Izvođač: Kržišnik, Borut
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2007
Ocjena: 4/5
U zadnje vrijeme imam dosta sreće sa slovenskom glazbom, otkrio sam nekoliko doista divnih izvođača. Naravno, tu su stari mačkovi Begnagrad, Quatebriga, Bratko Bibič solo, Milko Lazar i još neki. U tu skupinu avangardnijih umjetnika spada i Borut Kržišnik, koji je svoju samostalnu karijeru započeo kod izdavačke kuće Recommended Records, koju je zbog ljubavi prema čistoj i nekapitalističkoj glazbi osnovao Chris Cutler (Henry Cow). Borut si je tako barem donekle izborio i svjetsku izloženost, što je dovelo do toga da su neki albumi kasnije izašli i kod američkih izdavača.
Borut Kržišnik glazbenu je karijeru započeo kao član sastava Marcus 5, zajedno s Janijem Haceom (Siddharta), Vincijem Vogueom Anžlovarom i drugima. Tada su dečki svirali novoromantičnu glazbu u stilu Spandau Ballet, Ultravox i sličnih. Borut je kasnije svirao i u drugim sastavima, svaki sa svojim glazbenim stilom, a ovdje se pretvorio u skladatelja gotovo klasične glazbe i na ovom albumu surađuje i s nizozemskom plesnom skupinom Station Zuid, koja je balet uz njegovu glazbu i izvela.
Glazba na ovom albumu ne sadrži nikakve elemente rock glazbe. Možda se pitate zašto se onda ovakve stvari recenziraju na stranici koja se fokusira isključivo na taj žanr. Mislim da nema ništa loše u tome da si i mi rockeri povremeno proširimo obzore dobrom glazbom, a svejedno je li to jazz, klasika, folk ili naš dragi rock.
Album bih vrlo teško opisao. U strogom smislu riječi ne radi se baš o klasici, jer Borut Kržišnik sve “klasične” instrumente (uglavnom gudače) svira na klavijaturama. Unatoč tome, njegove izvedbe zvuče nadasve uvjerljivo. Doduše, nisam stručnjak za produkciju i razne aspekte zvučnih manipulacija, ali Kržišnikove zvukove bez problema bih mogao zamijeniti za pravi orkestar. Da se ne bi potpuno koncentrirao samo na čistu reprodukciju organskih zvukova, Kržišnik je na nekim skladbama za dobru mjeru dodao i nekoliko pravih klasičnih instrumenata (klarinet, violina).
Stilski se možda doista radi o klasičnoj glazbi, ali u njoj ima i dosta elemenata minimalizma i eksperimentiranja, u stilu nekog Johna Zorna i njegove škole. Na trenutke možemo čuti doista lijepe klasične dionice u kojima se možeš izgubiti, a već nakon nekoliko trenutaka Kržišnik se izgubi u svijetu minimalističkih avangardnih improvizacija. Osobno mi se avangarda već dugo sviđa, no ipak mislim da Kržišniku bolje leži organiziraniji stil, time mislim na one “prave” kompozicije, a ne na improvizacije, koje u pravilu ne vode do nekih zanimljivijih stvari. Na trenutke Kržišnik zaluta i u jazz, što obično ne traje dugo jer su klasika i improvizacije uvijek negdje u blizini.
Sve instrumente odsvirao je Kržišnik sam, uz iznimku klarineta i violine na nekim ostvarenjima. Uglavnom se radi o orkestru (gudačima), koji Borut odsvira uz pomoć suvremenih klavijatura koje dočaravaju doista autentičan zvuk gudača i ostalih instrumenata. Pomoć pri masteringu dobio je od uvaženog Simona Heyworthea (Mike Oldfield), koji je svoje usluge ponudio na dvjema skladbama.
Sacre du Temps vrlo je dobrodošla novost na slovenskom tržištu, koje je zasićeno raznoraznim kičem i prosjekom. Borut Kržišnik pokazao se kao dobar skladatelj, izvođač i eksperimentator. Njegova glazba svakako ima više dubine nego što se čini na prvi pogled, zato je za ovaj album vrijedno odvojiti vrijeme, koje on zasigurno zaslužuje. Album koji je inače teško razumjeti i naporan za slušanje, no kad jednom uspijete srušiti sve barijere i slojeve, shvatit ćete da je to vrijeme bilo dobro iskorišteno. Napokon opet slovenski uradak koji se diže iznad prosjeka i teži nečemu izvornijem.
Postava
Borut Kržišnik – svi instrumenti
gosti: Mario Marolt – klarinet, Vuk Krakovič – violina
Produkcija
Borut Kržišnik
Popis skladbi
1. Vacuum
2. Paths of Coincidence
3. Love Song No.1
4. Love Song No.2
5. March to Eternity
6. Codes And Signs
7. Procedures
8. Intelligent Body
9. Fire
10. Love Song No.3
