Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Saga
Izdavač: Ear Music Records
Izlazak: 2014
Trajanje: 51:24
Ocjena: 3.5/5
Saga, kanadski majstori progresivnog rocka, nakon povratka originalnog pjevača Michaela Sadlera, što im je udahnulo novi elan i razveselilo brojne dugogodišnje sljedbenike ove kultne grupe s ’tisućama’ zanimljivih ideja, i dalje jurišaju punom parom. Oblak prašine nakon vrlo kvalitetnog albuma »20/20« (2012) još se nije dobro slegnuo, a kanadski progrockovski odličnici već su se vratili s novim studijskim izdanjem koje nosi priličan neobičan naziv – »Sagacity«. Riječ je o rijetkoj engleskoj riječi koja istodobno znači izoštrenu, inteligentnu percepciju i sposobnost donošenja dobrih prosudbi. Međutim, glavna štos u kontekstu ovog albuma leži u tome što je zapravo riječ o skovanici: Saga + city = Sagacity. Logično i ujedno zabavno, zar ne? Kanadski humor je na trenutke stvarno prilično teško razumjeti, a ionako nije prvi put da su Saga odabrali neobičan naziv za ploču (najljepši primjer bio je »Heads Or Tales« iz 1983.).
Naslovnica je već dugo prije izlaska »Sagacity« nagovještavala potencijalno ambiciozan glazbeni karakter novog albuma, jer su se na njoj vratile svim dugogodišnjim sljedbenicima dobro poznate kibernetičke skakavci, koji su se obično pojavljivali samo na najboljim ostvarenjima Sage. Naravno, naslovnice mogu zavarati. Nakon izuzetno uspješnih turneja s povratnikom Sadlerom, očekivanja i apetiti Saginih sljedbenika glede nove glazbe bili su razumljivo priličito veliki i mnogi su se nadali da će Saga barem ponoviti kvalitetu prethodnog albuma »20/20«, ako se već ne vrate na kvalitetnu razinu ranog razdoblja (1978-1983) ili možda razdoblja ‘ponovnog uskrsnuća’ (1999-2007).
Nažalost, »Sagacity«, inače jedno od njihovih najudarnije obojenih ostvarenja uopće, nije album koji bi oduševio u mjeri u kojoj se to većina možda nadala. »Sagacity« se ni nakon brojnih uzastopnih slušanja jednostavno ne ‘uleže’ lijepo u uši, kao što je to polazilo za rukom gotovo svim njihovim albumima izdanima u posljednjem desetljeću, iako je po skladateljskom pristupu i strukturi pojedinih aranžmana riječ o tipičnom Saginom uratku. Glavni problem zbog kojeg pojedine skladbe nikako ne postižu željeni učinak leži u poštenom zamućenoj, posve netipičnoj produkciji koja ovom bendu nikako ne pristaje. U očitoj želji da zvuče što ‘modernije’ i udarnije, bas linije basista, pomoćnog klavijaturista i povremenog producenta Jima Crichtona ovaj su put snažno gurnute u prvi plan, što je osobito vidljivo na uvodnoj skladbi »Let It Slide«, koja nikako ne postiže onakav ambijentalni učinak kakav je uspijevao većini prošlih Saginih otvaračkih kompozicija, dok su simfonijski usmjereni aranžmani, za koje uglavnom skrbi klavijaturistički majstor Jim Gilmour, na većini skladbi jedva zamjetni.
Produkcijski pokušaj da se tradicionalni zvuk Sage nekako nadogradi i učini ‘modernim’ ispao je tako prilično usiljeno i nesretno. Puno pozornosti na pojedinim skladbama posvećeno je genijalnom gitaristu Ianu Crichtonu, koji uzima poveći dio prostora za domišljate improvizacije. To je s jedne strane dobro, dok na račun produkcije pate njihove poznate sintisajzerske linije, koje su ovaj put na trenutke gotovo neprimjetne. To je posljedično dovelo do toga da na »Sagacity« ima vrlo malo skladbi koje bi se mogle pamtiti dulje vrijeme. Osim toga, među njima nema prave kohezije i protočnosti. Skladba »Vital Signs«, koja slijedi prije spomenuti blijedi otvarač albuma, obećava mnogo jer ima lijep refren, skladne vokalne harmonije i ukusan slijed gitarskih rifova, ali je prema dolje vuče zamućena produkcija, u kojoj se u zvučnom miksu pojedini instrumenti međusobno prilično teško razlikuju.
Nešto bolje ispada nostalgični »It Doesn’t Matter (Who You Are)«, gdje glavnu vokalnu inicijativu preuzima klavijaturist Gilmour, koji u posljednjim godinama opet dobiva sve više sličnih pjevačkih trenutaka, ali i na ovoj skladbi ostaje prisutan osjećaj da nešto nedostaje. Glasna gitara i pompozne bas linije ponovno su u prvom planu kad je riječ o zvučnom odnosu prema sintisajzerima, dok prilično nekreativnu ritmičku strukturu i u najboljem slučaju prosječan, ako ne i klišejiziran tekst izvlače samo kvalitetne vokalne linije.
Na »Go With The Flow«, još jednom produkcijskom promašaju, može se čuti i nešto akustične gitare, što se u slučaju Sage inače ne događa baš često pa je s te strane to prilično dobrodošao eksperiment. Mirne i udarne dionice stalno se izmjenjuju, dok Gilmour sve skupa začini moćnom klavijaturskom improvizacijom. Na šuškave ritmičke nijanse bolje je jednostavno zaboraviti. Novi bubnjar Mike Thorne, koji je svoj posao na svim skladbama odradio vrlo dobro, nije kriv što njegovi bubnjarski prijelazi na trenutke zvuče posve nerazgovjetno.
Melankolična balada »Press 9« još je jedan neobičan, simfonijski usmjeren eksperiment koji se temelji na eteričnim vokalnim linijama između Sadlera i Gilmoura te pastoralnoj melodiji na akustičnoj gitari. Saga su i ovdje htjeli ponuditi nešto novo, ali konačni rezultat nije ispao ništa impresivno, iako daleko od toga da je riječ o lošem uratku. Titula najbizarnijeg eksperimenta na albumu pak nedvojbeno pripada skladbi »Wake Up«, koja na trenutke sadrži elektronski kompresirane ritmičke uzorke, što doista nije bio najsretniji potez. U svoj toj ritmičkoj bukvi i elektronici Sadlerov se vokal jedva razaznaje, tako da ovdje nije problem samo promašena produkcija, nego i nedostatak skladateljskih ideja.
»Don’t Forget To Breathe« donekle popravlja dojam jer je riječ o prilično tradicionalnijoj skladbi Sage zahvaljujući zanimljivom Ianovom gitarskom rifu, koji je donekle srodan onome iz klasika »You’re Not Alone«. To je ujedno i jedna od rijetkih skladbi na albumu koja neće pasti u zaborav već pri prvoj prilici. »The Further You Go« ima zanimljiv, melankolično-eteričan uvod. Šteta što dirljive vokalne harmonije zbog pogrešne produkcije (opet) ne postižu željeni učinak, dok Jimbotov strastveni solo na mini moogu spada među rijetke spektakularne trenutke »Sagacity«. Među bolje trenutke ovog albuma zasigurno spada »On My Way«, koja sadrži dugi instrumentalni uvod s eteričnim sintisajzerskim valovanjima, dok u nastavku zavlada melodijski motiv s dramatičnim vokalnim harmonijama. U drugačijim produkcijskim prilikama to bi bila još jedna Saga poslastica i trenutačni (koncertni) klasik, no ovako je riječ tek o jednoj od boljih kompozicija na »Sagacity«, koje sve po redu pate zbog pogrešnog produkcijskog pristupa.
Dobro ispada i »No Two Sides«, koja, ponajprije zahvaljujući središnjem aranžmanu, također podsjeti na neke prošle standarde i jedan je od rijetkih trenutaka na albumu u kojem Sadlerov specifični vokalni karizma može doći do punog izražaja, dok je drugdje gotovo ‘preglasan’ na račun šuškavih ritmičkih zavrzlama. Nekako se čini da se kvaliteta albuma prema njegovu kraju postupno nešto popravlja. »Luck« je udarno i ambiciozno zamišljeno djelo u kojem Sadlerov vokal zabljesne punom parom, što inače vrijedi i za Ianovu karakterističnu gitarsku frazu. Pohvale zaslužuje i vrlo dobar završetak albuma u liku »I’ll Be«, koji se otvara dramatičnim, pastoralnim aranžmanima na akustičnoj gitari i doživljava vrhunac u epskom refrenu, gdje punom snagom zaživi Michaelova sposobnost stvaranja što emocionalnijih pjevačkih nijansi. Ljubitelji gitarskih virtuoza pak će ponovno uživati u još jednom bravuroznom Ianovom solu.
»Sagacity« je kao cjelina razočaranje za sve one koji su se možda nadali još jednom remek-djelu Sage, ali i dalje iznimno solidan uradak za one sljedbenike koji ovaj put nisu gajili velika, možda čak i nerealna očekivanja i zadovoljni su već time što je legendarni sastav nakon svih tih desetljeća uopće još sposoban snimiti kvalitetan studijski album. Potonji će bendu i ponešto oprostiti, kao primjerice to da »Sagacity« po kvaliteti jednostavno ne doseže većinu njihova studijskog opusa iz posljednjeg desetljeća, iako se ne može poreći ambicioznost i kvaliteta pojedinih kompozicija. Saga su ovaj put htjeli eksperimentirati s novim produkcijskim pristupom i nekim na kraju ne najbolje realiziranim skladateljskim idejama, što im se u cjelini nije baš najbolje posrećilo. Za sljedeći studijski album bit će, uz nužnu promjenu produkcijske taktike, svakako bolje ako između prođe više vremena nego samo godinu dana.
Postava
Michael Sadler – vokal
Ian Crichton – gitara
Jim Crichton – bas gitara, klavijature
Jim Gilmour – klavijature, prateći vokal
Mike Thorne – bubnjevi
Produkcija
Saga
Popis skladbi
1. Let It Slide (4:49)
2. Vital Signs (3:27)
3. It Doesn’t Matter Who You Are (3:59)
4. Go With the Flow (5:26)
5. Press 9 (3:48)
6. Wake Up (2:34)
7. Don’t Forget To Breathe (3:24)
8. The Further You Go (4:04)
9. On My Way (5:15)
10. No Two Sides (3:58)
11. Luck (3:39)
12. I’ll Be (6:21)
