Rock Of Ages 2016 – prvi dan!

0 12

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Seebronn (Rottenburg am Neckar) / Festplatz / Njemačka
Datum koncerta: 29.07.2016
Broj posjetitelja: 8000
Cijena ulaznice: 135,00€ (trodnevna ulaznica)

Tako je na red došlo ukupno već jedanaesto izdanje festivala Rock of Ages, koji organizira ekipa njemačkog glazbenog časopisa »Heavy, Oder Was?«. Ista je ekipa suodgovorna i za organizaciju daleko razvikanijeg festivala Bang Your Head!!!, koji se dva tjedna prije održao u Balingenu. Ovogodišnji Rock Of Ages donio je hrpu zanimljivih imena iz redova neprijepornih veterana rocka. Zato nam se četrnaest dana nakon posjeta gradiću Balingen, gdje se održavalo ukupno već dvadeset i prvo izdanje festivala Bang Your Herad!!!, činilo vrlo primamljivim posjetiti i selo Seebron kraj većeg mjesta Rottenburg am Neckar, smješteno usred pokrajine Schwarzwald, to jest u srcu njemačke savezne zemlje Badden-Wüttenberg.

Za razliku od festivala Bang Your Head!!!, Rock of Ages nudi daleko opušteniji raspored, odnosno manje zgusnut program nastupa. Preklapanja među izvođačima nema jer je pozornica samo jedna. Budući da se festival zove »Rock of Ages«, logično je da su na njega uglavnom pozvani izvođači s časnim stažem i početkom djelovanja u šezdesetima ili ranim sedamdesetima. Tako je teže i skupiti dovoljno raspoloživih imena koja su još aktivna na sceni. Pogotovo ako se odlučiš festival organizirati tri dana zaredom, što je bila značajka ovogodišnjeg izdanja festivala Rock of Ages.

Dakle, prvi dan. Prvi bend od pet izvođača prvog dana bio je najavljen za pet popodne. Nitko drugi nego Graham Bonnet sa svojim pratećim sastavom. Isti onaj Graham Bonnet koji je prvi put ozbiljnije skrenuo pozornost na sebe kao član postave Rainbow, s kojom je snimio album »Down to Earth« (1979). Bonnet se Rainbowima pridružio nakon karijere s duom The Marbles i nakon što je već imao u džepu dva samostalna studijska albuma. Zapravo ga je Richie Blackmore doslovno istrgnuo iz benda The Sweet, nakon što ga je on već izabrao da na vokalu zamijeni Briana Connollyja. Kasnije je Bonnet osnovao sastav Alcatrazz, u kojem su svoje prve korake prema iznimno uspješnim karijerama načinili Steve Vai i Yngwie J. Malmsteen. Nadalje, Bonnet je pjevao za Michael Schenker Group (MSG), pa za Impellitteri, Stardust Reverie, Anthem i, među ostalim, za projekt Forcefield. Skratka. Živa legenda među hard rock pjevačima planeta.  No, osim Bonneta u njegovoj su ekipi danas još iznimno cijenjeni bivši bubnjar Fates Warning Mark Zonder (i to s Warlord), brazilski gitarist Conrad Pesinato te basistica Beth-Ami  Heavenstone. Ta je ekipa ove godine snimila i objavila EP s dvije skladbe naslovljen »My Kingdom Come«.  Bonnet je, kako se i očekivalo, krenuo ravno s Eyes of the World, dakle Rainbow skladbom. Posljedično je nostalgična njemačka publika, vjerna liku i djelu Rainbowa, vrlo brzo bila njegova. Ono što je smetalo tijekom samog nastupa bilo je saznanje da su sve klavijature bile snimljene, a isto je vrijedilo i za prateće vokale. Beth-Ami je doduše sudjelovala na pratećim vokalima, ali je to radila prilično nespretno, pa si vrlo brzo skužio da jako loše »blefira«.  Bonnet, koji će sljedeće godine napuniti okruglih sedamdeset, koncert je započeo silovito i pritom iskoristio svu svoju karizmu vječno otmjenog buntovničkog »outfita« unatrag začešljane i briljantinom zalizane kose. Tijekom koncerta malo mu je ponestalo daha i vokal je pred kraj postao nešto umorniji i oštećeniji, usprkos malo nižem štimu, zbog kojeg je posve suvereno prošao i zahtjevniji refren očekivanog Rainbow hita Since You’ve Been Gone (orig. Russ Ballard). Na repertoaru su se tijekom nešto manje od sat vremena nastupa izredale i sljedeće točke: All Night Long (orig. Rainbow), S.O.S. (Bonnet solo), God Blessed Video (orig. Alcatrazz), Night Games (Bonnet solo), Dancer (orig. MSG), Desert Song (orig. MSG), Love’s No Friend (orig. Rainbow), Jet to Jet (orig. Alcatrazz) i završna Lost in Hollywood (orig. Rainbow).  Izvrsno se pokazao gitarist Conrad Pesinato, koji je isporučio izniman nastup. Od glave do pete. S solažama na čelu. Svakako se ne približava Blackmoreovim originalima, zbog stila i naravno »prihvata«. I zvuk gitare je tvrđi i više »instant«, no Pesinato je sve slušne »rupe« vrlo uspješno maskirao  nevjerojatnom tehnikom sviranja. Lijepo uvodno zagrijavanje, dakle, s velikim Grahamom Bonnetom!

Prvi hladni tuš prvog dana festivala mi posjetitelji dočekali smo vrlo brzo. Još prije nastupa Graham Bonnet Banda. Na prednji dio pozornice naime je stupio šef organizacije festivala, jedan jedini Horst, i objavio da su UFO otkazali današnji nastup zbog činjenice da je vokalist sastava Phil Mogg morao na hitnu operaciju. Međukralješnički diskovi su se istrošili. Dolazi s godinama, a nevolji se kaže »hernia disci«. Pa smo ostali kod skladbe Doctor Doctor, koja se vrtjela 27.7.2016. u uvodu u nastup Iron Maiden u Splitu i morali smo se time zadovoljiti. Iduće godine! UFO! Da nam se pojavite u Seebronnu! Horst je diplomatski utješio i posjetitelje, rekavši da su mu ostali bendovi zajamčili da će produljiti svoje nastupe. No Bonnet se tu nije iskazao, jer je svoju predstavu razvukao za samo pet minuta.

Druga je priča Saga! Neumorni Kanađani, koji od davnina žanju iznimnu popularnost na tlu Njemačke. Njihove aktualne koncertne turneje po Njemačkoj i dalje su redovito rasprodane, zato Saga općenito vrijede za jedan od rijetkih sastava sa stažem koji seže u sedamdesete i koji zahvaljujući popularnosti uopće može održavati turneje, ne samo po Sjevernoj Americi, nego i po Europi  Saga, koji su svoj posljednji studijski album naslovljen »Sagacity« objavili 2013. godine, razvukli su svoj šou. Baš kao što je Horst obećao. Iz repertoara su pak u cijelosti izbacili skladbe s aktualnog albuma, što je bilo iznenađujuće. Isporučili su novi vrhunski špil koji te zavede pod čaroliju kojoj ne možeš pobjeći sve dok ne odjekne posljednji ton koncertnog nastupa. Bend je pripremio i izuzetno slikovitu set listu koja je (bez lažne skromnosti) oduševila. Kako se i očekivalo, izvedbeno do zuba naoružan kvintet otvorio je koncert skladbom koja mora privući publiku. Kad se baciš na »Silent Knight« klasik Don’t Be Late, u Njemačkoj je publika u pravilu odmah tvoja. I ovaj put nije bilo drukčije. Bend je već u nastavku iznenadio uvrštavanjem klasika s albuma »Heads or Tales«, Social Orphan. Riječ je o skladbi koju Saga na koncertima izvode vrlo rijetko. U nastavku su klasici You Are Not Alone i On the Loose dolijevali ulje na vatru, a bend je ponovno nagradio sve sladokusce izvedbom  Give Me the Money (»Saga«, 1977). Da se autoru ovog izvještaja ne bi što omaklo, sastav je u nastavku samo potvrdio da je riječ o nastupu superlativa. Someone Should , previđeni klasik albuma »Silent Knight«, opet je izazvao žmarce duž kralježnice. Scenarij je izniman, zreo za snimanje i izdavanje koncertnog albuma. Zanimljiva je i odluka postave da u repertoar vrati« Network« skladbu Keep it Real, dakle odjeknula je i točka iz kasnijeg razdoblja djelovanja sastava. Intenzitet nastupa održavala je na punoj liniji u nastavku No Stranger s jednog od najuspješnijih albuma sastava, »Worlds Apart«. Kad su jedna za drugom slijedile Wind Him Up, How Long, What’s It Gonna Be, Humble Stance i Careful Where You Step, atmosfera je postupno rasla prema velikom finalu i krešendu. Koncert se polako bližio kraju. Bend nije zaboravio u izbor točaka dodati ni izvrsnu Scratching the Surface, koju je u cijelosti otpjevao (kao i u originalu) naravno klavijaturist sastava Jim Gilmour.

Saga ostaju izvanredni. Sadler zadržava izniman vokal. Pun karizme, unikatnih karakteristika, unikatnog vokalnog pristupa, koji glazbenoj iskaznici sastava daje posebnu i jedinstvenu notu. Nevjerojatne su rokade između Jima Chrichtona i Michaela Sadlera na relacijama klavijature i bas gitara – jednu je točku na bas gitari odsvirao i Michael Sadler. Štoviše, dah oduzima koncertna izvedba pratećih harmonija koje okružuju Sadlera. I da ne spominjem doprinos jednog od najpreviđenijih i najunikatnijih gitarističkih bisera galaksije! To je Ian Chrichton, koji je opet zapanjio svojom izuzetnošću. Poezija od nastupa. Bend je u dodatku imao još napisane The Flyer (»Heads or Tails«, 1985) i Book of Lies (album »10.000 Days«), ali ih nije izveo jer je nestalo vremena. Dakle. Saga su odsvirali koncert dug sat i petnaest minuta, što znači da su svoj koncert razvukli za petnaest minuta. Ako povučemo crtu ispod koncerta, nije teško zaključiti da smo doživjeli jedan od vrhunaca cijelog festivala.

Da nekome ne učinim nepravdu. Sljedeći izvođač na rasporedu prvog dana festivala nije bio nitko drugi nego »njemački Richie Blackmore«! To je naravno jedinstveni Axel Rudi Pell. Iskusni bjelokosi gitarist, kremasto bijele Fender Stratocaster gitare, barokno »vihorna« odjeća! U ekipi i dalje ulogu glavnog pjevača obnaša izniman Johnny Gioeli (Harldine), dok postavu popunjavaju još (Rudijev vječno vjerni) drugar Volker Krawczak (bas gitara) i klavijaturist Ferdy Doernberg te, da mjera bude puna, jedinstveni Bobby Rondinelli na bubnjevima. U tom je pogledu Axlu, nakon odlaska inače vrhunskog, ali karakterno teškog Mikea Terrane, sjekira pala u med, jer je bubnjarsku stolicu preuzeo čovjek koji je svoj bubnjarski pečat ostavio u sastavima Black Sabbath, Blue Oyster Cult, Rainbow, Riot, The Lizzards i još gdje. I Axel Rudi Pell je sa svojom ekipom razvukao nastup na sat i petnaest minuta. Kao i uvijek, spajao je točke u vijence od dvije ili tri skladbe. Čovjek je na čelu s ekipom predstavljao i svoj aktualni studijski album »Game of Sins«, koji je izašao početkom ove godine. Tako se koncert otvorio udarnom novom skladbom Fire, koju su brzo naslijedili klasici Fool Fool, Nasty Reputation, Strong as A Rock, izvanredna Oceans of Time,  The Clown is Dead, Burning Chains, Mystica, prekrasna The Line, Edge of the World i završni krug koji je koncert doveo do vrhunca kroz režiju točke The Masquerade Ball , koja se polagano prelila u Casbah te, kako se i očekivalo, dalje u Rock the Nation. Bend si je u sredini dopustio i nekoliko solističkih čarolija (predvođenih solažom na klavijaturama i bubnjevima), koje su bile utkane u skladbu Game of Sins.

Uz izniman nastup, gdje je pozornica doslovno sjala od klasičnog hard rock karaktera koji osobnom iskaznicom sastava personificira, nadaleko je impresionirao nastup Johnnyja Gioelija, koji je koncert otpjevao od prve do zadnje sekunde na izvanrednoj razini. Bez škrtarenja snagom. U najvišoj formi. U svakoj je poziciji čovjek zadržao potresnu izražajnu izvedbenu snagu. Ni pri samom kraju koncerta nije mu nedostajalo daha. Nevjerojatno. Pritom je neprestano trčao na lijevu i desnu stranu pozornice, komunicirao s publikom na prednjem dijelu catwalka i »zadirkivao« svoje kolege na pozornici.

Ako ste ljubitelj klasičnih Rainbow, Deep Purple, kasne ere Black Sabbath (s Tonyjem Martinom na vokalu), onda svakako morate provjeriti diskografski opus koji stoji iza imena Axel Rudi Pell. S na čelu solističkim majstorijama filigranski profinjenog gitarističkog majstora Axla Rudija Pella, koji je i na pozornici festivala Rock Of Ages još jednom dokazao svoje čarobnjaštvo. Apsolutna briljanca.

Za veliki finale prvog dana organizator je izabrao sastav koji se baš dobro ne veže uz ime »Rock of Ages«. Njegova je svrha bila privući što više publike na festival, odnosno na prvi dan festivala. Njemački srednjovjekovni metalci In Extremo. Berlinski sastav, koji djeluje negdje od 1995. nadalje, u Njemačkoj se smatra iznimno popularnim. Sjeća li se još netko od vas njihova klupskog nastupa u ljubljanskom K4, davne 2001. godine? Počeci su dakle bili skromni, a kroz godine je sastav izrastao u vodeću snagu takozvanog medieval metala, koji se inače pretežno bujno razvija upravo na tlu Njemačke. Odjeveni u nošnje starog vijeka, opremljeni instrumentarijem koji osim uobičajenih instrumenata (gitara, bas gitara, bubnjevi) sadrži »egzotične«, većinom domaće izrade instrumente po uzoru na srednjovjekovno podrijetlo  i predaju (harfa, gajde, hurdy-gurdy, citre, raznovrsne frule i udaraljke). Trubadurski metal, dakle! Većina je kod In Extremo otpjevana na njemačkom jeziku. Kako otkrivaju uvodni sastavci, nije teško izlučiti da In Extremo koketiraju s melosom narodne glazbe srednjovjekovnog trubadurstva, a istodobno agresivni i jednostavni ritmovi evociraju daleki šarm nekih Rammstein, zajedno s izricanjem njemačkih stihova koji su diktirani odrješito i autoritativno. In Extremo su svoj šou započeli spektakularno. Vatreno. Doslovno. Uz pirotehničke efekte. Na nastupu su predstavljali svoj novi studijski album »Quid Pro Quo«te uz izvanrednu scensku dinamiku, gdje scenarij publici nije ostavio ni mrvicu prostora da barem načas uhvati dah, obavili pozornicu svojevrsnom atmosferom kojoj nijedna druga koncertna avantura nije ni blizu. Na čelu sastava i dalje kraljuje pjevač s nadimkom »Das letzte Einhorn« (u prijevodu »posljednji jednorog«), kojemu je publika, naoružana poznavanjem tekstova, doslovno jela iz ruke. Upravo je to fanatično sudjelovanje publike (osobito prvih redova, u kojima se natiskala i »mladež«) potvrdilo koliko su In Extremo omiljeno i veliko ime na tlu Njemačke. Višečlana ekipa također vrlo spretno iskorištava pozornicu, pri čemu u središte pozornosti stupaju različiti instrumenti, s obzirom na sam razvoj kompozicija. Tako je u uvodu skladbe Vollmond na cat walk stupio harfist, tijekom Zigeunerskat dobar su dio pozornosti odnijela oba puhača na gajdama itd… Skratka, savršen vrtuljak u trajanju od nepunih dva sata velikim je stilom zaključio prvi festivalski dan. Definitivno vrhunac prvog dana festivala, što se spektakularnosti tiče.

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići