim akrobacijama svoje jedinstvene artističke branše, a sastav na vidjelo izvlači pravog rhythm & blues dinosaura skladbom Brodie’s s novog albuma, gdje baršunasti zvuk orgulja čvrsto obuhvaća čvrsti ritam skladbe. S vokalom Stevea Lukathera u ovom je trenutku sve u najboljem redu. Refren potvrđuje izvrsno nadopunjavanje s multivokalnim harmonijama koje u zborčić unose Renee Jones i Steve Weingart. Slijedi emotivno obraćanje i posveta preminulom Garyju Mooreu, a Steve se ne laća neke njegove obrade, već kar Hendrixove Up From The Skies i redefinira solističko iskustvo kroz božansku improvizaciju, uz koju mu se s neba nije nasmiješio samo Gary Moore, već i sam Jimi Hendrix.
Luke se povlači u backstage, a trojac otpočinje dulji zajednički jam koji ne prestaje oduševljavati višeslojnošću glazbenog dometa trojice instrumentalista. Posveta preminulom Jeffu Porcaru i skladba Song For Jeff najprije je na pozornicu dovela oba Stevea. Dugi pull offi, sustain efekt i izdašna uporaba tremola u mnogobrojnim varijacijama s jasno istaknutim atributom nepredvidivog razvoja događaja. U drugom dijelu pridružuje se i ritam sekcija. U ovom je trenutku bilo zanimljivo promatrati kako glazbenici međusobno komuniciraju na pozornici. Pogotovo su očni kontakt držali Valentine i Weingart, a Lukather je za finale posve jazzovski razlomio melodiju u podivljaloj solaži. Završno jecanje gitare preliveno je gotovo neprimjetno u Don’t Say It’s Over, jednu od najjačih točaka novog albuma, a Lukather, kao i ostala trojica, ponovno su zapanjili izuzetnom uigranošću. Upravo je tu posebno došla do izražaja izvanredna kontrola nad gitarom koju Steve posjeduje, a sastav je skladbu odsvirao kao instrumental.
Kod instrumentala su i ostali. Tu je Tumenscent, koji vodi naoštreni gitarski riff, a kvartet je opet oduševio progresivno zamišljenim razvojem skladbe, osobito razlomljenim ritmom. U načelu težak zalogaj, koji je kvartet svladao s perjanom lakoćom, uz to se neizmjerno zabavljajući. Srednji dio nadogradio je i kraći bubnjarski solo uložak.
Nakon toga nastupio je trenutak koji će mnogom posjetitelju ovog koncerta ostati u neugodnom sjećanju. Usred emotivnog obraćanja, prije izvedbe Harrisonove While My Guitar Gently Weeps. Steve u obraćanju nipošto nije dosađivao, a ipak se u auditoriju našao neki “nadobudni” domaći koji je Lukatheru na pozornicu dovikivao neka šuti i svira dalje (“Shut up and play your music!”). Lukather je ostao bez riječi, zakolutao očima, uzeo zraka i neko vrijeme stajao posve nepomično. Očito takav manevar zaista nije očekivao. Tako je upitao junaka dolaze li i u njegovoj kući gosti, kad stignu, također dovikuju? Podignutim srednjim prstom desne ruke otpravio je budalu i gestu popratio s: “We’ll play!” Od tu dalje Steve više nije bio isti. Obuzela ga je nervoza, nelagoda. To se osjetilo u nekoliko tonova koji tijekom soliranja nisu bili točno odsvirani. Čak je počeo odbacivati trzalice po pozornici, iza leđa, a ne među ljude, a i očni kontakti s publikom bili su sve rjeđi. No, tijekom izvrsne While My Guitar Gently Weeps publika u Orpheumu djelomično se iskupila gitaristu gromoglasnim pjevanjem refrena. Slijedi iznenađenje! Izbor skladbe Toto naime. Out Of Love, koja se našla na “best of” albumu “Past To Present” kao dodatna skladba i koja oživljava manje veselu stranu priče s pjevačem Jeanom Michelom Byronom, kojeg je grupi Toto tada nametnula izdavačka kuća Sony.
Već je While My Guitar Gently Weeps pokazala da Steveov vokal više nije najsvježiji i da mu ponajprije smetaju više dionice, a Out Of Love i nakon nje inače fantastična, dramom blues soul erotike začinjena skladba Tears Of My Own Shame s albuma “Luke”(1997) samo su potvrdile djelomičnu vokalnu istrošenost gitarista. Tears Of My Own Shame po strukturi mnogo duguje liku i djelu Jimija Hendrixa, zato ju je Lukather smisleno razvukao u Hendrixovu Little Wing, koju je opet majstorski preinačio i sveobuhvatno nadogradio uz izvanredan novi solistički izlet, pun gitarske ekstravagancije. No to još nije bilo sve. Iz Little Wing sastav je prešao na dulji “jam”, gdje su zagospodarili strogo orijentalni zvukovi, kojima nikako nije htjelo biti kraja, čime je sastav stupnjevao visoko raspoloženje u skladu s približavajućim se završetkom koncerta. Regularni dio završava novom Can’t Look Back, koja je lijeva aproksimacija onoga što su Toto ponudili posljednjim albumom “Falling In Between” (2006) i mirne bi duše mogla biti dio njega. Dvorana oživi i gromkim ovacijama ispraća sastav u backstage.
Lukather je oduševljen novim albumom, jer ga je bogato predstavljao publici i u obveznom koncertnom bisu, kad se prihvatio živahne i nestašne Flash In The Pan. Kao što je već nekoliko godina uobičajeno u izvedbi živog repertoara, Steve se oprostio od grazke publike tako da je oživio još malo “Toto-manije” kod nazočnih u dvorani i sam s akustičnom gitarom odbrenkao publici za oproštaj skladbu The Road Goes On s albuma “Tambu” (1995).
Hipnoza glazbene magije čiste scenske perfekcije i briljantnosti. To su najskromnije riječi kojima mogu opisati doživljaj koncerta Stevea Lukathera i njegovog pratećeg sastava. Dva sata i dvadeset minuta koji su prošli kao da ih nije bilo. Majstor ostaje majstor. Bez one eskalacije u drugom dijelu koncerta, dojmovi bi sigurno bili još jači, a doživljaj još intenzivniji, ali ipak. Iskustvo vrijedno pune pažnje, ako ti je do sebe i nije ti svejedno što tvoji mehanoreceptori primaju u druženju s magijom glazbe. Nadajmo se da će biti još puno ovakvih prilika.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Darkness In My World 2. Always Be There For Me 3. Extinction Blues 4. Stab In The Back 5. 68 6. Brodie’s 7. Up From The Skies 8. Instrumental (Weingart / Valentine / Jones) 9. Song For Jeff / Don’t Say It’s Over (instrumentalna verzija) 10. Tumescent / Eric Valentine Drum Solo / Turmescent (izlaz) 11. While My Guitar Gently Weeps 12. Out Of Love 13. Tears Of My Own Shame / Little Wing / jam 14. Can’t Look Back —dodatak— 15. Flash In The Pan —dodatak II.— 16. The Road Goes On
Galerija slika
