Uvod
U posljednje vrijeme mnogi glazbeni ljubitelji prvi put ili ponovno, nakon dugo vremena, otkrivaju eksperimentalne oblike rock glazbe iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a ti zvukovi opet dobivaju na težini. Zato je uoči skorašnje pedesete obljetnice nastanka žanra, koji su tadašnji kritičari nazvali progresivni rock, zgodna prilika da navedemo temeljne izvođače i ključne ploče iz šarene povijesti tog glazbenog pokreta, koji se najprije pojavio na anglosaksonskom govornom području.
Korijeni progresivnog rocka, ako se zanemare utjecaji klasične glazbe osamnaestog, devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća, sežu u prvu polovicu šezdesetih, na područje Velike Britanije, kad su The Beatles pokrenuli britansku pop/rock ‘n’ roll invaziju i počeli stvarati autorske skladbe, a brzo su ih slijedili sastavi poput The Shadows, The Who, Manfred Mann, The Moody Blues, The Kinks itd. Upravo su Beatlesi prvim znakovima rockerskog eksperimentiranja i probijanja žanrovskih granica na zvučno ‘tranzicijskim’ albumima »Help« i »Rubber Soul« 1965. postavili temelje psihodeličnom rocku, iz kojeg se kasnije posredno izgradio i progresivni rock.
Na slici: The Beatles i njihov prvi veliki eksperimentalni projekt Revolver
Revolucionarne šezdesete – rođenje eksperimentalne psihodelije, simfonijskog rocka i jazz rock fusiona (1965. – 1969.)
Godine 1966. Beatlesi izdaju revolucionarni, psihodelično obojen album »Revolver«, na kojem su među ostalim prvi put eksperimentirali sa sitarom, odnosno indijskom tradicionalnom glazbom, ali i s orkestralnim aranžmanima, čime su dali osnovu kasnijem simfonijskom prog rocku. U isto vrijeme se s druge strane Atlantika, u SAD-u, pojavila ekscentrično-avangardnorockerska skupina The Mothers of Invention, koja je pod vodstvom multitalentiranog skladatelja, gitarista, pjevača, satiričara i redatelja Franka Zappe uzbuđivala glazbenu javnost posve nekonvencionalnim i unikatnim glazbenim formama u kojima su miješali avangardu, psihodeliju, jazz, musique concrète, doo-wop i rock. Njihov prvijenac »Freak Out« iz 1966. mnogi još i danas smatraju prvim progresivnorockerskim albumom.
Na slici: Genijalni Frank Zappa i njegova uvijek nepredvidljiva pratnja The Mothers of Invention
Uz Zappu iznimno važnu ulogu u razvoju jazz rock fusiona, odnosno ‘električnog jazza’, s albumima »In a Silent Way« i »Bitches Brew« odigrao je slavni američki trubač Miles Davis, kad je počeo uspješno spajati jazz orkestar s električnom gitarom, a ključnu ulogu pritom je imao engleski gitarski majstor John McLaughlin. Iz Davisovih pratećih bendova kasnije su, početkom sedamdesetih, nastale brojne važne jazz rock fusion grupe poput Weather Report, Return to Forever i The Mahavishnu Orchestra pod vodstvom spomenutog McLaughlina, koje su imale velik utjecaj s obje strane Atlantika.
Na slici: Miles Davis i njegov najslavniji jazz fusion album Bitches Brew (1969.)
Do 1967. psihodelični se rock na krilima Beatlesova remek-djela »Sgt. Peppers’ Lonely Hearts Club Band« već posve rascvjetao, a Beatlese su u glazbenim stopama slijedili brojni inovativni psihodeličnorockerski sastavi. Na britanskom tlu po stupnju eksperimentiranja posebno su se isticali Pink Floyd, Procol Harum, The Moody Blues, The Nice, Traffic, The Crazy World of Arthur Brown, The Pretty Things, rani Deep Purple, The Zombies i Family. U SAD-u su eksperimentalnu granu psihodeličnorockerske invazije krajem šezdesetih, posebno kad je riječ o komercijalnom uspjehu, uspješno predvodili bendovi poput Iron Butterfly, The Jimi Hendrix Experience, Santana i Vanilla Fudge.
Procol Harum su skladbom ‘A Whiter Shade of Pale’ stvorili prvi veliki psihodelični/proto progrockerski hit
The Moody Blues, The Nice i Deep Purple bili su prvi rock sastavi koji su snimili albume s klasičnim orkestrom i tako postavili temelje simfonijskom prog rocku. Pink Floyd bili su u to vrijeme ujedno pioniri psihodeličnog rocka i tzv. space rocka, još prije nego što se oznaka za taj žanr uspjela udomaćiti. Sve do 1968., kad se zbog problema s drogama i psihozama oprostio originalni pjevač, gitarist i glavni pisac tekstova Syd Barrett, nakon čega je uslijedila velika zvučna tranzicija, s prvijencem »The Piper at the Gates of Dawn« i njegovim nasljednikom »A Saucerful of Secrets« bili su vodeći sastav na tom području.
Pink Floyd 1967. s originalnim pjevačem/gitaristom Sydom Barrettom i naslovnica važnog prvijenca The Piper At the Gates of Dawn
Rođenje britanskog prog folk rocka i Canterbury scene
Godine 1968., na krilima kratkotrajne britanske blues rock invazije, pojavljuju se sastavi Colosseum i Jethro Tull. Oba su svoj put započela izrazito bluesom, ali su ubrzo počela probijati žanrovske okvire i u svoju glazbu (‘progresivni blues rock’) unositi elemente jazza, folka i simfonike. Jethro Tull postali su pod vodstvom karizmatičnog pjevača i flautista Iana Andersona kasnije, kroz sedamdesete, sa studijskim umjetninama poput »Aqualung«, »Thick As a Brick« i »Songs From the Wood« jedan od najvažnijih i najpopularnijih progresivnorockerskih sastava, osobito na području prog folk rocka. On se počeo oblikovati već krajem šezdesetih, kad su folk rock sastavi poput Fairport Convention, Pentangle i The Strawbs u svoju glazbu iznenada počeli unositi električnu gitaru i postupno odbacili tradicionalne američke folk utjecaje.
Na slici: Jethro Tull u originalnoj postavi (Glenn Cornick, Ian Anderson, Clive Bunker i Mick Abrahams) te naslovnica njihova konceptualnog remek-djela Thick As a Brick
U međuvremenu se u britanskom gradu Canterbury, gdje je sjedište anglikanske nadbiskupije, nakon raspada sastava The Wilde Flowers oblikovao niz novih postava koje su izumile posve novu izvedenicu progresivnog rocka, nazvanu ‘canterbury’. Pritom su vodeći i najvažniji bendovi bili Soft Machine, u kojima su na početku ključne figure bili Robert Wyatt, Kevin Ayers, Mike Ratledge i Daevid Allen, a kasnije i Hugh Hopper i Elton Dean, zatim Gong pod vodstvom spomenutog ekscentričnog Allena te Caravan s Pyeom Hastingsom, Richardom i Daveom Sinclairom u glavnim ulogama. Potonji su bili najpopularniji od svih canterbury sastava, a progrockersku su publiku osvojili ponajviše albumima poput »If I Could Do it All Over Again…«, »In The Land of Grey and Pink« i »For the Girls Who Grow Plump at Night«. Manje poznate canterbury postave, nastale u prvoj i drugoj polovici sedamdesetih, bili su još Hatfield And the North, Gilgamesh, National Health, Khan, Matching Mole, Egg te Francuzi Moving Gelatine Plates i Nizozemci Supersister.
Na slici:Soft Machine u originalnoj postavi (Kevin Ayers, Robert Wyatt, Mike Ratledge i Daevid Allen) i naslovnica prvog albuma Wyattova kasnijeg projekta Matching Mole
Razdoblje najvećeg stvaralačkog procvata i komercijalnog uspona (1969. – 1975.)
Ključan trenutak za progresivni rock i vrijeme kad je žanr dobio svoje ime predstavlja početak 1969., kad je britanski sastav King Crimson izdao svoj studijski prvijenac »In The Court of the Crimson King«, koji je takoreći pokrenuo novu glazbenu revoluciju i najveću lavinu novih progresivnorockerskih sastava, a na promjenu stila nadahnuo je i brojne druge rock bendove koji se prije nisu oduševljavali miješanjem različitih žanrova i improvizacijama. Golemom uspjehu prvijenca nažalost je krajem iste godine uslijedio raspad originalnih King Crimson.
Na slici: In The Court of the Crimson King, 1969. – možda ne baš prvi, ali svakako najvažniji album u povijesti progresivnog rocka
Prva grupa za koju je novinar u trenutku izlaska njihova prvijenca upotrijebio termin ‘progresivni rock’ kasnije je, pod vodstvom gitarističkog inovatora Roberta Frippa, nastavila djelovati u brojnim različitim inkarnacijama i izdala još cijeli niz sjajnih studijskih dostignuća, poput albuma »Lizard«, »Larks’ Tongues in Aspic« i »Red«, da spomenemo samo neke od najzanimljivijih. Sve je to potrajalo do prvog raspada 1974., kad je Fripp iz osobnih razloga odlučio nakratko prekinuti s glazbenim djelovanjem. Bivši članovi King Crimson, pjevač/basist John Wetton i bubnjar Bill Bruford, u drugoj polovici sedamdesetih zajedno s bivšim violinistom/klavijaturistom Curved Air Eddiejem Jobsonom i bivšim gitaristom Gong Allanom Holdsworthom osnivaju kratkotrajni progrockovski supersastav UK.
Na slici: King Crimson u originalnoj postavi (Ian McDonald, Michael Giles, Peter Sinfield, Greg Lake i Robert Fripp)
Odlazak originalnog pjevača King Crimson, Grega Lakea, pridonio je nastanku prvog pravog progrockovskog supersastava, Emerson, Lake and Palmer (skraćeno ELP), koji su uz Lakea činili još klavijaturist The Nice Keith Emerson i originalni bubnjar Atomic Rooster Carl Palmer. Njihovi rani albumi s početka sedamdesetih, poput »Tarkus«, »Trilogy« i »Brain Salad Surgery«, odigrali su iznimno važnu ulogu u popularizaciji simfonijskog progresivnog rocka. Popularnost ELP-a potrajala je sve do druge polovice sedamdesetih, kad su naglo gubili korak s vremenom pa su se nakon nekoliko promašenih studijskih projekata i financijski rasipnih turneja s orkestrom (prvi put) raspali. Njihovi kasniji pokušaji povratka na scenu, najprije u osamdesetima s Cozyjem Powellom umjesto Palmera, a poslije i u devedesetima, kad su se ponovno okupila sva tri originalna člana, nažalost nisu uspjeli.
Na slici: Emerson, Lake and Palmer – prvi progresivnorockovski supersastav
U to se vrijeme na britanskom tlu pojavljuju još četiri iznimno važne grupe za popularizaciju progresivnog rocka. Yesima su trebale tri godine prije nego što su 1971., dolaskom gitarista Stevea Howea, oblikovali prepoznatljiv stil i na objema stranama Atlantika postali slavni albumima »The Yes Album« i »Fragile«. Idućih su godina kompleksnim albumima »Close ot the Edge«, »Tales From Topographic Oceans« i »Relayer« postali jedan od najomiljenijih i vodećih simfonijskih prog rock sastava te jedan od rijetkih koji su uspjeli zadržati popularnost i u osamdesetima. Za najomiljeniju postavu Yes među fanovima još uvijek vrijedi ona u kojoj su bili Howe, pjevač Jon Anderson, basist Chris Squire, koji je do danas jedini originalni član, klavijaturist Rick Wakeman i bubnjar Bill Bruford. Potonji se 1973. pridružio King Crimson pa ga je zamijenio Alan White. Uz samu glazbu, popularnosti Yes uvelike su pridonijeli i omoti albuma te scenografije nastupa u režiji britanskog grafičkog dizajnera Rogera Deana. Nakon albuma »Going For the One« Yes krajem sedamdesetih upadaju u kraću stvaralačku krizu, no albumi »Drama« i »90125«, ponajprije zahvaljujući hitu »Owner Of a Lonely Heart«, početkom osamdesetih donose preporod i posve novu bazu fanova.
Na slici: Yes u klasičnoj postavi (Chris Squire, Jon Anderson, Rick Wakeman, Steve Howe i Alan White)
Istodobno, krajem šezdesetih, na engleskom tlu pojavljuju se i Genesis, koji su svoj put započeli kao skroman srednjoškolski bend pod vodstvom školskih kolega, pjevača Petera Gabriela, klavijaturista Tonyja Banksa, basista Mikea Rutherforda i gitarista Anthonyja Phillipsa. Već su se uskoro, ponajviše zahvaljujući iznimno karizmatičnom pjevaču Gabrielu, počeli oblikovati u simfonijsku prog rock velesilu, a njihova popularnost i artizam samo su strmo rasli nakon 1971., kad su u bend stigli gitarist Steve Hackett i bubnjar/pjevač Phil Collins. Rezultati njihova glazbenog vizionarstva bila su neka od najvećih remek-djela progresivnog rocka, poput »Nursery Cryme«, Foxtrot« i »Selling England By the Pound«. Genesis su uz Yes i ELP do kraja sedamdesetih, kad su nakon odlaska Gabriela, a poslije i Hacketta, postupno prešli u pop rock bend i postali jedna od najuspješnijih grupa osamdesetih, zacijelo bili i najutjecajniji i najuspješniji simfonijski prog rock sastav.
Na slici:Genesis u klasičnoj postavi (Phil Collins, Mike Rutherford, Steve Hackett, Peter Gabriel i Tony Banks) i u ‘pop’ razdoblju, kad su djelovali kao trio (Collins, Rutherford i Banks)
Collins je u osamdesetima izgradio iznimno uspješnu karijeru kao pop rock solo izvođač. Slično uspješan u ulozi solo glazbenika bio je i Gabriel, koji je, za razliku od Collinsa, praktički tijekom cijele karijere ostao inovativan art rock glazbenik. Hackett i njegov gitarski prethodnik Phillips svojim su solo karijerama u glazbenom smislu od svih bivših članova ostali najvjerniji nasljeđu klasičnih Genesis. Rutherford je također izgradio uspješnu samostalnu karijeru uz pop rock grupu Mike and The Mechanics, dok Banks kao solo glazbenik u komercijalnom smislu nije bio osobito uspješan.
Peter Gabriel Steve Hackett Phil Collins
Znatno manje popularni, ali zato nimalo manje važni i inovativni bili su Van Der Graaf Generator (skraćeno VDGG), koji su oduvijek bili neraskidivo povezani s likom i djelom svog jedinstvenog pjevača, povremenog gitarista i klavijaturista te skladatelja Petera Hammilla. VDGG su izdali nekoliko najinovativnijih i najkompleksnijih progrockovskih albuma sedamdesetih, poput »Pawn Hearts«, »Godbluff« i »Still Life«, a to se nastavilo i nakon svih njihovih raspada i povrataka na scenu. Hammill je stvaranje s VDGG-om uspješno spajao i s iznimno plodnom solo karijerom. VDGG i Hammill su si, unatoč tome što nikad nisu uživali komercijalni uspjeh nekih svojih vršnjaka, izborili kultni status, ponajprije na talijanskom tlu, koji uživaju i danas.
Na slici: Van Der Graaf Generator u klasičnoj postavi (Guy Evans, Hugh Banton, Peter Hammill i David Jackson)
Gentle Giant također su bili jedan od važnijih među najjedinstvenijim britanskim pionirskim progrockovskim sastavima. Uspješno su spajali elemente simfonike, baroknog folka, avangarde i jazza, a uz to su gotovo svi članovi grupe bili multiinstrumentalisti, obdareni britkim humorom koji se pokazivao u pojedinim tekstovima i konceptima. Njihove vrhunce predstavljaju albumi »Octopus«, »In a Glass House« i »Free Hand«. Nažalost, i oni su se, kao i brojne druge progrockovske grupe, krajem sedamdesetih našli u stvaralačkoj krizi. Nakon triju manje-više prosječnih, radiju osjetno prihvatljivijih albuma, nastalih pod pritiskom izdavačke kuće, 1980. odlučili su se oprostiti sa scene.
Na slici: Gentle Giant
Početkom sedamdesetih Pink Floyd su postupno odbacili svoje psihodelične i spacerockovske elemente te se, ponajprije na krilima zajedničkih ideja basista/pjevača Rogera Watersa i gitarista/pjevača Davida Gilmoura, razvili u potpuno vlastiti zvuk. Nizom inovativnih konceptualnih albuma kao što su »Dark Side of the Moon«, »Wish You Were Here«, »Animals« i »The Wall«, objavljenih u razdoblju od 1973. do 1979., postali su jedna od najuvaženijih i najpopularnijih progresivnorockovskih grupa sedamdesetih.
Na slici: Pink Floyd u postavi koje se većina najradije sjeća (Richard Wright, David Gilmour, Roger Waters i Nick Mason) te omot njihova najslavnijeg albuma Dark Side of the Moon
Razdoblje konceptualnih albuma
U tom razdoblju, dakle krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, zahvaljujući pionirima na tom području, kao što su bili Frank Zappa, Beatlesi i The Who, vrlo popularnim postaje projekt konceptualnog albuma, kojega se laćaju brojne progresivnorockovske grupe, a vrhunac doživljava usred sedamdesetih. Na tom području najveće majstorstvo zacijelo postižu Pink Floyd, iako su imali jaku konkurenciju u konceptualnim dosezima drugih progrockovskih velikana poput Jethro Tull, Yes, Genesis, Rush i The Alan Parsons Project. Kod potonjih je velika posebnost bila da je svaki album koji su izdali konceptualan, zbog čega vrijede za vodeće predstavnike na tom području, iako ih je mnogo izvođača nadmašivalo kad je riječ o dubini i poruci pojedinih koncepata.
Na slici: The Alan Parsons Project (Eric Woolfson i Alan Parsons) postali su slavni konceptualnim albumima poput I Robot, na kojem su obrađivali neke znanstvenofantastične teme iz područja robotike
Različiti progresivnorockovski podžanrovi i međunarodna scena u sedamdesetima
Prog rock pionirima predvođenim sastavima Genesis, Yes, King Crimson, Jethro Tull, Pink Floyd i VDGG na domaćem britanskom terenu slijede brojni manje poznati, ali ništa manje inovativni bendovi, među kojima su sigurno isticali simfonijski prog rockeri Camel s remek-djelima »Mirage«, »The Snow Goose« i »Moonmadness« te ‘njemački’ Englezi Nektar s albumima »A Tab in the Ocean«, »Remember the Future« i »Recycled« kojima su iznova definirali space rock. Barclay James Harvest možda doista nisu bili najinovativniji predstavnici simfonijski začinjenog proga, ali oduševili su svojim ranim, orkestralnim projektima i kasnije uspjeli osvojiti srca njemačke publike te tako dobro zaušiti kritičare koji su ih često uspoređivali s The Moody Blues. Veliki je uspjeh kao solo izvođač već sedamdesetih postigao tada još izrazito mladi multiinstrumentalist Mike Oldfield, koji je inovativnim i još i danas visoko cijenjenim albumima »Tubular Bells«, »Hergest Ridge« i »Ommadawn« izdavao pionirska izdanja na području ambijentalne orkestralne rock glazbe. Oldfield je golem uspjeh doživljavao osobito u osamdesetima, nakon čega je njegov izniman stvaralački nadahnuće u sljedeća dva desetljeća počeo sve više presušivati.
Camel Mike Oldfield
Na području ambijentalnog prog rocka prednjačili su kasnija verzija Jade Warrior, bivši klavijaturist Roxy Musica Brian Eno te projekt Fripp & Eno. I brojni bendovi koji kroz većinu svoje glazbene staze inače nisu bili poznati kao progrockovski sastavi ili su se više afirmirali na nekom drugom žanrovskom području, poput tvrdog rocka, tijekom sedamdesetih zadržavali su visoku artističku komponentu. Pritom su u VB-u prednjačili bendovi poput Wishbone Ash, Deep Purple, Atomic Rooster, Uriah Heep i Queen, dok su u SAD-u vodeću ulogu imali ‘zloglasni’ Blue Oyster Cult. Hawkwind su u međuvremenu od Pink Floyda te pod djelomičnim utjecajem tadašnje krautrock scene preuzeli vodeću ulogu na području britanskog space rocka te su vjernu publiku stekli ponajprije nekim inovativnim albumima i brojnim kultnim koncertnim nastupima na besplatnim festivalima.
Wishbone Ash Uriah Heep
Krajem šezdesetih na području Italije oblikuje se snažna progresivnorockovska scena, na kojoj su vodeću ulogu odigrali bendovi poput Premiata Forneria Marconi (skraćeno PFM), Le Orme, Banco Del Mutuo Soccorso, ali i komercijalno manje profilirani Area, Museo Rosenbach, Metamorfosi, Il Baletto Di Bronzo, Quella Vecchia Locanda, Locanda Dellle Fate, New Trolls i ostali. PFM i Le Orme postigli su komercijalno priznanje i izvan talijanskih granica, dok su brojni manji talijanski prog rock bendovi sve do danas ostali u obskurnosti i izdali samo po jedan ili najviše dva studijska albuma.
Na slici: Premiata Forneria Marconi, najslavniji predstavnici talijanskog progresivnog rocka
Na području bivše zajedničke države, dakle Jugoslavije, progresivni se rock pojavio nešto kasnije, ‘sa zakašnjenjem’. Među najzanimljivijim bendovima na tom području bili su sigurno Smak, Leb i Sol, Time, Korni Grupa, Igra Staklenih Perli, Tako, ali i rani Bijelo Dugme, ako nabrojimo one najvažnije, dok su od Slovenaca najviše oduševljavali bendovi poput Izvir, Predmestje, September i Buldožer.
Na slici: September su s Janezom Bončinom-Benčem spašavali slovensku čast kao dio u svjetskim razmjerima obskurne, ali općenito iznimno šarolike jugoslavenske progresivnorockovske scene
Jazz rock fusion scena sredinom je sedamdesetih zahvaljujući bendovima Mahavishnu Orchestra, Weather Report, Return To Forever, Santana, ali i solo izvođačima poput Milesa Davisa, Billyja Cobhama, Johna McLaughlina, Herbieja Hancocka, Al DiMeole i Chicka Coree doživljavala izniman uspjeh s obje strane Atlantika. Pop rockovsku izvedenicu jazz rock fusiona uspješno su nastavili bendovi Blood, Sweat & Tears, Chicago i Steely Dan. Britanci su svoj odgovor našli u bendovima poput Nucleus pod vodstvom trubača Iana Carra, Brand X, koji su u ranom razdoblju u svojim redovima imali i Phila Collinsa, te superbenda Colosseum II u kojem je svirao i kultni sjevernoirski gitarski heroj Gary Moore. Njemački odgovor za jazz rock fusion pronašao je saksofonist i klavijaturist Klaus Doldinger sa svojom postavom Passport.
Na slici: Weather Report, najizdržljiviji predstavnici jazz fusion scene
Njemačka je pojavom krautrocka također odigrala iznimno važnu ulogu u razvoju progresivnorockovske scene. Bendovi Tangerine Dream, Amon Düül II, Faust, Kraftwerk, Neu i Can međusobno su svirali vrlo različitu, izrazito eksperimentalnu glazbu, no bili su dio istog glazbenog pokreta. Od svih njemačkih progrockovskih bendova najviše ‘britanski’ bili su nedvojbeno simfonijski i spacerockovski usmjereni Eloy, koji su proslavili albumi »Dawn«, »Ocean« te »Silent Cries and Mighty Echoes«.
Na slici: Eloy, najbolji mogući njemački odgovor na britansku progrockovsku scenu
Folk prog se u međuvremenu uz pomoć bendova poput Fairport Convention, Strawbs, Steeleye Span i Pentangle uspješno razvijao dalje, dok su manje poznati bendovi s elementima folka poput Comus, Forest, The Trees i Spirogyra oduševljavali ponajprije uži krug slušatelja.
Na slici: Strawbs s kasnijim članom Yesa, klavijaturistom Rickom Wakemanom
Francuska je u to vrijeme ‘rodila’ izvrstan simfonijski prog rock bend Ange, dok je najviše iznenadila tzv. Zeuhl scenom, čiji su glavni predstavnici bili enigmatični Magma, koji su izumili posve vlastiti jezik i na njemu pisali svoje tekstove.
Na slici: Magma, ne samo glazba s ‘drugog svijeta’, nego i napola fikcijski kult
Avangardni oblik prog rocka i kasniji pokret RIO (kratica za ‘rock in opposition’) počeo se oblikovati pod snažnim utjecajem nekih albuma Franka Zappe i Captaina Beefhearta te se osobito razmahao pred kraj sedamdesetih. Među glavne predstavnike ubrzo su se izdvojili bendovi poput pionira na tom području Henry Cow, a vrlo su im se brzo pridružili još i bendovi poput Univers Zero, Art Bears, Art Zoyd, Slappy Happy, Samla Mammas Manna, Stormy Six i sl. Neki ovamo ubrajaju i naše Buldožere.
Na slici: Henry Cow su s gitaristom Fredom Frithom učinili najviše za avangardni rockovski pokret
Nizozemci su se ponosili odličnim simfonijski usmjerenim progrockovskim bendom Focus, koji je pod vodstvom pjevača, klavijaturista i flautista Thijsa van Leera proslavio hit »Hocus Pocus« te albumi »Moving Waves«, »Focus III« i »Hamburger Concerto«, dok uz već spomenute Supersister valja posebno izdvojiti često previđene Kayak.
Na slici: Focus, ne samo najpoznatiji nizozemski progrockovski predstavnici, nego i najpoznatiji nizozemski rockovski bend
Art rock se već početkom sedamdesetih afirmirao kao oznaka za bendove koji su sadržavali značajke mnogih žanrova i nisu željeli biti povezani s određenom žanrovskom odrednicom. Među njima su se u sedamdesetima najviše proslavili inovatori koji su se cijelo vrijeme šetali po tankim žanrovskim granicama, poput Supertramp, Roxy Music, 10cc, The Alan Parsons Project i Electric Light Orchestra.
Roxy Music Supertramp
U to su vrijeme u Kanadi postupno proslavili Rush, koji su svoj put započeli kao skromni Led Zeppelin ‘klon’, dakle kao tvrdi rockeri, no ubrzo su se ‘nahvatali’ utjecaja europske progrockovske scene te svoj prvi veliki uspjeh doživjeli s albumom »2112« i do kraja sedamdesetih ga uspješno nadopunili s »A Farewell to Kings« i »Hemispheres«. Rush su svoj stil neprestano usavršavali i nadograđivali te zadržali popularnost dugo nakon kraja sedamdesetih, čime se može pohvaliti vrlo malo srodnih bendova. Na području kanadskog art rocka valja spomenuti i bend Saga, koji doduše nije doživio toliki komercijalni uspjeh kao daleko poznatiji Rush, no i danas izdaje odlične albume i ponosi se iznimno vjernim pristašama.
Na slici: Rush i naslovnica slavnog albuma 2112
U SAD-u, osim neprestanog genija inovacije Zappe i snažne jazz rock fusion scene, klasični prog rock nikad nije uspio doseći širu popularnost, raširenu inovativnost i disati punim plućima. U tim su pokušajima daleko najuspješniji bili bendovi poput Kansasa, Styxa, a i rana verzija Journeyja imala je svoje čari za sve ljubitelje fusiona i prog rocka, no sva su se trojica do kraja sedamdesetih pretvorila u arena rock bendove odnosno AOR izvođače, dok su bendovi poput Starcastle, Cathedral, Pavlov’s Dog, Yezda Urfa i Happy The Man manje-više ostali zapisani u mraku opskurnosti.
Na slici: Kansas, vodeći predstavnici američkog odgovora na progresivni rock
Razdoblje komercijalnog pada i traženja ‘samoga sebe’ te novi val progresivnog rocka (1976. – 1989.)
Arena rock i kasnije AOR bili su sporedni ‘produkti’ progresivnorockovskog pokreta, a brojne bivše progrock grupe do kraja su sedamdesetih promijenile zvuk i s početkom osamdesetih osjetno se ‘skomercijalizirale’. Druga polovica sedamdesetih naime je bila vrijeme brzog gašenja progresivnorockovskog pokreta, koji je nakon pojave diska i punka počeo gubiti popularnost, a i inovativni elan. U to (privremeno) se raspadaju brojni prog rock pioniri ili pak toliko preoblikuju svoj zvuk da ih je u osamdesetima, pod utjecajem tadašnjih trendova, na trenutke gotovo bilo nemoguće prepoznati. U prvu kategoriju spadali su King Crimson, VDGG, Gentle Giant, Emerson, Lake & Palmer, Procol Harum i Caravan, dok su u drugu spadali Genesis, Yes, Jethro Tull, The Moody Blues, Kansas i Styx. Pink Floyd s »A Momentary Lapse of Reason«, Rush s »Moving Pictures« i Camel s »Nude« bile su iznimno rijetke prog rock grupe koje su uspjele zadržati popularnost i kroz osamdesete, a da se pritom pretjerano ne udalje od svog klasičnog zvuka. Lijep primjer toga kako se prilagoditi novim trendovskim zvučnim smjernicama i doživjeti golem uspjeh bila je supergrupa Asia, sastavljena od bivših članova King Crimson, Yes i ELP.
Na slici: Asia (Steve Howe, Geoff Downes, John Wetton i Carl Palmer) istodobno su oduševili pripadnike nove, ‘MTV’ generacije i razočarali brojne stare sljedbenike spomenutih glazbenika
King Crimson su 1981., kad su se s odličnim albumom »Discipline« vratili na scenu, uspješnim ukomponiranjem novovalnih utjecaja također doživjeli uspješan zvučni preporod, a da se pritom pretjerano ne udalje od eksperimentalne prošlosti. Genesis i Yes bili su kao pop rock formacije u osamdesetima popularniji nego ikad prije, ali su time izgubili brojne stare sljedbenike, dok su Pink Floyd i nakon traumatičnog odlaska Rogera Watersa, kad su David Gilmour, Nick Mason i kasnije i Richard Wright nastavili dalje, i dalje kraljevali tadašnjim glazbenim ljestvicama.
Na slici: King Crimson bili su i u osamdesetima (Adrian Belew, Robert Fripp, Bill Bruford i Tony Levin), kad su se nakon sedam godina vratili ‘među žive’, najbolji u svom ‘poslu’
Bez obzira na to, popularnost prog rocka u prvoj polovici osamdesetih bila je jako okrnjena, sve do pojave novog vala progresivnog rocka, odnosno skraćeno ‘neo proga’. Ta se isprva izrazito britanska pojava počela već početkom osamdesetih pojavom grupa poput Marillion, IQ, Pendragon, Pallas i Twelfth Night.
Od svih tih nabrojenih izvođača svjetsku slavu uspjeli su doseći samo Marillion, koji su uz pomoć karizmatičnog pjevača Fisha i hitova »Kayleigh« i »Lavender« 1985. osvojili radijske valove. Marillion su s Fishem do njegova odlaska 1989. snimili četiri remek-djela novog vala progresivnog rocka u obliku albuma »Script For a Jester’s Tear«, »Fugazi«, »Misplaced Childhood« i »Clutching At Straws«. Nakon Fishova odlaska i dolaska njegove zamjene Stevea Hogartha postupno su se usmjerili prema art rocku i u svom zvuku odbacili gotovo sve utjecaje klasičnog prog rocka. Pod Hogarthovim vokalnim zapovjedništvom Marillion su u devedesetima i nadalje postali art rock šampioni i s remek-djelima »Brave«, »Marbles« i »Sounds That Can’t Be Made« još su i danas jedna od najinovativnijih prog rock grupa.
Na slici: Marillion s Fishem i kasnija verzija benda sa Steveom Hogarthom; isto ime, ali dvije gotovo posve različite stvaralačke vizije
IQ su pod vokalnom štafetom karizmatičnog pjevača Petera Nicholsa, s druge strane, kroz većinu karijere ostali vjerni svojim korijenima i održavali zvučnu dosljednost i u devedesetima i poslije, kad su prema mišljenju mnogih izdali svoja najbolja ostvarenja u obliku albuma »Subterranea«, »The Eleventh House« i »The Dark Matter«. Pendragon su pod zapovjedništvom gitarista i pjevača Nicka Barretta manje-više održavali zvučnu dosljednost preko albuma »The Window of Life«, »Masquerade Overture« i »Not of This World« sve do kraja devedesetih, a zatim su počeli zvučno puno više eksperimentirati, što je donijelo prilično miješane zvučne rezultate. Škoti Pallas imali su brojne različite inkarnacije i turbulentna razdoblja izmjena postave i stilova. Za njihova najbolja ostvarenja smatraju se albumi »The Sentinel«, »The Dreams of Men« i »XXV«.
Na slici: IQ, nova nada simfonijskog prog rocka
Osim nabrojenih neo prog rock imena, brojni manji bendovi, poput Twelfth Night, nakon početnih su uspjeha brzo zapali u opskurnost. Dio novog vala prog rocka nastavio se i u prvoj polovici devedesetih, kad se prvim albumima predstavljaju britanske grupe Shadowland, Jadis, Galahad, Arena te Poljaci Collage.
Na slici: Arena, suvremeni britanski ‘neo prog’ rock za glazbene sladokusce
Progresivni rock od devedesetih nadalje
Početkom devedesetih, s povratkom nekih legendarnih imena (King Crimson, ELP, Procol Harum itd.), već se pojavljuje tzv. treći val progresivnog rocka, koji snažan zamah dobiva ponajprije u Skandinaviji i SAD-u. U Skandinaviji se pojavljuju inovativne grupe Anglagard i Anekdoten, koje bude nešto starinskog duha klasičnog prog rocka sedamdesetih. Šveđani The Flower Kings, koji su nastali iz solo benda gitarista i pjevača Roinea Stolta, postaju ključna grupa skandinavskog prog rock pokreta, a ni Stoltova bivša grupa Kaipa ne zaostaje puno. Jednako su uspješni u SAD-u, gdje se pojavljuju grupe Echolyn te Spock’s Beard pod vodstvom karizmatičnog pjevača i multiinstrumentalista Neala Morsea. Stolt i Morse kasnije su, zajedno s Marillionovim basistom Peteom Trewavasom i bubnjarom Dream Theatera Mikeom Portnoyem, osnovali prog rock supergrupu Transatlantic.
Na slici: Transatlantic (Pete Trewavas, Mike Portnoy, Neal Morse i Roine Stolt)
Važan dio progresivnog rocka, zahvaljujući grupama poput Dream Theater, Fates Warning, Symphony X, Threshold, Shadow Gallery, Crimson Glory, Opeth i Angra, sredinom devedesetih postaje i popularni podžanr zvan prog metal, koji si jednakom mjerom ‘prisvaja’ i heavy metal. Na razvoj progresivnog metala u osamdesetima zacijelo su najviše utjecali izvođači poput Rush, Iron Maiden i Queensrÿche.
Na slici: Dream Theater, prvo ime progresivnog metala
Jedna od najvažnijih grupa tzv. trećeg vala pojavljuje se, ironično, na britanskom tlu u obliku Porcupine Tree, koji pod vodstvom višedimenzionalnog pjevača, gitarista i producenta Stevena Wilsona sredinom devedesetih izrastaju iz ne previše ozbiljnog Wilsonova solo projekta u pravi bend i inovativnim albumima poput »In Absentia«, »Deadwing« i »Fear Of a Blank Planet« stječu brojne raznolike glazbene sljedbenike, među zaljubljenicima u ambijentalnu, elektroničku glazbu, neo prog, psihodelični rock i prog metal. Wilson, središnja figura suvremenog progresivnorockovskog pokreta, u sljedećim se godinama afirmirao i uspješnom solo karijerom, drugim sporednim projektima te kao zvučni inženjer pri obradi klasičnih albuma nekih prog rock legendi. Među važnijim prog rock grupama s početka 21. stoljeća vrijedi spomenuti i izvođače poput Phideaux, The Pineapple Thief, The Mars Volta i Beardfish. Neki od njih u svoju glazbu upliću i elemente alternativnog rocka, no svi redom kao važan utjecaj navode klasičnu prog rock scenu sedamdesetih. Sve to dokazuje da progresivnorockovski glazbeni pokret danas još zdaleka nije mrtav, makar više nikad neće biti ‘vruća roba’ radijskih valova.
Na slici: Porcupine Tree i Steven Wilson (drugi slijeva), najvažnija imena progresivnog rocka 21. stoljeća
