Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Nina II. / Rijeka / Hrvatska
Datum koncerta: 17.02.2009
Broj posjetitelja: 130
Cijena ulaznice: 60,00 HRK
Richie Kotzen, naš dobri stari znanac i majstor gitarskog zanata, uzeo je Stari kontinent za svoj novi dom. Njegovi posjeti koncertnim pozornicama u posljednje dvije godine čak su češći, nego što je gustoća bakterija po kvadratnom centimetru pulta na kojem pripremaju McDonald’s hamburgere. Tip očito ima odličnu ekipu koja mu omogućuje izvedbu takvih (najviše) mjesečnih turneja. No upravo ta posljednja, najvrelija, dovela ga je i u Sloveniju, a dan kasnije i u Hrvatsku. Točnije u Rijeku, i to ne bilo kamo, nego na brod Nina II, privezan u glavnoj luci. Riječ je o prostoru uređenom kao klub, jednom od cijele plejade tamošnjih kojima je stalo do pravog noćnog pulsa grada. Zapravo, kad dođeš u Rijeku, ne moraš brinuti kako kvalitetno provesti večer, jer te ovdje neće u 23.00 izbacivati van, a ni pušači zakonski još nisu prognani iz javnih prostora.
Čovjek teško vjeruje svemu tome. Prvo, ulaznica od samo 60,00 HRK zbog koje je glazbenom novinaru gotovo neugodno tražiti akreditaciju, i poseban ambijent u kojem je gitarist visokog pedigrea najavio svoj nastup. Nadasve privlačna situacija. Klub je počeo rajati već u 20.00, no ja sam na mjesto događanja stigao tek oko 22.00. Alen Brentini, hrvatski gitarski virtuoz, upravo je završio sa svojim nastupom, a “iz-improvizirani” oder natkrivene brodske krme, preuređene u bar, počeli su pripremati za nastup trija Richieja Kotzena.
Točno u 22.30 gitarist se sa svojom osvježenom pratećom ekipom, Demianom Arriagom (bubnjevi) i Davidom Filiceom (bas-gitara),) pojavljuje na pozornici, gdje ga glasno pozdravlja do zadnjeg kutka pun prostor. Ljudi se nagurala kao sardina u konzervi preko 100, a u prve redove bilo se nemoguće progurati, toliko su snažni entuzijazam i oduševljenje prožimali publiku.
Kotzen je svoj nastup otvorio skladbom I’m Loosing My Mind. Riječ je o rockerski navijenoj skladbi, trzavog funk zaokreta u rifu i ritmu, s obiljem prostora za improvizaciju (što nipošto nije Kotzenova stilska rijetkost), koja je triju ponudila dobar razlog za zagrijavanje, a ono je bilo odlično iskorišteno. Slijedi mračan, ali ništa manje glasan nastavak s A Love Divine, a pritom ponajviše iznenađuje zvuk sastava, koji je u odnosu na ono što sam doživio u Bluesiani prije četiri dana (RockLine reportažu pročitaj OVDJE) donio promjene u smislu da je buke u Rijeci bilo puno, puno više. Na račun toga se donekle zatomio bluesy šarmi koji prati Kotzenove skladbe (obavezno i u živim izvedbama), a i sam je zvuk izgubio ponե fine kontroliranosti. A kompenzacija za to? Znatno više pozorničke akrobatike cijele trojke, koju je naravno diktirao Richie Kotzen, koji se tijekom treće skladbe Fooled Again toliko odvezao da mu je usred duge završne solaže pukla prva (čitaj: E1) žica na njegovoj Fender Telecaster gitari tipa TLR-155RK. U stanci se Richie, kroz šaljenje na vlastiti račun, ispričao mnogima zbog čekanja, uz napomenu da mu je loša navika to što nikad ne nosi “rezervnu” gitaru sa sobom na turneje. Nakon što su ispalili nekoliko teških rifovskih lavina i do kraja ugodili gitaru, momci nastavljaju s Faith. Iznimno omiljena i pjevna skladba u refrenu je privukla publiku, koja se odlično uklopila. Kao da je Kotzen to osjetio, u solaži uz suradnju basista Filicea odapeo je u svoj svijet, kleknuo na koljena i u punom zanosu ispalio čistokrvnu, snažnu power blues solažu, svoj tipičan zaStiti znak, te na kraju požnjeo pravu lavinu briljantnih ovacija publike.
Richie se ovaj put nevjerojatno zabavljao. Odmor si je kratio nagibanjem rujnog crvenog vinca, odličnog gosto-prijema vlasnika broda Nina II, a silno mu je godio pogled na masu koja je, za razliku od npr. ozbiljnih i zrelih posjetitelja njegovih redovitih koncerata u Bluesiani u austrijskom ljetovališnom gradiću Veldenu, na Vrbskom jezeru, sadržavala veliku većinu mladih, koji su uz juriš trija oslobađali puno više iskonskog ludila. Tako se ni Richie nije suzdržavao. Tijekom So Cold majstorski je začinio solažu podignutom gitarom iza svojih leđa. O takvoj akrobaciji mogli smo na koncertu u Bluesiani prije 4 dana samo sanjati, a nova vrhunska solaža u fenomenalnoj bluesovskoj baladi Remember na ovom je mjestu čak bila nadograđena u priredbi Yardbirds, Shapes Of Things, gdje si je Richie priuštio pravi maraton sviranja solo dionica, pri čemu su i oba pratitelja iz njegova sastava bila dužna pokazati svoje vještine, a dotad su vjerno ispunjavali, za svog šefa, samo najosnovnije basovske i bubnjarske zadatke.
Niska cijena ulaznica naravno je zatražila svoj danak. To je bilo posve logično očekivanje. Tip je na taj račun naime korjenito skratio svoj repertoar. Za gotovo tri četvrt sata. Dakle, koncert je trajao ukupno “samo” sat i pol. Tako smo dočekali Richiejevu najavu da će sastav odsvirati posljednju skladbu večeri te nakon nje još jednu, bez izvedbe “igre bisa” (klub to naime ne omogućuje).
Doživjeli smo Hendrixovu All Along The Watchtower, koja je po uživljenosti u soliranju ponovno nadmašila intenzitet dojmova koje sam ponio s Richiejeva koncerta u Bluesiani. Užitak je bio gledati čovjeka koji jedva čeka naskočiti dio pjesme u kojem će moći razviti svoju solažu, svoj jedinstveni akcent. Prva skladba koja bi trebala spadati u obavezni bis, ali je Richie, kao već spomenuto, taj skeč izostavio, bila je još jedna razigrana autorska stvarčica zvana I’m Loosing You, a usijanu nadogradnju te donijela je Mother’s Head Family Reunion, koja bi po pravilu trebala zaključiti koncert.
Atmosfera je bila izvanredna, što se logično odrazilo na suradnju publike, na što je bio ponosan osobito Richie, kojega je tako očito uhvatila griža savjesti pa se odlučio za nastavak koncerta s Hall & Oates priredbom Sarah Smiled. Upravo je ta skladba još jednom potvrdila izvanredne talente i Kotzenov glazbeni genij, jer je bilo užitak promatrati rast intenziteta osjećaja koji su se prelijevali kroz izvedbu trija i Richiejevu vokalnu improvizaciju. Skladba se otvara posve nevino, krhko, a kroz izvedbu preraste u izniman završni razvučeno bučni solistički dio, pun odvezanosti i spontanosti, u posve novu cjelinu, koja je istodobno ponudila i odličan element iznenađenja. Suradnja svih elemenata trija bila je izvanredna! “Znate, mi bismo svirali cijelo vrijeme, ali moramo se između i odmoriti, zato će sljedeća skladba doista biti zadnja za večeras”, bilo je Richiejevo završno obraćanje, koje nas je uz plesne, ali rockerski navijene taktove odvelo do zaključka večeri s Four Tops priredbom Reach Out, I’ll Be There. No naravno, Kotzen uza sav svoj cirkus nije zaboravio svoje Poison “buddyje” (osobito ženu Rickyja Rocketta) i odsvirao je i skladbu Fire & Ice.
Što uopće još reći i nakon ovog iskustva druženja s ovim sjajnim glazbenikom? Jednostavno, čovjek mu je zahvalan na susretu. Možda zvuči još tako “poslatko”, ali uz poseban klimaks, posebno društvo koje je posjetilo njegov koncert te ljuljanje na visini od pet metara iznad valova Jadranskog mora, usred riječke luke, nije ni potrebno isticati da je opet bila riječ o posve drukčijem Kotzenovu koncertu, kakav se nikad više neće ponoviti. Kao rečeno, u usporedbi s koncertom 13.02.2009. u austrijskom gradiću Veldenu, puno navijeniji, glasniji rockovski akcent, uz nekoliko žrtvovanih plemenitih sastojaka koje može oživjeti samo blues (kao obavezni Kotzenov sastojak), ali s neusporedivo višom mjerom iskonskog ludila, spontanosti i nevjerojatne zagrijanosti, što je zapravo najviše što ti glazbenik može ponuditi. Ako je povrh svega to još i Richie Kotzen, mjera svega toga je utoliko puna!
fotografije: Aleš Podbrežnik
p.s.: ništa manje sočnu RockLine reportažu koncerta Richieja Kotzena u Ljubljani, 16.02.2009., možete pročitati OVDJE!
Setlista
1.I’m Loosing My Mind 2.A Love Divine 3.Fooled Again 4.Faith 5.So Cold 6.Fire & Ice 7.High 8.Change 9.Remember 10.Shapes Of Things 11.Doing What The Devil Says To Do 12.All Along The Watchtower 13.I’m Loosing You 14.Mother’s Head Family Reunion 15.Sarah Smiled 16.Reach Out, I’ll Be There
Galerija slika
