Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Orpheum theater / Graz / Austrija
Datum koncerta: 04.05.2007
Broj posjetitelja: 450
Cijena ulaznice: 27.00€
Usprkos obilnim pljuskovima, koji su barem našim poljoprivrednicima sigurno došli kao melem na ranu nakon travanjske suše, bistrih smo se lica uputili prema Grazu i dvorani Orpheum, koja nam je posljednjih godina već postala uhodana koncertna destinacija kad god u blizinu granice stigne neko zanimljivo glazbeno ime. Zadnji put bio sam ovdje prije nešto više od tjedan dana, kad me svojim supersoničnim i razbrazdanim gitarskim majstorijama oduševio gitarski starina jazz rock fusiona AlDi Meola. Ovaj put na rasporedu je bio koncert Carla Palmera, prog rock bubnjarske legende, koji je trenutačno (ponovno) član novouskrslih Asie, a ujedno je već niz godina aktivan i kao solo glazbenik. Njegov nastup trebao se održati već u veljači, no zbog vremenskih nepogoda koje su tada pratile Carlov polazak s londonskog aerodroma bio je prebačen na povoljniji datum. Carlov opus za sve ljubitelje prog rock zvukova doista nije potrebno dugo i naširoko predstavljati jer je riječ o jednom od najcjenjenijih bubnjara u povijesti rock glazbe, koji se većini najviše urezao u sjećanje kao treći član nezaboravnog sastava Emerson, Lake & Palmer, koji je početkom 70-ih sooblikovao povijest kreativnog rocka i utisnuo mu neizbrisiv pečat svojim duhovitim miješanjem rocka i klasične glazbe, što i danas ostaje čest izvor inspiracije za brojne glazbenike. Carlov glazbeni doprinos i bubnjarsku tehniku u kojoj prednjači izvanredna dinamika s snažnim zamasima cijene i svi ljubitelji sastava u kojima je svirao prije i poslije ELP-a, poput Atomic Rooster, The Crazy World Of Arhur Brown, Asia i Quango, iako u njima nikad nije imao tako važnu ulogu kao u ELP-u, kod kojih je doživio najveći artistički i komercijalni uspjeh. Na ostavštini potonjih logično je počivala i velika većina njegova koncertnog repertoara, koji je sadržavao brojne klasike, ali i skladbe koje nose izrazit Carlov pečat. Najavljivala se dakle još jedna zanimljiva večer, koja je, pomalo ironično s obzirom na izbor djela, bila više namijenjena ljubiteljima improviziranih jamova i instrumentalne tehnike nego fanovima ELP-a. Budući da sam već prije nastupa znao što mogu očekivati, nisam bio razočaran odsutnošću zvuka tog najvažnijeg elementa glazbe besmrtnog tria. Carlova namjera naime nije vjerno poustvariti zvuk ELP-ovih klasika, nego si radije priušti vlastite, slobodne interpretacije, kojima često kumuje izrazito sirov zvuk, logična posljedica toga što su bubnjevi u središtu pozornosti, zauzimaju središnju poziciju scenskog rasporeda i podređuju si zvuk gitare i basa.
Za razliku od benda Keitha Emersona, kojeg smo imali priliku diviti se na prošlogodišnjem festivalu u Wiesenu i gdje smo svjedočili gotovo dosljednom oživljavanju pravog duha ELP-a, koji mogu vjerno poustvariti samo Emersonove klavijature, Carl je za svoj solo nastup odabrao puno tvrđi i “jamovskiji” pristup, gdje je odsutnost bogatog zvuka višeslojnih klavijatura prilično uspješno nadomjestio basom i gitarom (koja je manje ili više uspješno zamjenjivala brojne efekte moog modulara i sintisajzera) u klasičnoj postavi tria. Za pomoć na gitari i basu Carl je izabrao dvojicu nadarenih i školovanih glazbenika mlađe generacije, Stuarta Claytona na basu i Paula Bielatowicza na gitari. Posebice potonji, koji je svojim izgledom pilića što se tek dobro izlegao iz jajeta, a ujedno munjevito klizio po ljestvicama i ispalio nekoliko iznimno zahtjevnih solaža, pri čemu je imao iznimno tešku zadaću nadomještanja Emersonovih orgulja, sintisajzera i mooga, pobrinuo se za mnogo podignutih obrva i opuštenih čeljusti. Unatoč iznimnoj tehničkoj potkovanosti i brzini za svoje godine, pravom potencijalu budućeg gitarskog heroja, njegov izrazito akademski pristup bio je daleko od pravog ELP zvuka i loša preporuka za sve one koji su se nadali pravoj magiji 70-ih. Momak se morao pošteno potruditi da pri određenim izvedbama uhvati barem približnu sliku onoga što je još podsjećalo na original. Carl je sigurno mogao izabrati i nekog puno iskusnijeg gitarista da je želio stvoriti baš onaj pravi zvuk, no, kao što rekoh, svira više za vlastitu zabavu i radije improvizira prilagođavajući se vlastitom zvuku bubnjeva, pa je Paul mogao dobiti veliku priliku za dokazivanje, koja mu ostavlja mnoga otvorena vrata i u budućnosti. Sam se tijekom nastupa nisam opterećivao time što je Carl žrtvovao pravi ELP zvuk, jer sam znao što mogu očekivati, a uz to me u tom pogledu prošle godine Emerson dobro zadovoljio, tako da sam mogao posve opušteno uživati u nastupu. Carlov repertoar je, posve logično, gotovo isključivo počivao na materijalu iz doba ELP-a, uglavnom instrumentalnom. Odsutnost pjevača također je svjedočila o njegovoj nezainteresiranosti za poustvarivanje pravog ELP ugođaja.
Na pozornici su se pojavili točno; dakle u 20:00 te svirali točno dva sata. Cijelo vrijeme nastupa imali su iznimno oštar, hard rockerski zvuk, pri čemu su bubnjevi često preglasili gitaru i bas. Carl je pokazao da je još uvijek u izvrsnoj formi, pri čemu mu nikad nije ponestalo zraka dok je objema mladcima cijelo vrijeme autoritativno diktirao ritam. Između pojedinih dijelova nekoliko se puta i prošetao pred mikrofon. Nastup su otvorili silovito s “Peter Gunn Theme” (Works Vol. I, 1977), koji je rasturio glave svima onima koji su slučajno očekivali umiren, jazzerski pristup. U tom užarenom duhu slijedio je i “The Barbarian” s prvijenca “Emerson, Lake & Palmer” (1970), koji je dodatno napuhnuo jedra njihovu naelektriziranom pristupu, gdje je Paulova električna gitara rezala tradicionalni zvuk orgulja. Carl je zatim odvojio vrijeme za prvu od šaljivih anegdota večeri te najavio skladbu s albuma “Trilogy” (1972), na čijem su omotu nacrtani profili sva tri člana sastava, među kojima je njegov “onaj koji je najljepši”. Prije nego što je sjeo natrag na bubnjarsku stolicu, gotovo je pao. Na to je odgovorio spoznajom da je to pač roba “made in Italy”, nakon čega je uslijedio gromoglasan smijeh publike. Slijedio je još jedan brzi, visokoenergetski punjač “Hoedown”, gdje Emersonove orgulje obično zauzimaju lavovski dio kompozicije, ali je ovaj put na svoje došla ponajprije električna gitara, gdje smo mogli vidjeti potpun prikaz do savršenstva izbrušene tehnike. Ni uz zanimljivu, “izmetaliziranu” izvedbu “Enemy God Dances With Black Spirits” (Works Vol. 1, 1977), u izvorniku klasičnog djela Prokofjeva, nisu si uzeli ni trenutka za predah, pri čemu su pokazali i vrlo dobru međusobnu uigranost. Jedan od vrhunaca nastupa bila je i zanimljiva izvedba “Trilogy” s istoimenog albuma. Potom je Carl ispričao anegdotu o “vremenima kad je živio u Kaliforniji, o kojima, doduše, nema previše ugodnih uspomena. Jedan od tih slikovitijih događaja koje je tada doživio bilo je njegovo prijateljevanje s Joeom Walshom, pjevačem grupe Eagles, koji je “slovio” kao neumorni pijanac i s kojim su tada obišli brojne lokale. Te je događaje Carl sažeo u “LA Nights” (Works Vol. 1, 1977), zanimljivu mješavinu jazza i bluesa, kojom su naposljetku ipak malo smirili užareno ozračje i pobrinuli se za djelić nostalgičnog ugođaja. Potom je Carl na nekoliko minuta otišao na odmor te prepustio inicijativu objema mladcima, koji su imali svaki svoju solo točku. Stuart je pokazao dobro vladanje višenamjenskom uporabom basa, dok se Paul do kraja uživio u izvedbu glavne melodije iz filma Čarobnjak iz Oza i sviranje Čmrljeva leta, što je nadopunio nekim solažama koje su potvrdile njegov neslućeni potencijal. Unatoč tome cijelo je vrijeme bilo jasno tko je glavna “zvijezda” večeri, a tko su još učenici koji moraju mnogo toga naučiti prije nego što će moći lijepiti svoja imena na majice. Kad je Carl opet sjeo za svoju bubnjarsku stolicu, odlučio je da je vrijeme za kraj šale i poslužio još jedan vrhunac večeri u odličnoj izvedbi klasika “Tank” (Emerson, Lake & Palmer, 1970), njegova prvog i vjerojatno najpoznatijeg “solo” djela (kao i na oba albuma “The Works”, ELP su i na prvijencu imali neka odvojena, vlastita djela koja su jasno demonstrirala značajke i vještine pojedinca). Iako je Carl priznao da nije posebno ponosan na oba izdanja “The Works”, nakon kojih je sastav zbog iznimno skupe turneje s orkestrom zapao u financijske škripce i počeo naglo gubiti popularnost, najavio je “Bullfrog”, koji je njegovo najdraže djelo s “Works Vol. 2” (1977). Ponovno smo mogli uživati u još jednoj izvrsnoj izvedbi tog Carlova klasičnog djela. Carl je zatim progovorio nekoliko riječi o albumu na koji je najviše ponosan i koji je po njegovu mišljenju najbolji album njegove karijere – “Brain Salad Surgery” (1973) – i s kojeg su za tu večer izabrali svoju verziju Ginasterine klasike “Toccata”, koju su izveli na prilično shizoidan i sirov način, pri čemu mogu reći da je riječ o jednoj od rijetkih izvedbi večeri koja je po energičnosti čak uspjela nadmašiti original. Nakon albuma na koji je najviše ponosan Carl je progovorio još nekoliko riječi o “Love Beach” (1978), svom najgorem albumu “kojeg se još i danas srami i na čijem omotu članovi ELP-a u raskopčanim košuljicama pred palmama pozitraju na slatkast način u stilu Bee Geesa, pri čemu je već i njegov naslov pravi podsmijeh za prog rock bend”. Nakon smijeha i odobravanja tih riječi od strane većine publike nastavio je da “unatoč tome što je riječ o potpunom debaklu, album sadrži i jedan od rijetkih svijetlih trenutaka u skladbi “Canario”. Istim su mahom počeli s karipskim taktovima i nastavili do prvog refrena, kad je Paul najednom pošteno zabrljao (doduše, i prije je imao nekoliko poteškoća, ali ih je nekako uspio za nuždu prikriti). No što je previše, previše je, i Carl je tada ustao, ispričao se publici i rekao da “im nikako ne namjerava svirati sranja”. Tim je riječima pozvao oba mladca da razbistre glave i izvedbi pristupe ozbiljnije. Drugi put išlo je primjetno bolje i energičnije, premda je Paula opet nekoliko puta krivilo kod određenih pasaža koje očito još nije dobro naučio. Možda je njegovoj “zbunjenosti” malo kumovala činjenica da je tada pred njima bila izvedba najzahtjevnijeg dijela koncerta. Riječ je o legendarnom postapokaliptičnom epu “Tarkus” s istoimenog albuma iz 1971., koji zauzima posebno mjesto u srcima svih ljubitelja ELP-a i progresivnog rocka općenito jer je u izvorniku riječ o jednom od najveličanstvenijih djela u povijesti rock glazbe. Tko se u tom trenutku nadao vjernoj izvedbi tog klasika, bio je užasno razočaran jer je bila lišena pravog zvuka koji mogu stvoriti samo Emersonove klavijature te skraćena za gotovo sve sekcije osim uvodne “Eruption” i završne “Aquatarkus”, koje su pak pošteno razvukli. Ipak su Carl i njegovi pajdaši pokazali kako i gitara može uspješno poustvariti neke zahtjevne klavijaturske dionice, koliko to već dopuštaju mogućnosti kojima raspolažu. Osobno sam bio prilično zadovoljan tim “hard rockerskim jamom”. U usporedbi s prošlogodišnjom, dosljedno Emersonovom izvedbom, koja je sadržavala pravu magiju i bila doista prava “bajka” za sve ljubitelje ELP-a, ova je izvedba bila poput “ružnog pačeta”, koje je jasno pokazalo sve slabosti gitarskog “čudesnog dječaka”. Za finale su se odlučili poslužiti još jednim klasikom, “Fanfare For The Common Man” (Works Vol. I, 1977), pri čemu su snimili uvodni zvuk fanfara. I to je bio jedan od vrhunaca večeri i jedna od boljih interpretacija, u kojoj su si opet priuštili nekoliko improvizacija. Oba su mladca usred izvedbe napustila pozornicu i uslijedio je Carlov solo nastup, koji je bio pravi prikaz vulkanske energije i gipkosti, koje mu još uvijek nije nestalo. Uz ponudu raznovrsnih bubnjarskih elemenata kojima je oduševio i sve one koji su se možda do tada držali kiselo zbog alternativnih verzija ELP klasika, u nekom mu je trenutku iz ruku ispala palica, koju je u tren oka zamijenio drugom. Pritom je očito udario u jedan od bubnjeva i ozlijedio prst (što smo primijetili nakon koncerta, kad se zbog mogućnosti infekcije nije želio rukovati). Nakon toga su mu se na pozornici opet pridružili Paul i Stuart te su zajedno kompoziciju doveli do kraja, što je ujedno značilo i kraj redovnog dijela nastupa.
Nismo dugo čekali da se opet pojave na pozornici, svima zahvale na nezaboravnom ugođaju i odličnoj suradnji te prionu izvođenju još jedne Prokofjevljeve obrade, “Romeo & Juliet” (Black Moon, 1992). Osobno bih radije vidio izvedbu neke sekcije s “Pictures At An Exhibition” (1971), a ništa veće iznenađenje ne bi predstavljala ni neka zanimljiva izvedba AOR djela grupe Asia, kojih Carl nakon opsežne turneje s navedenom grupom sigurno već ima puna usta. Za kraj koncerta ipak je uslijedilo veličanstveno iznenađenje u izvedbi legendarnog klasika Carla Orffa “Carmina Burana”, koju ELP nikad nisu izvodili, nego je Carlova vlastita interpretacija, objavljena na solo koncertnoj snimci “Working Live, Vol. 2” (2004). Njegova je interpretacija unatoč odsutnosti instrumenata s tipkama ispala odlično, stvorila primjerenu magiju i izazvala gromoglasan pljesak, koji je odzvanjao još dugo nakon što su sva trojica napustila pozornicu.
Koncert je bio sjajno iskustvo za sve bubnjarske, ali i gitarske zaljubljenike (iako mladog nadobudnika čeka još mnogo posla prije nego što uskladi akademski pristup s osjećajem) kao i za ljubitelje improvizacija. Sam mogu reći da sam na kraju bio zadovoljan prikazanim jer sam se uvjerio da je bubnjarska legenda i danas itekako živa i melje nesmanjenom snagom, pri čemu vidljivo uživa u vlastitoj, često zanimljivoj interpretaciji svoje bogate ostavštine. Svi koji su još prije nastupa uzeli u obzir da Carl, za razliku od Emersona, ne želi stvarati ELP ugođaj, morali su priznati da je koncert bio zanimljivo iskustvo prearanžiranja više ili manje poznatih djela u novoj zvučnoj slici. U tome je Carl doista posve uspio. Iako Emerson i on imaju posve različit koncertni pristup, obojica su još uvijek u odličnoj formi i željni izazova. Kad bi se i Greg Lake, kojeg ćemo očito uživo moći vidjeti samo ako se otputimo u London, predstavio u takvom svjetlu, svladao svoje zazore prema treniranju glasa prije nastupa i maknuo se od pretrpanog stola, slika bi bila potpuna i sve spremno za veliki reunion, koji se danas, kad je to postao opći trend, uopće ne čini tako nemogućim kao što se činio još prije nekoliko godina.
Setlista
1. Peter Gunn Theme
2. The Barbarian
3. Hoedown
4. Enemy God Dances With Black Spirits
5. Trilogy
6. LA Nights
7. Paul & Stuart solo (including The Wizard Of Oz, Flight Of The Bumblebee)
8. Tank
9. Bullfrog
10. Tocatta
11. Canario
12. Tarkus
13. Fanfare For The Common Man (including Carl solo)
—dodatek—
14. Romeo & Juliet
15. Carmina Burana
