Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Mötley Crüe
Izdavač: Motley Records
Izdanje: 2008
Ocjena: 3.5/5
Motley Crue s novim albumom nakon osam godina pauze! Jesu li im žvakanja halucinogenih supstanci u tom razdoblju pojela i posljednji moždani režanj? Nikako. Znate već onu poslovicu, što te ne ubije, to te ojača. A u slučaju Motley Crue, njihova isprazna žudnja za vječnim užitkom u najgorem slučaju blagotvorno djeluje na glazbenu inspiraciju. Glazbena inspiracija kod Motley Crue? Već se smijete, zar ne?
“Saints Of Los Angeles” je album za koji već na startu možemo reći da je Crue od glave do pete. Više Crue od ovoga ne ide. Glavni motor grupe Nikki Sixx pobrinuo se za glavninu svega, doprinio je većinu ideja koje je zajedno s Mickom Marsom brusio te se povrh svega pobrinuo za bombastičnu produkciju albuma. Dakle, riječ je o albumu s užasno teškom, volumenoznom bas nogom i naprijed gurnutim Leejevim bubnjevima, što je zaštitni znak Crue albuma, ali s vrlo živom produkcijom gitarskog riffa, rastresito škripavog, moderno izvijenog zvuka koji istodobno djeluje oštro i užasno bučno, bučnije od svega što je od grupe došlo u zlatnim osamdesetima. Ako tome dodaš nazalni, obijesni vokal Vincea Neila, čovjeka obuzme osjećaj da album na trenutke djeluje čak i punkoidno, punkoidno kao nijedan Crue album dosad. Želite prvi takav trenutak albuma? Otvaranje s Face Down In The Dirt i eto ga. Uz This Ain’t The Love Song (s drugim stihom refrena koji se ponavlja “This is a fuck song!”) vjerojatno najbuntovnija pjesma albuma. Da godine prolaze nečujno i da se njihov teret pozna i na dečkima, donosi Sixxova poezija u The Animal In Me. Što znaš, možda je, na bazi hranjivog bijelog praška, samo pronašao zvijer u sebi. Inače užasno dosadna pjesma, s blagotvornim post-grunge akcentom nekih “visoko nadrogiranih” Staind, koju Crue fan na albumu nikako neće propustiti. Produkcijski album nosi izniman dinamizam. Živo, s grabežljive ritmičke podloge!
Motley Crue i sa “Saints Of Los Angeles” ostaju sinonim za loše glazbenike. Mick Mars krije se iza vah-vaha, driblja dvoglasne pull offe i njima šeta za tri tona gore-dolje po vratu (njima “krivi” osobito prijelaze između refrena i predrefrena), u solažama ne pričara ništa puno više. I? Trebaju li Motley Crue nešto više od krajnje jednostavnih ritam linija, posve trivijalnih riffova i nazalno oštrog vokala? Ne. Upravo je to čar njih samih, koji ostaje neokaljan i u zbroju jednostavno još jednom uvjerljiv od glave do pete. I faktor koji Crue, kao naizgled nepremostivu prepreku, znaju i ovaj put tako majstorski iskoristiti u svoju korist.
Načelno, između skladbi zjape kvalitetne rupe i 13 skladbi za album kova Motley Crue definitivno je previše. This Ain’t A Love Song ili The Animal In Me su kap viška u novom čarobnom Crue napitku, a prešli bi i bez uvoda L.A.M.F.
Najjači trenutak albuma nalazi se u nizu skladbi Down At The Whiskey, Saints Of Los Angeles, Mutherfucker of the Year, koji će osobito nostalgično blagotvorno djelovati na sve ljubitelje “Dr. Feelgood” ere grupe. Album na tu razinu vraća kasnije i Just Another Psycho, koji se sviđa osobito zbog toga što Crue, usprkos općenito mračnom osjećaju albuma, zadržavaju slikovit smisao za zafrkanciju, koji ostaje na toj razini i poslije u White Thrash Circus. Tekstovi dokazuju da Crue s tijelima zrelih muškaraca koji se bliže pedesetima u glavama ostaju na razini McDonalds tinejdžera. Očito su zupčanici u mozgu zahrđali i na nekoj duhovno razvojnoj točki više se nisu sinkrono vrtjeli u skladu s rastom tijela. Želim reći da momci i dalje pjevaju o “ljubljenju djevojaka”, kako ih tvrdi i uspravni zastrašuju kao nitko drugi na planetu, o drogo-maniji, ukratko naglas o svim stvarima koje “ovčice” što prate njihovu karijeru navodno ne bi smjele isprobavati.
U oštrini, visokoj permeabilnosti u uho prodornih riffova, “New Tattoo” (2000) djeluje kao prava nevina ovčica u usporedbi s novim “Saints Of Los Angeles”. Riječ je o albumu koji je u zbroju pravi pravcati Motley Crue album, do zuba naoružan njihovim standardnim trikovima i povrh toga vrlo dobar i uvjerljiv Crue album. Zove na žurku, sirov je, bos, svučen do kosti. U njemu nema ničega što bi utješilo glazbene gurmane koji traže glazbenu katarzu. Nosi užasno vruć i otrovan potentan rockerski udarac koji znaju proizvesti samo Crue i zato ostaje visoko prepoznatljiv Crue album, kojim momci dokazuju da se još nikako ne misle odreći svoje mačističke “glazbene neuroze”. “Saints Of Los Angeles” je pravi “mamojebac” godine! Budite i vi s njim tako drski!
Postava
Vince Neil – vokal
Mick Mars – gitara
Nikki Sixx – bas gitara
Tommy Lee – bubnjevi
Produkcija
Nikki Sixx
Popis pjesama
01. L.A.M.F (1:23)
02. Face Down In the Dirt (3:44)
03. “What’s It Gonna Take (3:45)
04. Down at the Whiskey (3:50)
05. Saints of Los Angeles (3:40)
06. Mutherfucker of the Year (3:55)
07. The Animal In Me (4:16)
08. Welcome to the Machine (3:00)
09. Just Another Psycho (3:36)
10. Chicks = Trouble (3:13)
11. This Ain’t a Love Song (3:25)
12. White Trash Circus (2:51)
13. Goin’ Out Swinging (3:27)
