Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Seebronn / Baden-Württemberg / Njemačka
Datum koncerta: 27.07.2012
Broj posjetitelja: 10.000
Cijena karte: 75€ (dvodnevna ulaznica)
Stigao je kraj srpnja, a s njim i novo izdanje festivala Rock of Ages, koji pod svojim krovom od 2006. okuplja prvenstveno ljubitelje klasično obojenog rocka (a u skromnoj mjeri i heavy metala). Dvodnevni događaj odvija se na rubu mjesta Seebronn u njemačkoj saveznoj državi Baden-Württemberg, nekih 50 kilometara južno od Stuttgarta, odnosno, da si lakše predočiš, otprilike 700 kilometara vožnje od Ljubljane. Seebronn okružuju beskrajna polja pšenice i kukuruza, pa je osjećaj gostovanja u tipičnom krajoliku njemačkog juga izuzetno snažan.
Sedmo izdanje festivala (kao i lani) donijelo je sa sobom malo kiselkasto vrijeme, no relativno jak izbor izvođača ipak je osigurao da festival, prema riječima organizatora, bude rasprodan. Zahvaljujući dobroj organizaciji i ljubaznom osoblju, festival ima otvorena sva vrata da se ubuduće još proširi – ako ne prostorno, onda barem vremenski – na trodnevni događaj. Upravo je neintenzivan program, koji se odvija na samo jednoj pozornici, za potencijalne posjetitelje iz udaljenijih krajeva vjerojatno glavni razlog za neodlazak. Bratski Bang Your Head!!!, koji organizira ista ekipa ljudi, uz drugu pozornicu nudi i zagrijavajući dan, pa je ulov viđenih izvođača na kraju neusporedivo plodniji. Među posjetiteljima Rock of Agesa tako je gotovo nemoguće čuti stranu govornu, jer festival posjećuju gotovo isključivo rockerski ljubitelji iz bliže i srednje udaljene okolice.
Unatoč ranom polasku, Rockline je ekspediciju usred petka u blizini Augsburga i Stuttgarta ponovno dočekale beskrajne prometne kolone, vjerojatno karakteristične za svaki vikend. Razlog zastoja leži u proširenju autoceste između ta dva grada s dvije trake na tri, a možemo se samo nadati da će je radnici do sljedećeg izdanja festivala već proširiti.
U prostoru za kampiranje smjestili smo se u vrijeme kad su festival otvorili THE SAILER BROS. BAND, pobjednici još jednog od natječaja na kojem je sudjelovalo preko 100 mladih sastava. Nakon njih pozornicu su zauzeli FISCHER-Z, britanski sastav s kraja sedamdesetih, koji je predstavljao jedno od najekskluzivnijih imena festivala, jer ih je uživo na pozornicama srednje Europe izuzetno teško uloviti. Unatoč konstantnim izdanjima novih albuma, Johnu Wattsu i kompaniji već dugo ne uspijeva probiti se u medije, pa je njihovo djelovanje osuđeno na sviranje izvan reflektora velikih naslovnica. Novovalno obojen školski sat nastupa bio je zabrinut s velikom dozom punkerske arogancije, no još uvijek u okvirima rocku prihvatljivog zvuka. Unatoč pasivnom nastupu, Fischer-Z su zahvaljujući bujnoj domišljatosti organizatora predstavljali ugodno osvježenje među izvođačima.
Sljedeći je u sedam navečer na pozornicu izašao FISH, nekadašnji član neoprogresivnih rockera Marillion, a nakon odlaska iz grupe 1988. uspješan solo glazbenik s razgranatom solo karijerom koja odgovara glasu odličnog glazbenika. Ova je godina za Fisha koncertno manje aktivna, pa je i njegov nastup na festivalu očito plod velike želje organizatora da se britanski glazbenik napokon predstavi i u njihovoj sredini. Pozornicom se najprije rasporedila četa Fishovih pratećih glazbenika, kad se iza zavjese iza pozornice uz oduševljenje mase pojavio i sam Fish te već na početku šaljivim govorom ruku podsjetio zašto važi za odličnog scenskog interpreta. Tijekom izvedbe Marillionove klasike She Chameleon zaputio se sasvim do kraja produljene pozornice koja je ulazila među posjetitelje, ispružio ruke prema masi i pritom izgovarajući stihove »I saw the lizard, touch« dodirima uspostavio i fizički kontakt s prvim redovima. Njegova duhovita teatralna scenska predstava uspješno je pripitomila veličinu pozornice na kojoj se mnogi izvođači jednostavno izgube. Fish, kojemu je već poprilično preko 50 proljeća, vokalno više ne dosiže više tonalitete, što je tehnikom interpretiranog blagog odmaka od izvornika vješto skrivao, a pritom su mu s odlično obavljenim back vokalnim dijelom pomogli i njegovi prateći glazbenici. Dobrih sat vremena dug set, većinom obojen nijansama njegove solo karijere, tjelesnom konstitucijom div od Škota zaključio je još jednim Marillionovim remek-djelom Fugazi, naslovnom skladbom istoimenog albuma iz 1984.
U pola devet pozornica je pripala BOBU GELDOFU, čovjeku čiji su životni put i glazbena karijera u odnosu na njegove prethodnike na pozornici posve samonikli. Uz spomen Geldofova imena većina pomisli na 1985. odnosno njegovo organiziranje zapaženog dobrotvornog projekta Live Aid, u sklopu kojeg su istodobnim koncertnim događajima u Londonu i New Yorku najveće glazbene zvijezde skupljale novac za Afriku. No Bob Geldof je još i nešto više od samo irskog čovjeka dobra srca: glazbenik je koji je karijeru započeo kao dio novovalnog pokreta s grupom The Boomtown Rats, a sredinom osamdesetih krenuo je solističkim putem, čiji je posljednji plod lani izdani album »How To Compose Popular Songs That Will Sell«.
Simpatični glazbenik plemićkog naslova (koji mu je kraljica Elizabeta II. dodijelila još davne 1986.) svojom je pozitivnom pojavom i porukom od prve sekunde nastupa žanjao odobravanje, koje se tijekom nastupa samo pojačavalo. Geldofova je glazba većinom akustične naravi, a zvučna slika dopunjena je bogatom paletom orkestralnih instrumenata pratećih glazbenika: violinom, klavijaturama, usnom harmonikom, klavirom. Iako Geldof nikad nije slovio kao izvanserijski vokalist, svoj je prosječan vokal u Seebronnu spasio izuzetnom savladanošću i živom interpretacijom polaganja riječi na »Dire Straitsovsku« akustičnu instrumentalnu podlogu. A ne samo to! Njegove su se riječi slušatelja prihvatile kao pčele meda, pa mu uz pomoć karizmatične osobnosti nije bilo teško na svoju stranu pridobiti publiku koja mu je malodane jela iz ruke. U set listi još su uvijek duboko bile zastupljene pjesme s Geldofova aktualnog albuma, glazbenik se dotaknuo i djela »The Vegetarians of Love« (1990.) i »Sex, Age, Death« (2001.), a šlag na torti očekivano su osigurale priredbe The Boomtown Rats Rap Trap i I Don’t Like Mondays. Čovjeku koji je život posvetio dobrotvornosti uspjelo je dotaknuti bit glazbenog iskaza, a njegova pozitivna poruka simpatičnih manira (i hipijevskog razmišljanja) po pšeničnim je poljima odjekivala još dugo nakon završetka nastupa.
Kao nositelji prvog dana festivala predstavili su se EUROPE, jedan od najuspješnijih europskih hard rock kolektiva osamdesetih, koji je svjetsku slavu stekao izvanserijskim radijskim hitovima većinom nježnijeg predznaka. Šveđani su u proljeće izdali album »Bag of Bones« (recenziju ovdje) i s njim se predstavili u posve novom svjetlu retro zvuka, za što je prvenstveno zaslužan producent Kevin Shirley, koji je iz njihova zvuka uspio iscijediti čak i djelić bluesa, što bi za njihove melodične albume druge polovice osamdesetih bilo gotovo bogohulno! I tu nastaje problem. Europe se žele na svakom koraku othrvati oznake »banda iz osamdesetih«, što u intervjuima naveliko naglašava njihov frontman Joey Tempest, čime su na dva kontradiktorna pola uspjeli podijeliti i obožavatelje. U tom svjetlu tanke crte između dva pola, »starog« i »novog«, odvijao se i dotični nastup u Njemačkoj.
Europe su u uvodu iz rukava jednu za drugom istresli nove komade. Riches To Rags, Not Supposed to Sing the Blues i Firebox predstavili su u svjetlu teškog metalnog zvuka, jer je Norumova gitara bila navijena do iznemoglosti i nije ni najmanje upućivala na kompromisnu AOR-ovsku suradnju s klavijaturama, po čijem su receptu Europe davno postali slavni. Slijedio je prvi Tempestov obraćaj, u kojem je okupljenu raju po književnom predlošku Stephena Kinga nazvao kar djecom kukuruza (Children of the corn), a nakon obraćaja skok u 1988. do hit skladbe Superstitious, prije nego što su se Europe vratili napjevima novijeg datuma.
Nemoguće je moguće! Europe su kroz cijeli središnji dio druženja svirali skladbe s posljednja dva albuma, usredotočenost na album »Last Look At Eden« (2009.) bila je jednako snažna kao na »Bag of Bones«, što pokazuje stopostotno povjerenje Šveđana u vlastiti umjetnički kredibilitet današnjih dana, iako njihovo samopouzdanje, sudeći prema reakciji fanova, počiva na trulim temeljima. Europe imaju scenski show izbrušen do u tančine, a glavnina igre naravno je počivala na plećima odličnog Joeya Tempesta! Frontman ne skriva ljubav prema potezima Davida Coverdalea, jer se u stilu prvog Whitesnakeova grla cijelo vrijeme poigravao stalkom za mikrofon i tako za većinu frontmana smetajući rekvizit iskoristio sebi u prilog za seksipil. Svoje je vokalne zadatke unatoč adrenalinskim scenskim podvizima odradio korektno, a pri instrumentalnim točkama svjetlo reflektora prepustio je prstima gitarista Johna Noruma, koji se i u koži Kee Marcella u skladbi Let The Good Times Rock snašao primjereno imenu sastava. Nastup su Europe u bisu zaključili najišekivanijom skladbom večeri The Final Countdown, a odbrojavanje do početka sutrašnjih koncerata moglo je početi… Europe su dokazali da je njihova egzistencija neovisna o nostalgičnom koketiranju s osamdesetima, no s druge strane upravo je taj faktor u vezi s pretvrdim zvukom s miksete izazvao pomiješane reakcije među posjetiteljima. Kako će se na srednji odnosno dugi rok na to odazvati omiljeni Šveđani, pokazat će budućnost.
Iako proizlazeći iz posve vlastite filozofije rocka, svaki od glavnih aktova večeri uspio je posjetitelje ponijeti u trans koji poznaju samo redoviti gosti glazbenih događaja i koji je nemoguće opisati jednostavnim riječima, pa sam nakon kraja prvog dana znao da je odluka o odlasku u daleki Seebronn isplaćena već u trenutku kad sam čuo prve tonove iz zvučnika festivala Rock of Ages.
Setlista
EUROPE:
1. Riches to Rags
2. Not Supposed to Sing the Blues
3. Firebox
4. Superstitious
5. Scream of Anger
6. No Stone Unturned
7. Demon Head
8. New Love in Town
9. Seventh Sign
10. Love is Not the Enemy
11. Girl From Lebanon
12. Carrie
13. Let the Good Times Rock
14. The Beast
15. Rock the Night
————————-
16. Last Look at Eden
17. The Final Countdown
Galerija slika
