Lokacija: Seebronn (Rottenburg a. d. Neckar) / Festivalgelände / Njemačka
Datum: 28.07.2011
U saveznoj državi Baden-Württemberg, nekoliko desetaka kilometara južno od Stuttgarta, svake godine se održava festival Rock of Ages. Kao što nagovještava već i sam naziv događaja, vikend u selcu Seebronn posvećen je ljubiteljima klasičnog rocka svih boja i nijansi, a u svoje krilo razumljivo privlači prije svega iskusnu koncertnu publiku koja je svoje tinejdžerske dane proživjela u sedamdesetima i osamdesetima prošlog stoljeća. Festival je relativno mlad, prvo izdanje s Twisted Sister i Sagom u ulozi headlinera odvilo se 2006., no unatoč mladosti festivala ne treba sumnjati u organizacijsko iskustvo organizatora. Oni su naime isti kao i organizatori festivala Bang Your Head!!!, događaja s puno dužom tradicijom koji se svake godine održava u obližnjem Balingenu.
Unatoč nesigurnosti oko odlaska gotovo do zadnjeg dana, nas trojica ipak smo krenuli na put u Njemačku. Ali gle vraga, rani polazak nije bio dovoljan za pravodoban dolazak na festival. Planove nam je pokvarila 10-kilometarska kolona koja je stajala pred münchenskom obilaznicom, a nije nam išao na ruku ni gust promet u okolici Augsburga i Stuttgarta, kroz koje smo jurili baš u satima kraja radnog dana. Prometni čepovi posijedili su nam kosu, propustili smo nastupe dvaju mladih hard rock sastava (China i The Poodles), a unatoč žurbi na prostor festivala nismo stigli prije sredine nastupa Wishbone Ash.
MARTIN TURNER’S WISHBONE ASH
Naravno, valja naglasiti da se radilo o verziji sastava Martina Turnera. Gitarist/vokalist Andy Powell se prije nekog vremena zbog prava na ime posvađao s ostalim originalnim članovima, a rezultat su današnje dvije verzije grupe. “Originalna” s Powellom u postavi i druga, s prvotnim basistom Martinom Turnerom u ulozi zapovjednika.
Jedan sat dug nastup poslužio je Wishbone Ash klasike, datirane isključivo u razdoblje sedamdesetih, kad je njihov član bio Martin Turner. Odlično uigrana postava čini izvrstan koncertni kolektiv, što melos i melodičnost glazbe Wishbone Ash i zahtijevaju. Školske vokalne harmonije i, unatoč 64 godine na leđima, još uvijek dobro očuvan Turnerov vokal ponijeli su nas u vrijeme prve polovice sedamdesetih, kad su engleski glazbenici pisali rock povijest. Glavnina odsviranog repertoara pripala je genijalnom albumu “Argus” (1972), a između su nastupajući ubacili još i skladbe Ballad Of The Beacon, Rock N’ Roll Widow i Living Proof. Odličnu scensku izvedbu pokvarilo je loše vrijeme, jaka pljuštava kiša i orkanski vjetar odnosili su zvuk mimo publike i izazivali negodovanje prisutnih. Gitarski napadi i melodije u tercama svu su svoju snagu pokazali u komadima kao što su Warrior ili završni Jail Bait i odnijeli nas u tajanstveni svijet Wishbone Ash magije. Kolektiv se pokazao kao dobro nauljen koncertni stroj i prava je šteta da Martin Turner (ako ne već i oba brata Turner) opet ne udruži snage s nekadašnjim kolegom Powellom – tada bi iskustvo susreta s Wishbone Ash bilo još autentičnije i intenzivnije!
SLADE
Slade! Prilika za susret s jednim od vodećih predstavnika engleskog klasičnog rocka sedamdesetih, koji su burlesknim nastupima i osebujnim stilom zajedno s Davidom Bowiejem, T. Rex i Sweet definirali glam rock, danas je silno rijetka. No od zlatnih dana Sladea prošlo je već puno vode. Pad popularnosti u osamdesetima i odlazak stupova sastava, Noddyja Holdera i Jima Leaa početkom devedesetih, okončali su uspješnu priču popularnih rockera. Posljednjih dvadeset godina tako preostala originalna člana, gitarist Dave Hill i bubnjar Don Powell, koncertiranjem pod istim imenom bude uspomene na zlatno doba i zajedno s posjetiteljima nostalgično pjevaju o priči jedne od najvećih rock grupa sedamdesetih. Postavu danas upotpunjuju još vokalist/gitarist Mal McNulty i basist John Berry.
Šetnja po riznici vječnih Slade hitova počela je točno u najavljeni sat skladbom We’ll Bring the House Down. Prvi se pojavio bubnjar Powell, prije nego što su se po pozornici slijeva nadesno poredali Berry, McNulty i na kraju Hill. Iako McNulty danas stoji u iznimno nezgodnim Holderovim čizmama, “novi” frontman se dobro snašao. Čovjek koji vizualno podsjeća na Ozzyja Osbournea nastup je oblikovao na vlastitim idejama i u pravilu se ograđivao od golog oponašanja Holderovih ludorija. I vokalno je odsvirane skladbe interpretirao na svoj način i zahvaljujući jedinstvenoj mješavini karizme i simpatičnosti, unatoč igri s vatrom, ne samo da se nije opekao, nego je samouvjereno i potpuno vjerodostojno odradio svoj posao. Središnja figura scenskog šaljivdžijanja bio je niski gitarist Dave Hill. Odjeven u žuti prsluk i sa šeširom na glavi podsjećao je na cirkuskog klauna, spretno je koristio scenski prostor i zabavnim točkama usput začinjao nastup.
Zahvaljujući brojnim hitovima Sladeu doista nije teško popuniti 80 minuta dug program. Vječnozelene klasike slijedile su jedna za drugom, već u prvoj fazi koncerta Slade su nam poslužili komadima Lock Up Your Daughters, Far Far Away te Everyday, gdje je iznenađujuće mjesto glavnog vokalista preuzeo John Berry. Slijedila je skladba Coz I Luv You s izrazito beatlesovskim zvukom, u kojoj je zvučnu sliku dopunio zvuk Berryjeve violine. Gudbuy T’Jane i Mama Weer All Crazee Now zaključile su redovni dio nastupa, prije nego što se dobro raspoloženi kvartet još jednom vratio na pozornicu. Slijedio je romantični izlet s power baladom My Oh My i savršen završetak s hitom Cum on Feel the Noize. Nastup jednostavnog glazbenog sadržaja, ali izuzetne poruke. Iako s jako oslabljenim kredibilitetom, Slade (II) su se predstavili u dobrom svjetlu, na svoj način zabavili masu i zadovoljili i moje osobne apetite.
JETHRO TULL
Kao nositelji dana i cijelog festivala nastupili su legendarni prog folk rock trubaduri Jethro Tull, jedan od najjedinstvenijih rock bendova koji su ikada hodali planetom Zemljom. Samo njihovoj neumornoj volji za stalnim koncertiranjem mogu zahvaliti da sam ih u zadnje tri godine imao priliku gledati već drugi put. Prvi put bila mi je sreća naklonjena u srpnju 2009. u Udinama (Italija), gdje su legendarni Britanci uz četrdesetu obljetnicu izdavanja repertoar dodatno obogatili skladbama s albuma “Stand Up”. Ovaj put odsvirani program bio je postavljen drugačije – razlog je isti. Uz visoki jubilej, prisutni smo se mogli nadati koncertu oplemenjenom “Aqualungom”.
Nastup je počeo djelomično snimljenim introm skladbe Living In The Past, koja je ponovno našla mjesto na set listi, ovaj put na samom početku, prije nego što su se glazbenici u zagrljaju mistične magle rasporedili po pozornici. Unatoč neugodno hladnom puhanju vjetra, ljetno odjeveni Jethro Tull dali su od prvog trenutka do znanja da večeras s njima nema šale! Nakon otvarajuće skladbe slijedila je izvedba legendarnog epa Thick as a Brick, razumljivo u skraćenoj, iako još uvijek maratonskoj verziji. Nakon nekoliko minuta nastupa tehničari su uspjeli optimizirati odnose u zvučnoj slici, koji nisu bili baš na ponos glasu grupe tijekom prvog komada. Izvedbu je prvi put te večeri u Thick as a Brick začinila abnormalna žetva Andersonovih improvizacijskih ubačaja na flauti, koje je u idućih sat i pol druženja nizao jedan za drugim. Stalno poskakivanje u karakterističnoj pozi na jednoj nozi bilo je dodatni dokaz odlične raspoloženosti ne samo Iana Andersona, nego i ostatka Jethro Tull kolektiva. Da, nije mala stvar svirati pred gotovo deset tisuća glava jakom masom!
Slijedila je skladba Up To Me i s njom uvodno pipkanje po albumu “Aqualung”, koji je bio zastupljen u puno manjoj mjeri nego što se oglašavalo i očekivalo. Za najugodnije mrvice večeri pobrinule su se rjeđe izvođene skladbe Cheap Day Return i Hymn 43, ubačene između vječnozelenih Farm on the Freeway, Heavy Horses i Mother Goose. Između skladbi je čovjek s rupcem na glavi kao i obično iz rukava sipao šale s tipičnim okusom engleskog sela i njima dodatno njegovao opuštenu atmosferu među posjetiteljima. Jethro Tull su stari koncertni mačci i pravi je mali čudo kako dobro uspijevaju prikrivati svakodnevnu rutinu, štoviše, igrivosti u improvizacijama cijelog spektra njihovih instrumenata ponekad kao da nema kraja. Tko bi rekao da akteri na pozornici stoje već više od četrdeset godina!
Koncert se odvijao ekspresnom brzinom preko instrumentala Bourée, gdje su se odmorile prije svega Andersonove glasnice, skladbi Mother Goose, My God, Budapest i naravno obaveznog završetka s Aqualung. Nakon ponovnog dolaska na pozornicu, kad su si “trubaduri” za odmor uzeli poveću minutažu, Jethro Tull su se od njemačke publike nakon dugog introa na klavijaturama Johna O’Harea oprostili skladbom Locomotive Breath. Ona je razotkrila Andersonov oslabljen vokal, što pak nije utjecalo na izrazito pozitivne osjećaje koji su prožimali publiku nakon završetka nastupa.
Nakon kašnjenja pri dolasku i žestoke kiše tijekom Wishbone Ash, od trenutka kad su moja uha čula Martina Turnera i društvo nadalje, stvari su se odvijale u pravom smjeru. Odlična koncertna večer glazbenih majstora za kojima će nam se kroz godine još jako štucati.. zato treba već danas iskoristiti što više ovakvih i sličnih prilika, kakve nudi festival Rock of Ages, jer sutra će možda već biti prekasno!
autor: Urban Bolta
fotografije: Martin Prezelj
17:00 – 17:45 CHINA
17:55 — 18:45 THE POODLES
19:00 — 20:00 MARTIN TURNER’S WISHBONE ASH
20:15 — 21:30 SLADE
22:00 — 24:00 JETHRO TULL
MARTIN TURNER’S WISHBONE ASH set lista:
1. The King Will Come
2. Ballad Of The Beacon
3. Rock N’ Roll Widow
4. Warrior
5. Throw Down The Sword
6. Blowin’ Free
7. Living Proof
8. Jail Bait
SLADE set lista:
1. We’ll Bring the House Down
2. Take Me Back ‘ome
3. Lock Up Your Daughters
4. Far Far Away
5. Everyday
6. Coz I Luv You
7. Run Runaway
8. Lemme Love into Ya
9. Gudbuy T’Jane
10. Mama Weer All Crazee Now
11. My Oh My
12. Cum on Feel the Noize
JETHRO TULL set lista:
1. Living In The Past
2. Thick as a Brick
3. Up To Me
4. In the Grip of Stronger Stuff
5. Farm on the Freeway
6. Cheap Day Return
7. Heavy Horses
8. Hymn 43
9. Bouree
10. Mother Goose
11. My God
12. Budapest
13. Aqualung
14. Locomotive Breath
