Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Rainbow
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1975
Trajanje: 36:54
Ocjena: 4.5/5
Osnivanjem vlastite hard rock grupe Rainbow legendarni engleski gitarski velemajstor Ritchie Blackmore prokleo je funk eksperimente svojih bivših suboraca iz Deep Purple, koji su odlučili nastaviti bez čovjeka u crnom, onoga koji je bio najuvjereniji u svoju istinu, pa se zajedno s bivšim pjevačem američke blues rock grupe Elf Ronniejem Jamesom Diom (pravo ime Ronald Padavona; 1942-2010), malim čovjekom s velikim glasom, iznenada zaputio u fantazijski svijet dvoraca, vilenjaka, patuljaka, vitezova te raznih princeza.
U bendu su prvotno trebali biti i klavijaturist Matthew Fisher (ex-Procol Harum) i čelist Hugh McDowell (ELO), no Blackmore je odlučio da neće stvoriti još jednu rock superskupinu. Ritchie, veliki ljubitelj klasične glazbe i folka, koji je na ideju za ime benda došao šetajući po omiljenom kalifornijskom rock baru Rainbow Bar and Grill, upoznao je Dija i ostale članove Elfa, za koje je bilo karakteristično da su bili redom niskog rasta, kad su oni bili predgrupa Deep Purple na koncertima. U početku su članovi Elfa na čelu s Diom bili Blackmoreova pratnja, što se odrazilo i u solistički obojenom naslovu prvijenca Rainbowa, no ubrzo su postali pravi bend s jasnim i prepoznatljivim konceptom. Treba spomenuti da originalna postava Rainbowa nikada nije nastupila uživo.
Jedan od najboljih gitarista i jedan od najboljih pjevača svih vremena kovali su planove za Rainbow, u koje su namjeravali uliti sav svoj romantični misticizam, još prije nego što se Blackmore službeno oprostio od Deep Purple. Dok su Diovi tekstovi bili jedan od prvih hard rock primjera pripovijedanja napetih fantazijskih priča o mističnim mjestima, bitkama, začaranim tornjevima, tiranima, uspavanim ljepoticama i vitezovima, koje su kasnije nadahnule brojne power metal grupe, Blackmore je na prvijencu Rainbowa napokon uspio ostvariti one skladateljske ideje koje u Deep Purple nije mogao realizirati te je u njih ucijepio brojne elemente klasicizma.
Uz svoju tradicionalnu privrženost bluesovskoj melankoliji i hard rocku, što obilježava većinu kompozicija na »Ritchie Blackmore’s Rainbow«, većinu aranžmana izgradio je na klasicističkoj školi u kojoj se, prema vlastitim riječima, ponajviše ugledao na nasljeđe legendarnog skladatelja Johanna S. Bacha. U tom se razdoblju neko vrijeme učio i svirati čelo. Dio, koji inače nije svirao nijedan instrument, iako je gotovo ravnopravno s Blackmoreom pomagao pri pisanju pojedinih aranžmana, bio je sa svojim moćnim vokalnim pristupom, za koji su bili karakteristični izuzetno širok raspon i izvrsna doza karizme, već tada nevjerojatan pjevač i jednostavno jedan od najboljih u povijesti hard rock glazbe. Blackmoreova kompleksna gitarska tehnika i zapanjujuća sposobnost izmišljanja inovativnih rifova kroz cijelu su Dio eru Rainbowa, počevši s ovim albumom, omogućili brojne nezaboravne, epske trenutke.
Na »Ritchie Blackmore’s Rainbow« našle su se mnoge omiljene klasike koje i danas spadaju među vrhunce Rainbowa, počevši s otvarajućim evergreenom »Man On the Silver Mountain«, kojeg obilježava ikonoklastična i udarna gitarska fraza koja slušatelja uz pomoć Diova epskog pjevanja u trenu usisava u jezgru albuma. Intenzivno i uzdižuće raspoloženje začinjeno je moćnim refrenom, prožetim mističnim tekstom o čovjeku na tajanstvenoj srebrnoj gori. Ritchiejev gastronomski gitarski solo diže temperaturu atmosfere za još pet stupnjeva, dok učinkovita ritam sekcija bubnjara Garyja Driscolla i basista Craiga Grubera osigurava solidne ritmičke nijanse. Klavijaturist Mickey Lee Soule u produkciji je posve podložen Ritchiejevoj gitari, tako da je njegova podrška tu manje-više simbolična.
Ništa manje energičan hard rocker »Self Portrait«, koji sadrži za Dija razmjerno netipičan introspektivan tekst, obilježen je moćnom bluesovskom gitarskom frazom i odlučnim bubnjarskim stupnjevanjem. Diov markantni vokal brine se za podizanje dramatičnog i pomalo fatalističkog raspoloženja, dok Ritchie iz rukava usput istrese kraću gitarsku improvizaciju. »Black Sheep of the Family« obrada je kultne prog rock grupe Quatermass (njihov jedini hit), koja se Ritchieju toliko svidjela još u vrijeme Mark III ere Deep Purple da je svoje kolege po svaku cijenu želio (neuspješno) nagovoriti da je odsviraju i uvrste na sljedeći studijski album. S obzirom na to da su Quatermass bili svestrana prog rock grupa s naglašenom hard rock notom, Ritchieju, Ronnieju i ostatku družine doista nije bilo teško od originala napraviti izuzetno uvjerljivu obradu. Vjerojatno je samo tekst o ‘crnoj ovci obitelji’ imao puno veze s Blackmoreovim unutarnjim osjećajima tijekom posljednjih dana s Deep Purple. U osnovi je to ritmički poskočna skladba s pomalo šaljivim, pomalo podrugljivim raspoloženjem i s bluesovskim gitarskim pasažama, dok još jedan fenomenalan Ronniejev pjevački nastup doživljava vrhunac tik pred epskim vremenskim prijelazom u završnom dijelu.
Magnum opus cijelog albuma pak je nezaboravni romantični ep »Catch the Rainbow«, na kojem Blackmoreova keltsko-pastoralna gitarska melankolija uz Diovo epsko pjevanje i orkestralne aranžmane na melotronu doseže vrhunac. Atmosfera ove remek-djela, obilježenog plačnim gitarskim pasažama i melotronskim valovanjima, prožeta je neopisivom nostalgijom koja doseže vrhunac u epskom višeglasnom refrenu, dok je Ritchiejev završni solo ‘za rezanje vena’; potpuni trijumf fantazijske romantike nad racionalizmom sivog svakodnevlja. »Snake Charmer« energičan je hard rocker koji se ponosi za Dija razmjerno netipičnim, erotski zasoljenim tekstom. Na njemu vlada ubrzani ritam preko moćnih bubnjarskih prijelaza i Blackmoreovih kompleksnih gitarskih meandara koji vrhunac doživljavaju u brzoprstoj improvizaciji. Diovo nevjerojatno pjevanje od razmjerno prosječnog hard rockera pravi vrlo solidnu stvar s epskim raspoloženjem.
Romantična poslastica »The Temple of the King«, koja slušatelja ponovno vodi u fantazijski svijet kraljeva, čarobnjaka, patuljaka i prokletih hramova, sa svojom pastoralno-starinskom atmosferom kroz koju se opet prelijeva keltska melankolija još je jedan od vrhunaca albuma. Moćni orkestralni aranžmani na melotronu prave društvo potresnim, plačnim gitarskim pasažama koje crpe nadahnuće iz tradicionalne narodne glazbe i vrhunac doživljavaju u melodramatičnom solu. Dok Ritchie učinkovito mijenja akustične i električne gitarske harmonije, Dio svojim dramatičnim pjevanjem ponovno dočarava romantičnu epiku koja ne jenjava sve do kraja ovog remek-djela.
Gospodin Blackmore ne bi bio svojevrstan čudak da na album nije uvrstio barem jednu skladbu koja stilski tu nema što tražiti, a ovaj put to je bazični rock’n’roller »If You Don’t Like Rock ‘n’ Roll«, na kojem je jedina pamtljiva stvar Diov vokal, jer legendarni pjevač čak i od tako prosječne i minimalističke stvari, utemeljene na plesnom klavirskom ritmu, stvara pristojan i slušljiv uradak. Evergreen »Sixteenth Century Greensleves«, čiji tekst sumnjivo odiše obračunom između Robina Hooda i nottinghamskog šerifa koji je upravo zaključao lady Marian u toranj, tipičan je pripovjedni proizvod vječnog pripovjedača bajki Dija, koji je nedvojbeno nadahnuo mnogo kasnije Ritchiejeve trubadurske pohode s lutnjom i tajicama. Kroz Diovo gromoglasno pjevanje i Blackmoreove divlje gitarske improvizacije epska atmosfera raste iz minute u minutu, dok ih podupire borbeno raspoloženi bubnjarski marš, koji je u odličnom suzvučju s tekstom u kojem tiranin doživi tužan kraj nakon što mu se rulja pobuni, nakon velike bitke zapali dvorac i iz tornja spasi prestrašenu djevu, nakon čega vampeža objese na prvu granu.
Završna, u brzom tempu postavljena instrumentalna remek-djelo »Still I’m Sad«, inače odlična obrada legendarne grupe Yardbirds, na kojoj napeti ritam održavaju zvuci kravljih zvona, masivni Driscollovi bubnjarski prijelazi i Ritchiejeve ljutite gitarske fraze, predstavlja još jedan od pobjedničkih trenutaka ovog prvijenca Rainbowa. Na njemu uz čovjeka u crnom, koji se ponovno razmahne s ludom gitarskom improvizacijom, u manjoj, ali zamjetnoj mjeri zablistaju i njegova tri instrumentalna suborca, ponajviše bubnjar Driscoll, kojeg je ubrzo nakon izlaska ovog albuma zamijenio daleko slavniji bubnjarski majstor – legendarni Cozy Powell.
Romantični prvijenac Rainbowa i danas je jedan od najboljih trenutaka zlatnog dueta gitarskog čovjeka u crnom i pjevačkog diva malog rasta te početak pobjedničke, ali kratkotrajne hard rock bajke koja se, nažalost, završila prije nego što je dobro počela. S obzirom na to kako su snažne egoe bili i Ritchie i Ronnie, bilo je pravo iznenađenje da su se odmah tako dobro uskladili i dočarali takvu nezaboravnu magiju. Lee Soule, Gruber i Driscoll bili su dovoljno kvalitetni glazbenici da su pomogli da prvijenac Rainbowa postane jedan od najboljih debitantskih albuma svih vremena, no premalo tehnički potkovani za Blackmoreovu perfekcionističku viziju ‘savršene’ postave Rainbowa, zbog čega ih je otpustio već prije početka snimanja sljedećeg studijskog albuma kojim su se zauvijek upisali među besmrtne.
Postava
Ritchie Blackmore – gitara
Ronnie James Dio – vokal
Micky Lee Soule – klavir, melotron, klavinet, orgulje
Craig Gruber – bas gitara
Gary Driscoll – bubnjevi
GOSTUJUĆA GLAZBENICA:
Shoshana – prateći vokal
Produkcija
Ritchie Blackmore, Martin Birch i Ronnie James Dio
Popis skladbi
1. Man On The Silver Mountain (4:42)
2. Self Portrait (3:17)
3. Black Sheep Of The Family (3:22)
4. Catch The Rainbow (6:27)
5. Snake Charmer (4:33)
6. The Temple Of The King (4:45)
7. If You Don’t Like Rock n’ Roll (2:38)
8. Sixteenth Century Greensleves (3:31)
9. Still I’m Sad (3:51)
