Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Seebronn (Rottenburg a. d. Neckar) / Njemačka
Datum koncerta: 28.07.2017
Broj posjetitelja: 7.000
Cijena karte: 109,00€ (trodnevna ulaznica)
Rock Of Ages je festival sa znatno kraćom poviješću od razvikanog Bang Your Head!!!, a oba spadaju pod okrilje organizacije istog lokalnog promotora, to jest redakcije časopisa Heavy Oder Was!? Rock of Ages je mlađi brat Bang Your Heada, na njemu nastupaju hard rock bendovi, uglavnom veterani rocka koji su svojim »izumima« utjecali i na izgled rock’n’roll karte kakvu poznajemo. Naravno, nađu se na njemu i stilska odstupanja, ali ona samo obogaćuju festivalsku ponudu. Tako se tu pojavi poneki AOR bend, poneki blues rock bend, pa čak i neka pop rock diva osamdesetih kao što je Kim Wilde, koja se ovaj put našla u programu ovogodišnjeg izdanja festivala. A kad su potvrđena imena poput Marillion, Saga, Gotthard, Thunder, nije trebalo previše razmišljati da bismo opet krenuli prema mjestu Rottenburg a. d. Neckar.
Idemo redom. Prvi dan. Zapravo programski najmanje zanimljiv dan trodnevnog festivala otvorili su melodični rockeri Eden’s Curse sa sjedištem u škotskom gradu Glasgow. Zašto baš Glasgow, ako je ekipa multinacionalna? Zato što tamo živi njihov šef i basist Paul Logue (Škot, naravno). Eden’s Curse su prošle godine izdali novi studijski album »Cardinal«, koji je bio i snažnije zastupljen u set listi nastupa u sklopu ROA festivala. Vokalist Nikola Mijić, frontmen srpskog podrijetla, njemački gitarist Thorsten Köhne, Englez Joe Clelland i novi klavijaturist Christian “Chrism” Pulkkinen, koji je Finac. Uz Škota, impresivan nacionalni sastav. Bend je razvalio u tri četvrt sata! Doista ne čude pohvale o ovoj skupini koje su, nakon što su je čuli i vidjeli, izrekli i renomirani Bruce Dickinson i James LaBrie. Najviše je oduševio izuzetno lijepim i dotjeranim vokalom Mijić, koji izvrsno vlada i pjevanjem na engleskom u stihovima te uz pretežno melodično i autoritativno pjevanje dodaje i onaj hrapavi, baršunasti prizvuk. Doista je pjevač ispunio cijelu pozornicu, daleko ga je najbolje iskoristio od svih članova ekipe. Drugi »trkač« bio je vođa skupine i basist Paul Logue. Dok je zagrijani, ali statični Köhne, sa brižnom i pedantnom preciznošću te punim i masnim gitarskim zvukom kojim je prekrio golem prostor u zvučnoj slici, isporučio nekoliko izuzetno punih i lijepo začinjenih solaža. Bend je u nastupu odsvirao sljedeće skladbe: Prophets of Doom, Masquerade Ball, Black Widow ,The Great Pretender, Jericho, Sell Your Soul, Unbreakable, Evil & Divine i Angels & Demons, a nakon nastupa pojavili su se i među publikom, gdje su dečki dijelili autograme.
Drugi je na pozornicu stupio silno zanimljiv izvođač. Glam punk rock band Hello. Britance, koji su s aktivnostima počeli još 1971., danas na životu drži jedini originalni član, pjevač i gitarist Bob Bradbury. Ono što je ostalo od glam oznake zapravo je sam Bob. Natapirana frizura, naravno obojana, našminkane oči. U društvu trojice izuzetno tehnički potkovanih i ujedno znatno mlađih glazbenika. S obzirom na to da je Bob često prikovan za mikrofon jer mora pjevati, prašinu s pozornice dizali su uglavnom silno aktivna basistica i saksofonistica Corrie Shiells te briljantni gitarist Siimon Ellis, dok je tempo diktirao Bobov sin, Jake Bradbury. Iako je ime Hello danas zaogrnuto blagom opskurnošću, neko su vrijeme uz Slade, Sweet i Mud bili sam vrh prve britanske invazije glam rocka. Osjeti se da bend ne svira puno, jer zapravo nema ni dovoljno materijala da popuni minutažu koja im je dodijeljena na festivalu. Istina, nisu zaobišli hitove ‘Let It Rock’, ‘Tell Him’, ‘Love Stealer’, Star Shudded Sham’ i svima dobro poznatu završnu ‘New York Groove’, ali je bend ubacio i nekoliko nepotrebnih kradljivaca vremena, poput obrada I Love Rock’N’ Roll (Joan Jett) i 20 Century Boy skupine T. Rex. Prošle su godine u sklopu ROA festivala nastupili Slade, a ove se godine tradicija nastavlja s Hello. Ellis je doslovno eksplodirao u jednoj od točaka. U tom je smislu zapravo daleko predobar gitarist za Hello, pokazao je izniman majstorluk. Atraktivan i ekskluzivan nastup Hello dakle! Bradbury još nije izgubio doticaj s mojom! Agilni i karizmatični vokalist nevjerojatno je spretan frontman koji je s nekoliko srdačnih obraćanja u tren oka zavukao publici pod kožu.
Slijedio je još jedan atraktivan nastup. Na pozornicu je stupio Albert Hammond sa svojom pratećom postavom. To je čovjek koji važi za svojevrsnu sivu eminenciju i »strica iz pozadine«, jer se proslavio više pisanjem skladbi za druge izvođače nego nastupanjem na pozornicama. Tako je u karijeri uspio stvoriti nekoliko skladbi koje su postale izvanredni hitovi popa i rocka! Radijski zimzelenci! Budući da je Hammond njihov autor, ima licencu i zeleno svjetlo da ih izvodi na pozornici. Albert Hammond, koji je tako nastupao u ulozi kantautora, ne slovi kao posebno briljantan interpret. Nije rođen za pjevača. Njegov dječački vokal bio je često premalo odlučan i izražajan da bi udahnuo pravi pečat materijalu koji je izvodio pa se tek teško približio zahvatu originala hitova koje je napisao. To vrijedi osobito za skladbe I Don’t Wanna Loose You (Tina Turner), pa Don’t You Love Me Anymore (Joe Cocker), pa I Don’t Want To Live Without Your Love (Chicago), The Air That I Breathe (The Hollies), One Moment In Time (Whitney Houston) i Nothing’s Gonna Stop Us Now (Starship). Bolje su prošle skladbe koje je napisao za svoju kantautorsku karijeru, također hrpa radijskih zimzelenaca Everything I Want To, When I’m Gone, Down By the River, It Never Rains In Southern California, I’m A Train i The Free Electric Band. Hammondu, koji bi mogao posuditi vokal kojem punk bendu, izrazit oslonac bila je prateća ekipa, koja je svoj posao odradila briljantno i s velikom odličnošću, a inače? Tresla se gora, rodio se miš. Ništa posebno.
Prošle godine za jednog od headlinera festivalskih dana izabrani su In Extremo na ROA. Ove su godine njihovu čast spašavali sunarodnjaci Subway To Sally. Ne kao glavni headlineri, nego dio struje skupina koje njemačku trubadursku glazbu srednjeg vijeka sviraju na metalski način. Dakle, bendovi koji uživaju izniman podršku, osobito i gotovo isključivo na tlu Njemačke. Septet je opet pokazao slikoviti arsenal staroselskih instrumenata, pri čemu je naravno središnju ulogu preuzeo teatralni lik pjevača Erica Fisha. Hudry Gurdy, barokni oboa, violina, viola, Geyerleier (četverožičani instrument sličan ukuleleu, samo posve drugačijeg – »ribljeg« oblika), mandola, mandolina, renesansna osmožična lutnja, pištaljke, gajde i još štošta. Ovaj put bez dimnih zavjesa i pirotehnike. Popularnost su potvrdili i zbijeni redovi posjetitelja koji su dočekali bend. Ovaj je koncert otvorio skladbom s aktualnog »Mitgrift« Grausame Schwester, a onda vrlo brzo prešao na silno popularne »hohceit( sklysdba Henkersbraut i Herzblutt (Kleid aus Rosen – pri čemu se Fish potpuno posvetio produbljenoj raspravi i kontemplaciji s ružom koju mu je netko, po prethodnoj režiji, bacio iz publike). U nastavku su se redale još Unsterblich, Falscher Heiland, Tanz auf dem Vulkan, Für immer, Böses Erwachen, Arme Ellen Schmitt, Sieben i Veitstanz. Bend je pokazao izuzetnu uigranost, suverenost i dosljednost do svakog trenutka izvedbe repertoara . Osjeti se da je ekipa i drugarstvo glavnih nosilaca postave dugovječno i da članstvo kroz godine nije doživjelo mnogo promjena. Silno uspjela rekapitulacija onoga što možemo uživati i na studijskim originalima. Svoje je doprinijela i vrlo solidna zvučna slika za koju su se pobrinuli tonski tehničari te mjestimice publika, koja je ispalila nešto više povratnih kvanta energije osobito uz poznate točke Für immer, Böses Erwachen, Sieben i Veitstanz
Kao što je poznato, Bang Your Head je tradicionalno povezan s likom i djelom Twisted Sister. To se postupno prenijelo i na festival Rock Of Ages. Ako su Twisted Sister prošle godine okončali svoje djelovanje (nastupili su i u sklopu BYH festivala 2016.), to ne vrijedi za njihovog pjevača Deea Sniderja, koji je prošle godine izdao svoj novi studijski album. Snider je već jednom bio glavni headliner ROA festivala (a i BYH festivala). Upao je na pozornicu dakle bez »TS outfita«, imao je na raspolaganju sat i tri četvrt. Prateća postava bila je uvježbana za izvođenje pretežno aktualnog studijskog albuma, koji je Snider obilno predstavljao. No svi su na festivalu došli slušati Sinderja jer su znali da će svirati i klasike Twisted Sister. Prvi među njima Snider je opalio vrlo brzo. The Kids Are Back! Publika u transu! E, a onda je čovjek pustio da publiku draži kojih pola sata, kad se bend prihvatio razvučene verzije najpoznatijeg hita Twisted Sister i zapravo BYH (i ROA) himne We’re Not Gonna Take It. Isprva u akustičnoj, mirnoj verziji, a onda naravno u onoj najpoznatijoj. I obilno začinjena verzija, s višestrukim ponavljanjem refrena. Od nje je tako gotovo napravio pravu opernu ariju. Kao što je poznato, Dee jako voli govoriti tijekom nastupa. Točnije, kar predavati. Propovijeda o raznoraznim doživljajima, osjećajima i obraća se mnoštvu hrpom zabavnih zgoda iz svog života. Ni ovaj put nije bilo mnogo drukčije. To jednostavno spada u Deejev scenski folklor. Zanimljivo je da je Snider pred kraj izveo i skladbu Soundgardena Outshined, koju je posvetio preminulom pjevaču Soundgardena Chrisu Cornellu. Od materijala Twisted Sister čovjek je odsvirao tek još dvije točke, i to u drugoj polovici skladbu The Price te završnu I Wanna Rock. Čak se i u bisu odrekao izvođenja materijala Twisted Sister i umjesto toga radije odsvirao još jednu novu skladbu s novog albuma »We Are The Ones« zvanu So What. Koncert u skladu s očekivanjima. Snider je Snider. Komičar, glumac, zabavljač. Crvena nit mu ne ponestaje i svaku situaciju tijekom koncerta majstorski okrene u svoju korist i od nje napravi cijeli šou. Zabavište puna zdjela dakle. Publika je inače očekivala više, osobito više Twisted Sister. Zapravo bi joj to posve bilo dovoljno. U svakom slučaju, Dee Snider nije Vince Neil i za razliku od “nategunčka” Neila isporučio je punokrvnu predstavu, bez skrivanja iza pozornice i iza usluga drugih članova svoje prateće postave. Snider ne zna za skrivača. Što vidiš, to dobiješ. Koncert nabijen pravim energetskim voltažom, pun dinamike, pri čemu su reflektori naravno bacali glavninu svjetla na razvikanog vokalista. Snider je doveo sa sobom izuzetno dobro uigranu skupinu koja je svirala punom parom i silno zagrijano. Ponoć se polako prevalila u drugi festivalski dan, koji je donio znatno zgusnutiji program, ali i više zanimljivih izvođača!
Galerija slika
