Mjesto: Cap Decouverte, Francuska
Datum koncerta: 17.09.2009.
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: 80/100 €
I eto, opet je došlo ono vrijeme kad se u Francusku zaputimo svi ljubitelji pokreta zvanog Rock in opposition – pokreta koji teži tome da glazba bude što neovisnija o velikim korporacijama i što izvornija. Možda netko pomisli da je riječ o druženju glazbenih snobova, ali na samom festivalskom prostoru o tome nije bilo ni traga ni glasa, nego se više radilo o druženju ljubitelja dobre i neobične glazbe.
Nakon odiseje po francuskim zračnim lukama prije dvije godine, ovaj sam se put radije odlučio osloniti na vlastite vozačke sposobnosti pa sam se uhvatio ukoštac s 1350 km dugim putem do idiličnog gradića Albi na jugu Francuske (blizu Toulousea). Put je bio tečan i prilično brz, sve dok nisam odlučio skrenuti s autoceste i voziti se francuskim lokalnim cestama, na kojima sam se zahvaljujući GPS-u više puta našao u raznim škripcima (zatvorene ceste, ceste koje nisu postojale i još štošta). Unatoč svemu, nakon dvadeset sati ipak sam uspio stići do Albija, gdje sam nakon još nekoliko sati čekanja napokon otišao na zasluženi odmor.
Albi je lijep gradić s bogatom poviješću i mnogim zanimljivostima, no Francuzi na svakom koraku nastoje kočiti tvoju znatiželju, jer na svim turističkim lokacijama nema natpisa ni na jednom jeziku osim francuskog (slično je i u restoranima, trgovinama,…).
Festivalski prostor udaljen je od Albija oko petnaest minuta, ali nakon noćne vožnje preko francuskih Karpata to je bila mačja kašalj. Tako sam u petak, nakon razgledavanja Albija, ipak dočekao toliko željeni prvi dan, s mojim najdražim sastavom Magmom.
ELECTRIC EPIC
Electric Epic je drugi sastav basista Philippea Bussonneta, koji također svira u Magmi. Iskreno, nisam znao što očekivati od njih, ali sam bio vrlo pozitivno iznenađen. Dečki su svirali izvrstan jazz rock s priličnom dozom funkovskih i avangardnih primjesa. Posebno su briljirali Bussonnet i saksofonist. Jedina manja zamjerka na nastup je da se gitarist nije čuo najbolje, a inače samo pohvalne riječi za otvaranje festivala. Uostalom, kako sam uopće mogao sumnjati da sastav neće biti dobar, kad u njemu svira Bussonnet, koji nas razveseljuje i u Magmi, BBI i One Shot, samim vrhunskim projektima.
Već prve večeri, na drugom nastupu, dočekao sam svoju voljenu Magmu. Tko je ikad slušao Magmu, zna da je riječ o jedinstvenoj kombinaciji jazza, rocka, avangardne klasike i opere. Za veći dramatični učinak brine se i izmišljeni jezik (kobajanski), koji je izumio idejni vođa, bubnjar Christian Vander.
Za 40. obljetnicu djelovanja očekivao sam standardna djela poput Kohntarkosza ili Theusza Hamtaahka, a dobio sam tri djela koja poznajem vrlo slabo ili uopće ne, što mi je jako odgovaralo, jer uvijek želim čuti što više nove Magme.
Prvo su nam odsvirali izvanredno brzu verziju novije skladbe Slag Tanz, koju su već svirali na prijašnjim nastupima, ali nikad tako brzo. Očito je riječ o još jednom Magminu remek-djelu, za koje se nadam da neće trebati čekati toliko dugo kao na novi studijski album, koji izlazi 5. studenoga.
Slijedila je kratka stanka uz klavir, koja je, iskreno, bila pomalo dosadna. Ne znam je li to bila improvizacija ili dio kompozicije, ali bilo bi bolje da Bruno Ruder ubuduće ne dobije solo točku, jer improvizacija mu možda i nije baš najjača strana (ili je jednostavno imao loš dan).
Zatim su odsvirali nešto sporije djelo naslovljeno Felicite Thosz. Vander je imao pune ruke posla, jer očito još uvijek skladao i barem za sada se ne misli umiroviti. Felicite nije bila toliko dinamična kao Slag Tanz, ali iz nje je zračila tipična ljepota na koju je sposoban samo Vander.
Zatim je došla i standardna Emehntehtt-Re, što se i dalo očekivati, jer je to bila i svojevrsna promocija tog albuma koji izlazi 5. studenoga. Riječ je o još jednom remek-djelu koje ne popušta od početka do kraja. Puno je zaokreta, nježnih dijelova, divljih stvari, izvanrednih komornih aranžmana,…
Ali tu uživanju još nije bio kraj. Nakon gromoglasnog aplauza uslijedio je bis, u kojem su odsvirali razvučenu verziju pjesme Kobaia s njihova posve prvog albuma, na kojem su još bili puno jazzičniji. Kako primjeran način da se proslavi 40. obljetnica djelovanja!
Magma je opet priredila izvanredan nastup. Jednostavno ih se ne mogu nagledati. Nadam se da ću ih još imati prilike vidjeti, jer Vander prema nekim svjedočenjima nije u najboljem zdravlju, iako to po njegovu ludovanju na pozornici nitko ne bi rekao. Vander je i dalje odličan bubnjar i pjevač. Uopće se ne mogu odlučiti gdje bih ga radije vidio – za mikrofonom ili za bubnjevima. Što god učinio, uvijek zasjeni sve ostale.
Ako je ovo bio moj posljednji susret s Magmom, neka bude, jer je koncert bio još bolji nego prije dvije godine. Još uvijek ima toliko stvari koje bih želio čuti na njihovu koncertu, tako da vjerojatno nikad neću biti posve zadovoljan, ali proslava glazbe Christiana Vandera i Magme potpuno je uspjela i ta će mi večer još dugo ostati u sjećanju.
CHARLES HAYWARD
Prvi nastup u subotu pripao je britanskom ekscentriku Charlesu Haywardu (This Heat, Quiet Sun), koji je na festival došao posve sam. Najprije nam je poslužio nekoliko pjesama na klaviru, a onda se preselio za bubnjeve i priredio pravi eksperimentalni one-man šou. Tijekom nastupa koristio je puno triggera (efekte je aktivirao svojim bubnjarskim palicama) i samplova i na trenutke je znao stvoriti odličnu atmosferu. Priznajem da me je svojim nastupom prilično zabavio, ali nije me uvjerio da je to glazba koju bih htio slušati i kod kuće. Uživo pak – svaka čast!
Slijedili su stari znanci iz Portugala, belgijski komorni orkestar Aranis, koji je nekako unio klasičnu žicu. Možda njihova prisutnost nije zadovoljila čistokrvne rockere, pa ni jazzere, jer su njihove skladbe vrlo uglađene, klasične i bez ikakve improvizacije. To je smetalo i meni. U Portugalu sam doduše neizmjerno uživao tijekom oba nastupa, ali ovaj sam put bio prilično ravnodušan, jer sam točno znao što mogu očekivati. Moglo bi se čak reći da su njihovi nastupi previše uvjerljivi i dobri, a skladbe toliko uglačane da se u glazbi gubi svaka spontanost. To bi se ubuduće trebalo promijeniti, jer im se na bubnjevima već pridružio Dave Kerman (za nastup nažalost još ne), a za veću raznolikost mogle bi se pobrinuti i tri vokalistice koje su sudjelovale na njihovu posljednjem studijskom izdanju.
COMBAT ASTRONOMY
Mnogima je nastup Combat Astronomy bio najlošiji na festivalu, ali to je možda pomalo nepravedno, jer činjenica je da su imali krajnje čudan zvuk. Bas je bio prilično preglasan, a klavijatura praktički nije bilo čuti. Istina je i da izvođači nisu bili usklađeni, jer bubnjar nije bio standardni, saksofonist je uskočio u zadnji čas, a nedostajao je i fagotist. Unatoč lošem zvuku bilo je očito da Combat Astronomy imaju dosta toga za ponuditi. Prije svega treba istaknuti zanimljiv vokal Elaine di Falco (također iz Thinking Plague) i klavijature koje su se, kako sam spomenuo, čule samo povremeno. Sastav na albumima zvuči puno bolje, nekako kao pristupačnija verzija Thinking Plague (američkog kompleksnog avangardnog rocka).
KOENJIHYAKKEI
Za kraj duge subote dobili smo još jedan od mojih najdražih sastava – japanske Koenjihyakkei, koji su priredili pravu feštu. Njihova dinamična verzija zeuhla (kombinacija jazza, punka i opere) očarala je praktički sve, a dogodilo se čak i nešto za što sumnjam da će se ikad ponovno dogoditi na takvom festivalu – Japanci su publiku naveli da im pomaže pjevati tijekom pjesme Toweloi. Japanci su se uglavnom posvetili posljednjim dvama albumima Nivraym i Angherr Shisspa, a nažalost su potpuno zaboravili na drugi album (Viva Koenji). Tijekom nastupa predstavili su i dvije nove skladbe, koje ćemo vjerojatno moći čuti na idućem albumu.
Njihov je nastup bio odličan što se tiče izvedbe i zvuka. Sami glazbenici bili su vrlo aktivni i neprestano su komunicirali s publikom, iako na polomljenom engleskom. Jedina loša strana koncerta bila je to što su sve skladbe bile odsvirane na puno gas, na šus. Sve je bilo na istoj glasnoći i praktički sve ultra brzo. To je zanimljivo pola sata, ali onda čovjek poželi malo promjene. To je ipak manji nedostatak njihova nastupa, koji je u svim drugim pogledima bio odličan.
YOLK
Yolk je jedan od mlađih sastava na festivalu i to treba pohvaliti. Sviraju zanimljivu mješavinu avangardnog rocka, jazza, space rocka i metala. Ima dosta zanimljivih efekata, i na glasu i na klavijaturama. Posebno treba istaknuti odličnog gitarista, koji je cijelo vrijeme oduševljavao brzim sviranjem, kao i nešto smirenijim. Neke su kompozicije više isticale od drugih, a općenito sam imao osjećaj da se kod Yolk krije golem potencijal koji nije do kraja iskorišten. Ipak, dobro otvaranje zadnjeg dana.
THE MUFFINS
The Muffins je još jedna zanimljiva grupa iz SAD-a, koja je na festivalu bila da doda malo više jazzičnog štiha. Čuje se da puno duguju Soft Machineu. To je posebno uočljivo kad je riječ o basu, određenim efektima na klavijaturama i puhačima (jer sam praktički sve nabrojao). Treba reći da su vjerojatno imali najbolji zvuk na festivalu, a i nastup je bio vrlo dobro izveden. Sam nisam neki veliki ljubitelj takve glazbe, ali uvjeren sam da su mnogi uživali.
Za Present bi se nekako moglo reći da je domaći bend, jer je njihov vođa Roger Trigaux supoorganizator festivala, tako da zapravo moraju svirati. Osobno nemam ništa protiv, jer je riječ o jednom od mojih najdražih sastava, koji se s godinama samo poboljšava.
Njihov je nastup bio najkraći na festivalu, ali treba uzeti u obzir činjenicu da su morali odsvirati i finale s Univers Zero. Odsvirali su Promenade au Fond d’un Canal, klasiku s prvog albuma, Docteur Petiot s prvog albuma Univers Zero, Vertiges s novog albuma Barbaro (ma non troppo), koji je izašao upravo u vrijeme festivala, i Delusions s povratničkog albuma Certitudes (ne računamo li C.O.D. Performance).
Izbor skladbi bio je vrlo raznolik, a izvedba opet izvanredna, ali Present sviraju tako rijetko da je mnogima bilo žao što nisu čuli još više, jer je nedostajalo poprilično “klasika” poput Souls for Sale, Ceux d’en Bas i štošta drugoga. Osobno mi je čak odgovaralo što su odsvirali kratak set, jer je njihova glazba vrlo zahtjevna i naporna za uši. Ima puno disonance i razvoja melodija, puno glasnih gitara i bubnjeva, naglih prijelaza, tako da takva glazba čovjeka pošteno iscrpi.
Tik pred kraj dočekao sam još jedan nastup koji sam također jedva čekao – mračne komorne rockere Univers Zero, predvođene vođom Danielom Denisom. Univers Zero već sam ove godine vidio u Austriji, gdje su imali prilično dulji nastup, ali publika u Francuskoj bila je znatno prijemčivija za njihove tvorevine. Tijekom nastupa odsvirali su mješavinu novijih, poskočnijih pjesama, koje bi možda više odgovarale onima koji ne vole njihov mračni stil iz prošlosti, i dužih, starijih djela. Presage sam već čuo u Linzu, ali te se kompozicije ne mogu dovoljno naslušati. Jedina skladba koju u Austriji nisu svirali bila je Dense, još jedan vrhunac njihove karijere, s albuma Ceux du Dehors.
Nastup je naravno bio izvanredan i puno bolje primljen nego u Linzu, gdje je bilo samo dvadesetak ljudi. Univers Zero odsvirali su izvrsno, s puno energije, Denis je bubnjao odlično, a nažalost su, slično kao u Linzu, opet imali tehničkih problema. Tijekom drugog dijela nastupa neprestano se čulo pucketanje, koje je posebno smetalo tijekom Dense, u kojoj ima puno tihih dijelova na harmoniju.
UNIVERS ZERO i PRESENT
Za završetak festivala i poslasticu večeri doživjeli smo zajednički nastup Univers Zero i Present. Bila je to ponovna objedinjenost idejnih vođa Univers Zero, Daniela Denisa i Rogera Trigauxa, koji su sudjelovali u oba sastava.
U prošlosti je među njima navodno došlo do nekih prijepora, koji su očito riješeni, vjerojatno prije svega zbog Rogerove bolesti i sudjelovanja Pierrea Chevaliera u oba sastava. Vjerojatno je upravo on djelovao kao neka vrsta posrednika.
Veliko finale tako je bilo spremno – 13 glazbenika zajedno na pozornici. Zvuk je bio snažan, gotovo prejak, skoro bi me otpuhao sa sjedala. Najprije smo čuli novu verziju Jack the Ripper, koja se nalazi na novom albumu Presenta Barbaro (ma non troppo), a potom je slijedila još i Promenade au Fond d’un Canal, klasika Presenta s njihova prvog albuma.
Cijeli je nastup bio pomalo kaotičan već zbog samog broja glazbenika na pozornici, a još više zato što nisu svi djelovali najusklađenije. Kad bi se uspjeli uskladiti, rezultat je bio prekrasan, ali tu bi nirvanu vrlo brzo prekinula neka nova greška. Treba pohvaliti odličan bubnjarski dvoboj između Denisa i Kermana, koji je na početku zvučao pomalo neuvjerljivo, ali su se kasnije obojica uživjela i Denis je čak uništio dio svojih bubnjeva. Lijep završetak, makar pomalo kaotičan.
GUAPO
U stankama između nastupa nismo imali vremena sjediti prekriženih ruku, jer su se za kratko vrijeme, uz povremene tiskovne konferencije, pobrinuli mračni Guapo, koji sviraju nekakvu mješavinu avangardnog rocka i apokaliptičnog post rocka. Guapo su doduše odlični u onome što rade, ali kad ih vidiš pet puta u tri dana, primijetiš da su si njihove kompozicije slične kao jaje jajetu. Slično kao kod čistog post rocka, i Guapo često počinju polako, nakon čega se glazba razvija do hipnotičkog vrhunca. Sve mi je to odlično, ali u malim dozama, tako da sam se ovaj put predozirao Guapom. Ipak, treba im čestitati na zagnanosti i trudu.
Festival je tekao glatko i nastupi su počinjali na minutu točno, što je vrlo pohvalno. Samo su se u nedjelju organizatori “zabrljali” i nastupe su neprestano pomicali na ranije termine. O tome nisu na primjeren način obavijestili publiku i mnogi su kasnili na nastupe. Isto tako je bilo loše riješeno razno obavještavanje na engleskom (tiskovne konferencije, promjene termina), jer je praktički sve bilo napisano i izgovoreno na francuskom.
S glazbenog stajališta moglo bi se reći da je na ovom festivalu bila riječ o obračunu izvrsnih bubnjara, jer su nam se predstavili sami legendarni majstori – Christian Vander (Magma), Daniel Denis (Univers Zero), Dave Kerman (Present), Dave Smith (Guapo), Charles Hayward, Tatsuya Yoshida (Koenjihyakkei). Teško bih izdvojio tko je ispao najbolji, ali najlakše je zasigurno djelovao Yoshida, koji je svoje nadsvjetlosne i iznimno zahtjevne dionice odbubnjao bez ikakve grimase na licu, s tipičnom japanskom preciznošću. Dojmio me i Denis, koji je i dalje vrhunski bubnjar. Vander je također bio odličan, iako se čini kao da ima zdravstvenih problema i da se već pomalo muči.
Na kraju mogu samo reći da je ovo bio još jedan uspješan festival i da se iduće godine obećava još jedan, na kojem bi opet trebali nastupati sami vrhunski sastavi. Već se veselim, unatoč tome što ću se opet morati nositi s dugom vožnjom do željenog odredišta. Ali bez muke nema nauke!
Fotografije: Rok Podgrajšek
Galerija slika
