Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Whitesnake
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1982
Trajanje: 39:16
Ocjena: 4.5/5
»Saints & Sinners« bio je peti studijski album britanskih blues/hard rock titana Whitesnake. Predstavljao je još jedan korak naprijed u njihovu umjetničkom razvoju i donio im lijep uspjeh na domaćem terenu, i to usprkos brojnim problemima koji su pratili njegov nastanak. Godine 1981., tri godine nakon osnivanja grupe, Whitesnake su bili potpuno iscrpljeni od neprestanih turneja i divljih after-partyja na kojima su se lijevale rijeke alkohola, dok krevet pjevačke zmije Davida Coverdalea u društvu ovakvih ili onakvih obožavateljica nije bio hladan ni na tren. Najviše je tu iscrpljenost i nedostatak svježih ideja na vlastitoj koži osjetio legendarni gitarist Micky Moody, uz Coverdalea osnivački član grupe, pa je krajem 1981. odlučio napustiti svoje supatnike. U idućim mjesecima 1982. slijedili su ga i njegov stari gitarski kompić Bernie Marsden, multitalentirani basist Neil Murray te bubnjarska legenda Ian Paice. Jedini koji je Coverdaleu ostao ‘vjeran’ bio je legendarni klavijaturistički velemajstor Jon Lord.
Situacija je doista bila prilično tužna, jer je i sam Coverdale postajao sve nezadovoljniji činjenicom da bend, usprkos lijepom uspjehu na europskom tlu, nakon ambicioznih studijskih dostignuća i dugih, napornih turneja neprestano ostaje bez većih financijskih bonusa, koji su nestajali ‘nepoznato kamo’. Zato je otpustio tadašnjeg menadžera Johna Coletta, s kojim je surađivao još od vremena kad je bio član Deep Purple, i osobno preuzeo menadžerske uzde. Danas već pokojni Coletta bio je od 1968. do 1976. menadžer Deep Purple i uz Whitesnake je ‘skrbio’ i za Rainbow, ali ga to nije spasilo od Davidova bijesa. Put do Coverdaleova preobražaja u potpunog diktatora tako je bio otvoren, a upravo je to bilo ono što je Whitesnake u to vrijeme trebalo ako su željeli konačno doživjeti međunarodni komercijalni uzlet.
Krajem 1982., kad je »Saints & Sinners« počeo dobivati konačne obrise, Moodyja je ipak uspio uvjeriti da se vrati u grupu, koja je ponovno počela mutirati u novi oblik. Paice se u siječnju 1982. odlučio pridružiti Garyju Mooreu. Isti je potez povukao i Murray, koji se 1984., na Coverdaleov poziv, vratio u Whitesnake. Coverdale je brzo pronašao Paiceovu zamjenu u Cozyju Powellu (ex-Rainbow, Jeff Beck), još jednoj bubnjarskoj legendi, ali je na »Saints & Sinners« ipak upotrijebio već snimljene Paiceove bubnjeve. Bivši gitarist/pjevač Trapezea Mel Galley došao je kao Marsdenova zamjena, ali je na ovom albumu pridonio samo prateće vokale, dok su korištene gitarske dionice njegova prethodnika. Isto vrijedi i za Murrayeve bas dionice, kojih se novi basist Colin Hodgkinson (ex-Alexis Corner, Back Door) nije ni taknuo. Album je tako snimila postava koja je u trenutku njegova izlaska već bila prošlost.
»Saints & Sinners«, koji je na uvjerljiv način nastavio uspješnu blues/hard rock priču Whitesnakea, najpoznatiji je po tome što sadrži dva velika hita, »Here I Go Again«, njihovu najpoznatiju klasiku uopće, te »Crying in the Rain«. Oba su evergreena 1987. za njihov komercijalno najuspješniji album »Whitesnake« snimljena iznova, komercijalizirana i prilagođena ‘američkom ukusu’, ali to se dogodilo kad Moodyja i Marsdena, koji to nikad ne bi dopustili, već odavno nije bilo u bendu. Izvrsni »Crying in the Rain« u svojem izvornom, »Saints & Sinners« obliku, udarni je blues rocker u nešto sporijem tempu s potentnim gitarskim pasažama. U prvom je planu Davidov razjareni vokalni izljev s ambijentalnim vrhuncem u moćnom refrenu, jer je riječ o još jednoj u nizu skladbi inspiriranih Coverdaleovim razvodom od prve žene. Tu oduševljava i Murray kombinacijom sočnih bas linija, dok Marsden uz harmonijsku asistenciju svojeg starog gitarskog kompića usput poslužuje i ikonoklastičnu solažu.
»Here I Go Again« u svojem izvornom obliku još nije bio najslavniji, komercijalno najuspješniji ostvaraj u njihovoj karijeri, ali je zato u originalnoj inkarnaciji, u usporedbi s kasnijom, ‘metalskom’ verzijom, nedvojbeno odsviran puno srčanije, pogotovo kad je riječ o samom gitarskom zvuku. Sve na ovom evergreenu i danas je pravi melem za uši; od Lordove uvodne originalne orguljaške solaže, vokalnih harmonija do epskog refrena u kojem nepopravljivi pjevački hedonist za promjenu para vlastito srce i kreće samačkim putem, pri čemu dostiže neke za njega neobično visoke vokalne položaje. Gitarske harmonije predvođene Marsdenovom solažom briljantne su i još produbljuju sveopću melodramatičnu atmosferu. Koja je verzija »Here I Go Again« bolja, blues rock ili hard rock/metal, naravno je stvar pojedinca i njegova glazbenog ukusa, no Davidovi kasniji gitaristi ipak nikad nisu uspjeli uhvatiti izuzetnu emocionalnu dubinu koja je zračila iz izvornog doprinosa dueta Moody i Marsden. Najslikovitiju promjenu doživio je originalni tekst, jer je u prerađenoj verziji nestao stih s riječju ‘hobo’ (skitnica/sezonski radnik), budući da se Coverdale bojao da bi neki to mogli pogrešno čuti kao ‘homo’.
»Young Blood«, koji nosi više nego samo simbolični naslov, moćan je otvarač albuma koji kipi od hard rock potentnosti i masivnih bubnjarskih prijelaza, dok su dramatične vokalne harmonije pod Coverdaleovim strastvenim pjevačkim patronatom popraćene sočnim slojevima hammond orgulja. Svim žavbama namazani pjevač opet si nije mogao pomoći da u tekstovima ne ispovjedi svoje najdublje erotske fantazije, koje vrlo slikovito opisuje u poskočnom »Rough an’ Ready«, još jednoj skladbi koja sadrži sve karakteristične whitesnakeovske blues rock finese, predvođene slikovitim preplitanjem energičnih gitarskih linija usred kojih ne manjka ni improvizacija obaju gitarskih majstora. Gospodin Coverdale na oštar pjevački način pokušava sve da bi utažio svoje divlje erotske maštarije, koje ponekad već graniče s rubom dobrog ukusa.
Njegovo hedonističko sanjarenje nastavlja se i na »Bloody Luxury«, koji je podložen jednostavnim, ali učinkovitim boogie ritmovima pod energičnim diktatom Lordova salonskog klavira i Paiceovim neukroćenim bubnjarskim prijelazima. »Victim of Love«, gdje je Davidov vokal zbog srčanih boli koje mu je nanijela njegova posljednja ‘žrtva’ opet što je moguće bjesniji, sadrži nasrtljive gitarske fraze, podmuklo podmazan sloj hammond orgulja i u prvi plan istaknut melodičan refren. »Love an’ Affection« podmukli je blues rocker s prljavim gitarskim frazama, nestašno raspoloženim Coverdaleovim vokalom i poskočnim ritmom kojem ne manjka masivnih bubnjarskih prijelaza i strastvenih orguljaških finesa.
»Rock an’ Roll Angels« u gotovo plesnim je ritmovima razvedeno slavljenje Davidovih ispred- i zaodrskih obožavateljica, s razigranim klavirskim pasažama i razvratnim gitarskim pasažama u prvom planu. »Dancing Girls« izrazito je udarni energetski punjač s moćnim refrenom, dok je tekst toliko banalno blesav da je već zabavan. Za infuziju nešto krvavo potrebne sofisticiranosti pobrinula se izuzetno sočna Lordova orguljaška solaža, dok je Paice opet beskompromisan u obradi bubnjarske postave. Veseljački obojen završetak albuma u liku »Saints an’ Sinners« temelji se na borbeno raspoloženim gitarskim frazama, masivnim bubnjarskim prijelazima i pjevačkoj podmuklosti Coverdalea, koji se nikad nije mogao posve odlučiti hoće li svoje žene opjevati kao seksualni objekt, izvor svih problema i patnje ili kao izvor ljubavne čežnje. Enigmatična i istodobno strastvena atmosfera dobro se uklapa u slikovitu naslovnicu albuma s Psihom i njezinim ljubavnikom Erosom u društvu tajanstvene bijele zmije, koja se u antici često koristila kao Afroditina životinja.
»Saints & Sinners«, na kojem se u izvornoj verziji nalazi najpoznatije djelo njihove karijere, bio je jedan od boljih poteza blues rock razdoblja Whitesnakea i vrlo posrećen oproštaj najstabilnije postave u njihovoj povijesti. Život unutar kolektiva Whitesnake pod sve autoritarnijim Coverdaleovim diktatom nikad više nije bio isti, pogotovo nakon odlaska Moodyja i Lorda 1984., jer su sljedbenici grupe sve teže pratili neprestane izmjene u postavi, a s druge strane, nakon »Saints & Sinners« počelo je svitati njihovo najuspješnije, ali i najkontroverznije razdoblje.
Postava
David Coverdale – vokal
Micky Moody – gitara, prateći vokal
Bernie Marsden – gitara
Jon Lord – klavijature
Neil Murray – bas gitara
Ian Paice – bubnjevi, udaraljke
Mel Galley – prateći vokal
Produkcija
Martin Birch
Popis skladbi
1. Young Blood
2. Rough an’ Ready
3. Bloody Luxury
4. Victim of Love
5. Crying in the Rain
6. Here I Go Again
7. Love an’ Affection
8. Rock an’ Roll Angels
9. Dancing Girls
10. Saints an’ Sinners
