Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Brežice
Datum koncerta: 19.03.2016
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 18 € / 20 €
Što očekivati od benda koji već 38 godina, uglavnom na području država bivše Jugoslavije, piše priču o dobrom starom i zabavnom rock´n´rollu? Odgovor na to pitanje mogli smo pronaći u subotu 19. ožujka u sportskoj dvorani u Brežicama.
Sama lokacija koncerta već je prije koncerta nagovještavala da će među posjetiteljima biti i dosta Hrvata. Sportska dvorana u Brežicama čini mi se simpatičnom lokacijom za koncerte. Iznenadila me, međutim, posjećenost koncerta, jer sam očekivao veći odaziv, barem s obzirom na prilično razumnu cijenu ulaznica. Ovako je dvorana bila popunjena tek malo iznad polovice. Među posjetiteljima koncerta prevladavala je generacija 35+.
Već pri ulasku u dvoranu bio sam prilično negativno iznenađen, jer vidljivo skromno ozvučenje nije obećavalo previše. I nisam se prevario. Opcije su bile samo dvije. Ili će akustika biti tiha ili nekvalitetna na jačini. Nažalost, pokazala se ova potonja pa ozvučenje na koncertu ne mogu pohvaliti. Čak ni na mjestu gdje obično stoji mikseta, negdje na sredini druge trećine dvorane, zvuk koncerta bio je slabo razaznatljiv. Razočarali su ponajviše vokali. Tek kad sam si lagano začepio uši, dobro sam razabrao što je dolazilo iz usta pjevača predgrupe i pjevača Riblje čorbe.
Uz laganu zadršku, u 20:45 na skromnu pozornicu s bendom stupio je Dražen Markotić, koji nastupa pod imenom Dražen Vega. Zanimljiva postava koja nije zvučala loše. Dodijelili su im nešto više od pola sata nastupa za dobro zagrijavanje nestrpljive publike.
Slijedio je nastup grupe zbog koje smo se dovezli u Brežice. Priznajem da sam bio blago skeptičan može li me karizmatični Bora Đorđević i društvo nakon svih ovih godina iznenaditi kvalitetnim nastupom. Zadnji put sam ih uživo gledao prije dobrih deset godina. Moram priznati da se nije puno toga promijenilo. Riblja čorba, koja je svoj posljednji album naslova Uzbuna objavila 2012. godine, i dalje je izuzetno kvalitetan bend, u kojem jasno najviše pažnje privlači 64-godišnji »leader« Bora te 61-godišnji gitarist Vidoja Božinović – Đinđer. Obojici se kilometraža već konkretno primjećuje. Ali srećom samo u vizualnom izgledu, jer manjka li dobre stare karizme uz karakteristično vrhunske tekstove nije bilo ni govora. U sastavu benda i dalje su Miroslav Aleksić – Miša na basu, Nikola Zorić – Nidža na klavijaturama te Miroslav Milatović – Vicko na bubnjevima. Na pratećim vokalima bio je ovaj put mladić u usporedbi s ostalim članovima, čije ime nažalost nisam uspio uloviti. Bora mu je tijekom koncerta namijenio čak nekoliko minuta slave, koje je iskoristio uz odličnu baladu svirajući akustičnu gitaru. Bora je u nastupima očito malo ohladio svoje provokativne i često također nacionalističke istupe, zbog kojih je skupina kroz godine navukla već podosta problema. Ovaj put oko vrata je omotao čak i šal sa zastavom Hrvatske, koji mu je na pozornicu bacio jedan posjetitelj. Vjerojatno i očekivano, s obzirom na to da se koncert održavao blizu, u gradu blizu hrvatske granice. Inače se ni ovaj put nije moglo mimo blažih provokativnih izjava. Bora je kao već mnogo puta jasno nagovijestio svoj stav o homoseksualnosti, no usprkos svemu one oštre zajedljivosti kakva je bila prisutna na nastupima prije nekoliko godina nije bilo. Cijeli nastup lako bih mogao nazvati i »Best of«, jer je Riblja Čorba odsvirala većinu svojih većih hitova kao što su: Draga ne budi peder, Poslednja pjesma o tebi, Avionu slomit ču ti krila, Amsterdam, Nemoj da ideš mojom ulicom, Dva dinara druže, Zelena trava doma mog ( med pesmijo izvirna izjava Bore: Trava može biti štetna ako nije kvalitetna), Kako je lepo biti glup, Svirao je Dejvid Bowie,…
Koncert su zaključili nakon dobrih dva sata nastupa i na publici ostavili dobar dojam. Bora i društvo još znaju animirati svoje sljedbenike i, kako se čini, godine koje neizbježno dolaze neće ih zaustaviti.
Još jedna zanimljivost koju često primjećujem na koncertima rock postava bivše Juge. Nigdje nema barem manjeg štanda na kojem bi posjetitelji mogli kupiti majicu, CD ili vinilnu ploču. Ja sam konkretno optimistično imao sa sobom budžet za nabavu vinilki kako bih nadopunio kolekciju. A kući sam otišao praznih ruku. Nadam se da će se to jednom promijeniti.
tekst i fotografije: Klemen Udovč
Galerija slika
