Datum: 27.07.2012
Lokacija: Seebronn / Baden-Württemberg / Njemačka
Stigao je kraj srpnja, a s njim i novo izdanje festivala Rock of Ages, koji od 2006. pod svojim krovom okuplja prije svega ljubitelje klasično obojenog rocka (i, u skromnoj mjeri, heavy metala). Dvodnevni događaj odvija se na rubu gradića Seebronn u njemačkoj saveznoj pokrajini Baden-Württemberg, nekih 50 kilometara južno od Stuttgarta, a za lakšu predodžbu, otprilike 700 kilometara vožnje od Ljubljane. Seebronn okružuju beskrajna polja pšenice i kukuruza, pa je osjećaj gostovanja u tipičnom krajoliku njemačkog juga izuzetno snažan.
Sedmo izdanje festivala (kao i prošle godine) donijelo je pomalo kiselo vrijeme, no relativno jak izbor izvođača ipak je pobrinuo da festival, prema riječima organizatora, bude rasprodan. Zahvaljujući dobroj organizaciji i ljubaznom osoblju, festival ima otvorena sva vrata da se ubuduće proširi – ako ne prostorno, onda barem vremenski – na trodnevni događaj. Upravo neintenzivan program, koji se odvija na samo jednoj pozornici, vjerojatno je glavni razlog zbog kojeg se potencijalni posjetitelji iz udaljenijih krajeva ne odluče doći. Bratski Bang Your Head!!!, koji organizira ista ekipa, osim druge pozornice pridošlicama nudi i zagrijavajući dan, pa je ukupni ulov viđenih izvođača na kraju neusporedivo plodniji. Među posjetiteljima Rock of Agesa tako je gotovo nemoguće čuti strani govor, jer festival posjećuju gotovo isključivo rockerski ljubitelji iz bliže i srednje udaljene okolice.
Unatoč ranom polasku, Rockline je putovanje usred petka kod Augsburga i Stuttgarta ponovno dočekala beskrajna cestovna kolona, vjerojatno tipična za svaki vikend. Razlog zastoja leži u proširenju autoceste između ta dva grada s dvije na tri trake, a možemo se samo nadati da će je radnici do sljedećeg izdanja festivala već proširiti.
U prostor za kampiranje smjestili smo se u vrijeme kad su festival otvorili THE SAILER BROS. BAND, pobjednici još jednog natječaja na kojem je sudjelovalo više od 100 mladih sastava. Za njima je pozornicu zauzeo FISCHER-Z, britanski sastav s kraja sedamdesetih, koji je bio jedno od najekskluzivnijih imena festivala jer ih je uživo na pozornicama srednje Europe izuzetno teško uloviti. Unatoč stalnim izdanjima novih albuma, Johnu Wattsu i društvu već dugo ne polazi za rukom probiti se u medije, pa je njihovo djelovanje osuđeno na sviranje izvan reflektora velikih naslovnica. Novovalno obojena školska lekcija nastupa bila je začinjena velikom dozom punkerske arogancije, ali još uvijek u okvirima rocku prihvatljivog zvuka. Unatoč pasivnom nastupu, Fischer-Z su zahvaljujući bujnoj mašti organizatora bili ugodno osvježenje među nastupajućima.
Sljedeći je u sedam navečer na pozornicu izašao FISH, bivši član neo-progresivnih rockera Marillion, a nakon odlaska iz grupe 1988. uspješan solo glazbenik s raznolikom solo karijerom, dostojnom glasa odličnog glazbenika. Ova je godina za Fisha koncertno manje aktivna, pa je i njegov nastup na festivalu očito plod velike želje organizatora da se britanski glazbenik napokon predstavi i u njihovoj sredini. Po pozornici se najprije rasporedila četa Fishevih pratećih glazbenika, a kad se iza zavjese u pozadini uz oduševljenje mase pojavio i sam Fish, već je uvodno duhovitim govorom ruku podsjetio zašto ga smatraju odličnim scenskim interpretom. Tijekom izvedbe Marillionove klasike She Chameleon otišao je skroz do kraja produljene pozornice koja zadire među posjetitelje, ispružio ruke prema masi i uz stihove »I saw the lizard, touch« dodirima uspostavio i fizički kontakt s prvim redovima. Njegova duhovita teatralna scenska predstava uspješno je ukrotila veličinu pozornice na kojoj se mnogi izvođač jednostavno izgubi. Fish, kojemu je već dobrano preko 50 proljeća, vokalno više ne dostiže više tonalitete, što je ipak spretno prikrivao tehnikom interpretiranog blagog odmaka od izvornika, a u tome su mu odličnim backing vokalima pomagali i njegovi prateći glazbenici. Dobar sat dug set, većinom obojen nijansama njegove solo karijere, orijaški Škot po tjelesnoj konstituciji zaključio je još jednim Marillionovim remek-djelom, Fugazi, naslovnom skladbom istoimenog albuma iz 1984.
U pola devet pozornica je pripala BOBU GELDOFU, čovjeku čiji su životni put i glazbena karijera u odnosu na njegove prethodnike na pozornici potpuno samonikli. Uz spomen Geldofova imena većina pomisli na 1985. i njegovo organiziranje odjeknulog humanitarnog projekta Live Aid, u sklopu kojeg su istodobnim koncertima u Londonu i New Yorku najveće glazbene zvijezde skupljale novac za Afriku. No Bob Geldof je nešto više od samo irskog čovjeka dobra srca: glazbenik je koji je karijeru započeo kao dio novovalnog pokreta sa sastavom The Boomtown Rats, sredinom osamdesetih krenuo solističkim putem, a posljednji plod tog puta je lani izdani album »How To Compose Popular Songs That Will Sell«.
Simpatični glazbenik plemićke titule (koju mu je kraljica Elizabeta II. dodijelila još davne 1986.) svojom je pozitivnom pojavom i porukom od prve sekunde nastupa žeo odobravanje, koje se tijekom nastupa samo pojačavalo. Geldofova je glazba većinom akustične naravi, a zvučna slika dopunjena je bogatom paletom orkestralnih instrumenata pratećih glazbenika: violinom, klavijaturama, usnim harmonikama, klavirom. Iako Geldof nikad nije slovio kao izvanserijski vokalist, svoj prosječni vokal u Seebronnu spašavao je izuzetnom upravljivošću i živom interpretacijom polaganja riječi na »Dire Straitsovsku« akustičnu instrumentalnu podlogu. A ne samo to! Njegove su se riječi poslušatelja držale kao pčele meda, pa mu uz pomoć karizmatične osobnosti nije bilo teško na svoju stranu pridobiti publiku koja mu je malne jela iz ruke. U set listi i dalje su bile duboko zastupljene pjesme s Geldofova aktualnog albuma, glazbenik se dotaknuo i djela »The Vegetarians of Love« (1990.) i »Sex, Age, Death« (2001.), a za šlag na torti očekivano su se pobrinule obrade The Boomtown Rats, Rap Trap i I Don’t Like Mondays. Čovjeku koji je život posvetio dobrotvornosti uspjelo je dotaknuti bit glazbenog iskaza, a njegova pozitivna poruka simpatičnih manira (i hipijevskog razmišljanja) po pšeničnim je poljima odjekivala još dugo nakon završetka nastupa.
Kao nositelji prvog dana festivala predstavili su se EUROPE, jedan od najuspješnijih europskih hard rock kolektiva osamdesetih, koji je svjetsku slavu stekao izvanserijskim radijskim hitovima većinom nježnijeg predznaka. Šveđani su u proljeće izdali album »Bag of Bones« i njime se predstavili u posve novom svjetlu retro zvuka, za što je prvenstveno zaslužan producent Kevin Shirley, koji je iz njihova zvuka uspio iscijediti čak i djelić bluesa, što bi za njihove melodične albume druge polovice osamdesetih bilo gotovo bogohulno! I tu nastaje problem. Europe se na svakom koraku žele otresti oznake »banda iz osamdesetih«, što u intervjuima na sva zvona naglašava njihov frontman Joey Tempest, čime su obožavatelje uspjeli podijeliti na dva kontradiktorna pola. U svjetlu te tanke crte između dva pola, »starog« i »novog«, odvijao se i dotični nastup u Njemačkoj.
Europe su u uvodu iz rukava jedan za drugim istresli nove komade. Riches To Rags, Not Supposed to Sing the Blues i Firebox predstavili su u svjetlu teškog metalnog zvuka, jer je Norumova gitara bila navijena do iznemoglosti i nije ništa upućivalo na kompromisnu AOR-ovsku suradnju s klavijaturama, po čijem su receptu Europe davno postali slavni. Slijedio je prvi Tempestov obraćaj, u kojem je okupljenu raju prema književnom predlošku Stephena Kinga nazvao djecom kukuruza (Children of the corn), a nakon obraćanja skok u 1988. do hit skladbe Superstitious, prije nego što su se Europe vratili napjevima novijeg datuma.
Nemoguće je moguće! Europe su kroz cijeli središnji dio druženja svirali skladbe s posljednja dva albuma, usredotočenost na album »Last Look At Eden« (2009) bila je jednako snažna kao na »Bag of Bones«, što pokazuje stopostotno povjerenje Šveđana u vlastitu umjetničku kredibilnost današnjih dana, iako se, sudeći prema reakciji fanova, njihovo samopouzdanje temelji na trulim temeljima. Europe imaju scenski šou izbrušen do detalja, a glavnina nastupa naravno je počivala na plećima odličnog Joeya Tempesta! Frontman ne skriva ljubav prema potezima Davida Coverdalea, pa se u maniri prvog Whitesnakeova grla cijelo vrijeme igrao sa stalkom za mikrofon i tako za većinu frontmena dosadan rekvizit iskoristio sebi u prilog za seksepil. Svoje je vokalne zadatke unatoč adrenalinskim scenskim podvizima odradio korektno, a tijekom instrumentalnih točaka reflektore je prepustio prstima gitarista Johna Noruma, koji se i u koži Keea Marcella u skladbi Let The Good Times Rock iskazao dostojno imena sastava. Nastup su Europe u bisu zaključili najišćekivanijom skladbom večeri, The Final Countdown, i odbrojavanje do početka sutrašnjih koncerata moglo je početi… Europe su dokazali da je njihovo postojanje neovisno o nostalgičnom koketiranju s osamdesetima, a s druge strane upravo je taj faktor u kombinaciji s pretvrdim zvukom s miksete izazvao podijeljene reakcije među posjetiteljima. Kako će na to srednjoročno ili dugoročno reagirati omiljeni Šveđani, pokazat će budućnost.
Iako dolaze iz potpuno vlastite filozofije rocka, svaki od glavnih aktova večeri uspio je posjetitelje odvesti u trans koji poznaju samo redovni gosti glazbenih događanja i koji se nikako ne da opisati običnim riječima, pa sam nakon završetka prvog dana znao da se odluka o putu u daleki Seebronn isplatila već u trenutku kad sam čuo prve tonove iz zvučnika festivala Rock of Ages.
autor: Urban Bolta
fotografije: Urban Bolta
1. Riches to Rags
2. Not Supposed to Sing the Blues
3. Firebox
4. Superstitious
5. Scream of Anger
6. No Stone Unturned
8. New Love in Town
9. Seventh Sign
10. Love is Not the Enemy
11. Girl From Lebanon
12. Carrie
13. Let the Good Times Rock
14. The Beast
15. Rock the Night
—dodatak—
16. Last Look at Eden
17. The Final Countdown
