Izvođač: Rush
Izdavač: Atlantic Records
Izdanje: 2003
Ocjena: 4.5/5
A sad se pitaš: “Dovraga, čemu novi “live” album, pa nije prošlo puno otkad su izdali trostruki live CD?” Zapravo su Rush imali poprilično dobrih argumenata za taj potez, jer grubo rečeno, sličnost između “Different Stages” (1998) i “Rush In Rio” je samo u tome što su oba trostruka izdanja. “Different Stages” ima produkciju koja je poslužila izuzetno precizan zvuk i zapravo predstavlja pravu savršenost izbrušenosti “indoor” koncertnog zvuka. S druge strane, “Rush In Rio” zvuči poprilično drukčije. Ne lošije ni bolje, samo drukčije. Zvuk je disperzivniji i istovremeno mnogo glasniji, puniji i još veličanstvenije epski. Kad se u bend uključi četvrti član, a ja tu mislim na katarzični brazilski narod, ne treba puno nagađati da je bend tog studenog dana prošle godine jahao na vrhu golemih valova krajnje naelektrizirane atmosfere, koju je dočarala ekstaza zbora od 40.000 grla. Na “Rush In Rio”, koji nosi ukupno 29 skladbi i još dva bonusa povrh toga, snimke nisu rezali, koncert su lijepo u jednom komadu položili na zvučni nosač. Tako možemo cijelo vrijeme uživati u Geddyjevu obraćanju publici, čime se “Different Stages” baš nije mogao pohvaliti. Energija mmase dobro je potpalila glazbenike i oni su doista na pozornici nastupili sanjalački. Ovaj put je produkcija uhvatila nezaboravnu magiju, koja se u usporedbi sa snimkama s “Diffrent Stages” prepoznaje na kilometar. Ovo je pravi live album, a Rio je nedvojbeno rodno mjesto buke. Valovi masovnog delirija šire se neprestano i vrhunce dosežu spontano. Prvi put publiku ozbiljnije ponese na krilima benda već pri Geddyjevu prvom dodiru klavijatura u uvodnoj Tom Sawyer. Publika je cijelo vrijeme vokalno zaposlena i diše potpuno usklađeno s bendom. Nevjerojatno je kako prate kompleksni instrumental YYZ ili Neilovu solo točku zvanu O Baterista, koja je odsvirana na istim temeljima kao The Rhythm Method s “Different Stages”. Uz dodane zvukove marimbe i zvučne efekte u pozadini, koji zapravo dočaravaju zmaja s naslovnice uživo, imaš osjećaj kao da im se pridružio na pozornici za nekoliko rundi caipirinhas (brazilsko nacionalno piće s nešto višim postotkom alkohola). Neilova bubnjarska točka je više od obične solo točke, zapravo je bubnjarska suita, sastavljena od mnogih smislenih raznobojnih motiva koji se fantastično slijevaju u cjelinu, i tako je Neilov pravi unikatni patent koji nedvojbeno svrstava glazbenika među najveće u svom poslu.
Ako usporedbu novog i starog live albuma nastavim dalje, Geddyjevo pjevanje zvuči mnogo emotivnije, bubnjevi nose još čeličniji “splashy” beat, uvijek sirov zvuk bas gitare još je drskiji, agresivniji, a njegove dionice u akordima s Alexovom gitarom, u ravnoteži, unose u live zvuk još više kontrasta. Neukroćena i uvijek podivljala gitara kao glavni nositelj melodije još je bjesnija, oštrija, a Alexovo sviranje solaža zvuči još čelicnije, s jednom od najluđih solaža u Free Will. Na rukama takve publike bend je razvio izuzetnu scensku magiju i poslužio pravu ambijentalnu fantastiku koja trese i trese sve nadohvat. Sada mogu zaključiti dojmom da je “Rush In Rio” u odnosu na svog live prethodnika zapravo “odsječen” u cijelosti na višoj razini. Npr. Free Will je odsviran još brže, Roll The Bones je otpjevan mnogo življe, a dodatak klavijatura unosi u njezinu zvučnu sliku još više grandioznosti i epskosti.
Ako sada skupimo sve te činjenice i dodamo im koherentnu kemiju koja među trojcem na pozornici djeluje neuništivo i savršeno kao “perpetuum mobile”, “Rush In Rio” mogu proglasiti novim spomenikom rock glazbe. Materijal s “Vapor Trails” (2002), na kojem je bend ponudio možda najtvrđi gitarski zvuk u svojoj povijesti, sa skladbama Earthshine, Ghost Rider, Secret Touch i uvodnom pjesmom drugog diska One Little Victory s blago nervoznim prizvukom, zajedno sa starijom ostavštinom Limelight, The Big Money, Dreamline te završnim medleyjem By-Tor And The Snow Dog/Cygnus X-1/Working Man nudi udarnije, tvrđe i krajnje užarene trenutke ploče, dok pjesnitve The Pass (živa rijetkost!), Red Sector A, Bravado, himne Distant Early Warning, Natural Science i famozna 2112 te “nešto drveno” zvano The Trees predstavljaju epski romantične vrhunce. Geddyjevo emotivno pjevanje posebno se ističe u pjesmama New World Man (još jedna živa rijetkost!), Bravado, Resist i naravno Closer To The Heart. Atmosfera također valja kroz cijelu ploču. Ako uzmem u obzir drugi disk, on se otvara agresivno novijim materijalom i u tom stilu bend tutnji negdje do sredine, kad uz Red Sector A raspoloženje počinje dobivati nove dimenzije, a pri kraju s 2112 dosiže svoj epski vrhunac.Trostruki disk sadrži dvije bonus pjesme Between Sun & Moon i Vital Signs, odsvirane dva mjeseca prije na sjevernoameričkoj turneji, kojih nema na DVD-ju (“he, he, he,…” i još jedan “he”, tko treba DVD-e, glazba je prvenstveno namijenjena slušanju)!
Dečki su mislili i na obilnu mjeru zabave pa su začinili La Villa Strangiato (iznenađenje!) umetkom u kojem Alex predstavlja Geddyja kao “…a guy from Ipanema…”, a Geddy s bas gitarom istog trena preskače na glavni motiv pra-evergreena djedova i baka zvanog A Girl From Ipanema, dok je Neil “na kožama” nazvan Mr. Milton Banana.
Produkcija je fenomenalna, zapravo savršena. Uhvatila je pravi “feel” otvorenog koncerta. Zato ti neće biti teško uz slušanje pridružiti se općem veseljačenju benda i publike. Jednostavno, nema europskog, japanskog ni sjevernoameričkog stadiona koji bi mogao imati takvu publiku kakvu ima Južna Amerika. Ovo nije uobičajena publika. Da ti zajedno pjeva stihove svih pjesama i pozdravlja svaki gest, svaki pokret, svaki udah i izdah benda na pozornici s takvim žarom i entuzijazmom. Jednostavno ne nalazim riječi kojima bih opisao tu fantaziju. O tome se morate uvjeriti vlastitim slušnim organima. Ovo je za bend bila nezaboravna večer, večer koju je nemoguće zamisliti igdje drugdje na ovom planetu.
Pa kako zaključiti? Ovaj živi dokument zrači džentlmenskim mirom koji dolazi s godinama, nekim višim intelektom, zrelošću u usporedbi s nagonskom podivljalošću prvog desetljeća postojanja benda. No to ne znači da Rush ne “goni” i dalje nesmanjenom snagom. Pale k’o ludi! Iskusni mačori nakon trideset godina stoje čvrsto uspravno, puni radnog elana, entuzijazma i neukroćene energije koju u punom sjaju isijavaju na pozornici. “Rush In Rio” je živi dokument koji može ponosno stajati uz bok “Made In Japan” (Deep Purple), “Live ’73” (Uriah Heep) ili “The Song Remains The Same” (Led Zeppelin) i zapravo samo dokazuje da su Rush sigurno jedni od najboljih scenskih aktera koji su ikada gazili ovim planetom, iako ti je, dok ih slušaš, teško povjerovati da su Zemljani.Tako sočan live album, okrunjen takvom svečanom magijom koju je sposoban dočarati samo trojac Lee/Peart/Lifeson, jednostavno ne čuješ svaki dan. Nedvojbeno je live album 2003. godine. Vrijeme će pokazati hoće li osvojiti prvo mjesto u kategoriji live album desetljeća, dvadesetljeća, tridesetljeća,… Ovo je album koji kao ljubitelji glazbe jednostavno morate imati. Naprosto je rockerski majstorski rad koji krasno spaja buntovničku aroganciju, neukroćenost i intelekt!
Postava
Geddy Lee – bas gitara, vokal
Alex Lifeson – gitara, mandola
Neil Peart – bubnjevi
Popis skladbi
CD 1: 70:50
1. Tom Sawyer (5:04)
2. Distant Early Warning (4:50)
3. New World Man (4:04)
4. Roll the Bones (6:15)
5. Earthshine (5:44)
6. YYZ (4:56)
7. The Pass (4:52)
8. Bravado (6:18)
9. The Big Money (6:03)
10. The Trees (5:12)
11. Free Will (5:48)
12. Closer To the Heart (3:04)
13. Natural Science (8:34)
CD 2: 59:08
1. One Little Victory (5:32)
2. Driven (5:22)
3. Ghost Rider (5:36)
4. Secret Touch (7:00)
5. Dreamline (5:10)
6. Red Sector A (5:16)
7. Leave That Thing Alone (4:59)
8. O Baterista (8:54)
9. Resist (4:23)
10. 2112 (6:52)
CD 3: 43:28
1. Limelight (4:29)
2. La Villa Strangiato (10:05)
3. The Spirit of Radio (5:28)
4. By-Tor And the Snow Dog (4:34)
5. Cygnus X-1 (3:12)
6. Working Man (5:48)
7. Between Sun And Moon* (4:51)
8. Vital Signs* (4:59)
*SKLADBE UKLJUČENE SAMO NA CD IZDANJU
Trajanje albuma: 173:26
