Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Nektar
Izdavač: Bellaphon
Izdanje: 1973
Trajanje: 35:33
Ocjena: 5/5
Konceptualnim remek-djelom “Remember the Future” legendarni space rockeri Nektar doživjeli su veliki proboj među najprepoznatljivije europske progresivnorockovske sastave, dok su unutar uskog kruga glazbenih sladokusaca izoštrena sluha za neobuzdane zvučne pustolovine i ezoterična raspoloženja već odavno uživali veliko poštovanje. Ovaj visoko ambiciozni uradak, koji danas čak i unutar najrazličitijih progresivnih zajednica ostaje iznenađujuće zanemaren, donio im je brojnim visokim plasmanima na glazbenim ljestvicama najveći komercijalni uspjeh karijere, osobito u gostoljubivoj Njemačkoj, gdje je obično bila glavna operativna baza ovih osebujnih Engleza. Iznenađujuće uspješan bio je i u SAD-u, gdje je dosegnuo zlatni status, čime su postali jedan od rijetkih progresivnorockovskih sastava koji je prodajno jednako uspješan na objema stranama Atlantika.
Puno važnija od činjenice da im je donio mjesto na svjetskoj glazbenoj karti jest njegova glazbena slika, jer zajedno s albumom “Recycled” (1975) dijeli status njihova najboljeg dostignuća. Na njemu su doživjeli prvu značajniju zvukovnu promjenu, unutar koje su uglavnom napustili opsežne psihodelične improvizacije i opskurne bluesrockovske zahvate iz prošlosti te razvili znatno profinjeniji zvuk. Taj se pretežno temeljio na hipnotičnim višeglasjima, funkovski obojenim ritmičkim uzorcima i melankoličnim višedijelnim harmonijama. Glavni nositelj njihova zvuka i dalje je bio sjajni gitarist i pjevač Roye Albrighton, koji je svojim eklektičnim gitarskim vragolijama potvrđivao status jednog od najoriginalnijih gitarista sedamdesetih. Ambijentalni valovi klavijatura, ponajprije eterični sintesajzerski uzorci u domeni Allana “Taffa” Freemana, osiguravali su zaštitničko astralno ozračje kojim su svoj zvuk dodatno proširili prema posve nepredvidljivim dimenzijama.
“Remember the Future” je u svojoj osnovi veličanstvena konceptualna progresivnorockovska epopeja, koju su Nektar zbog tadašnjeg ograničenja duljine vinilnih ploča podijelili na dva dijela. Pojedine aranžmane i harmonije dograđivali su oko dvaju osnovnih motiva, a to su “Questions and Answers” i “Let it Grow”. U skladu sa svojom reputacijom nepredvidljivih konstruktora šarenih zvučnih kolaža, obje se polovice suite “Remember the Future” međusobno posve razlikuju i nude mnoštvo raznovrsnih atmosfera. Dok je prva polovica pretežno poskočna, s obiljem funkovskih ritmičkih finesa i tvrdorockovskih pasaža, drugi je dio znatno melankoličniji i refleksivniji, uz opsežnu uporabu Albrightonove slide gitare.
Početak kozmičkog putovanja kroz “sjećanja budućnosti” najavljuje razigrana melodija s brojnim višeglasjima u refrenu i podlogom funkovskih ritmova za koje marljivo skrbi ponajprije basist Derek “Mo” Moore. U usporedbi s njihovim pretežno opskurnim psihodeličnim eksperimentiranjima iz prošlosti, Nektar ovdje prvi put aktivnije demonstriraju svoj sluh za stvaranje profinjenih i zavodljivih melodija. Uz sve to zadržavaju svoju zaštitnu keltsku melankoliju, a ne ustručavaju se ni tvrdorockerskih finesa, ponajprije zahvaljujući Albrightonovu profinjenu polaganju udarnih gitarskih fraza. Motivi epopeje mijenjaju se iz minute u minutu. Jedan od vrhunaca prvog dijela suite jest epski refren s moćnim višeglasjima, među kojima se prelijevaju profinjene harmonije na gitari i klavijaturama. Važnu ulogu u gradnji dramatične atmosfere ima i Royeova izuzetno osjećajna pjevačka izvedba. Prema kraju prve polovice suite nastupa razgranata instrumentalna sekcija, unutar koje se na slikovit način sukobljavaju pojedini instrumenti, dok višeglasja prevode skladbu u eksperimentalno-psihodelični dio u kojem vladaju duhovite sintesajzerske finese.
Druga polovica suite u mnogočemu je još zanimljivija od prve, jer sadrži još veću mjeru ezoteričnih harmonija i uporabe Albrightonovih potresnih slide solaža, čime im polazi za rukom stvoriti hrpu dubokih i raznovrsnih atmosfera. Povremenim ritmičkim presjecima grade nježnu pastoralnu melodiju koja se temelji na eteričnim višeglasjima i elegantnom polaganju odabranih gitarskih akorada. S vremenom priređuju istaknutu veseljačku sekciju u kojoj se doslovno vrpolje gitarski wah-wah efekti, bluesy pasaže i razigrane funkovske linije na basu. Uz pomoć jahaćih ritmova na Howdenovim bubnjevima preusmjeravaju se u poluambijentalnu sekciju s tajanstvenom atmosferom. Potresna višeglasja sve to u nastavku prevode u temperamentan funkovski motiv s gotovo plesnim ritmom.
U završnom dijelu suite nastupa njezin veliki vrhunac i konačno otkrivenje. Ovdje nas dočekuje izrazito melankolično ozračje obilježeno brojnim “plačućim” harmonijama na slide gitari. Kad se razglaba o prog rockovskim majstorima slide gitare, obično se spominju Dave Gilmour (Pink Floyd) ili Andy Latimer (Camel), dok se Albrightonove zasluge za stvaranje nekih od najpotresnijih i najtužnijih gitarskih harmonija u glazbenoj povijesti prečesto zaboravljaju. Završetak epskog putovanja ipak nije tužan, jer s vremenom na funkovskim ritmičkim uzorcima i uz izvrsno Royeovo pjevanje ponovno izgrađuju poskočnu melodiju. Temperamentan završetak predstavlja melodično-tvrdorockovsko otkrivenje u sekciji “Let It Grow”, unutar koje demonstriraju svoj izniman osjećaj za gradnju zarazних melodija. Kako i dolikuje pravim space rockerima, astralno se putovanje završava psihodeličnim uzorcima na sintesajzeru.
Sam koncept albuma nije ništa posebno, a kamoli inovativno, jer se temelji na već tada poprilično otrcanoj znanstvenofantastičnoj fabuli o mističnom i besmrtnom entitetu imenom Bluebird, koji se šeta različitim dimenzijama, putuje kroz svemir, vrijeme i prostor te povremeno promatra napredak ljudske vrste. Ta svojim neobičnim razvojem i djelovanjem privlači njegovu pozornost. Unatoč brojnim gorkim razočaranjima koja mu donose njegova promatranja čovjekove samodestruktivne prirode kroz protok tisućljeća, u budućnosti vidi izniman potencijal za duhovnu evoluciju te vrste, a ujedno i mogućnost da će jednom, kad to zaslože, stupiti s njima u osobni kontakt. U vrijeme kad su i unutar progresivnog rocka bili iznimno popularni razni koncepti o duhovnom razvoju, i Nektar su pridonijeli svoj dio te sve zajedno spojili sa svojim tradicionalnim zanimanjem za znanstvenu fantastiku.
S “Remember the Future” Nektar su stvorili svoje prvo remek-djelo i dosegnuli novu razinu skladateljske zrelosti. Taj album ili, bolje rečeno, istoimena epska suita i danas predstavlja jedno od najboljih postignuća u povijesti progresivnog rocka kojim su konačno privukli zasluženu pozornost i izvan kruga vjernih pristaša. Za njihove simpatije počele su se nakon uspjeha albuma otimati neke svjetski poznate izdavačke kuće, među njima i Discreet, neovisna etiketa pod vodstvom legendarnog Franka Zappe, kojeg su u ulozi predgrupe uspjeli oduševiti na zajedničkoj turneji. Na kraju je ta suradnja propala, ali im je dobra Frankova riječ uspjela priskrbiti dodatnu medijsku pozornost. “Remember the Future” bio je odlično polazište s kojeg bi i u idućim godinama mogli nastaviti ovaj uspješan zvukovni recept, ali su radije ostali vjerni nepredvidljivosti i u idućim godinama priredili hrpu neočekivanih zvukovnih iznenađenja.
Postava
Roye Albrighton – gitara, vokal
Allan “Taff” Freeman – klavijature, prateći vokal
Derek “Mo” Moore – bas gitara, prateći vokal
Ron Howden – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Mick Brockett – svjetla
Produkcija
Peter Hauke i Nektar
Popis skladbi
1. Remember the Future – Part I (16:38)
Images of the Past
Wheel of Time
Remember the Future
Confusion
2. Remember the Future – Part II (18:55)
Returning Light
Questions and Answers
Tomorrow Never Comes
Path of Light
Recognition
Let It Grow
