Lokacija: Beč / Planet Music / Austrija
Datum: 20.10.2007
Najmamljiviji mamci za metalske koncerte kod naših sjevernih susjeda, grački Orpheum i bečki Planet Music, u roku od tjedan dana nudili su gurmansku poslasticu za metalska uha i vježbe istezanja za vratne mišiće. 16. listopada Orpheum je zvao na druženje s legendarnim Iced Earth, a samo nekoliko dana kasnije, 20. listopada ako smo točni, Planet Music u Beču nudio je večer s američkim velikanima progresivnog metala, Symphony X. Road trip sa sve legendarnijim Peugeotom je počeo i za dobra četiri sata već smo stajali u dvorani Planet Music. Da ne zaboravim spomenuti cariniku na austrijskoj granici, koji nas je na krepkom koruškom slovenskom pitao kamo idemo. “Na koncert u Beč”, glasio je odgovor. “A stvarno. Kakav koncert?”. “Metal.”. “Što stvarno? Thrash metal?”
Ukratko, u iščekivanju odličnog koncerta sjedili smo u predvorju kluba, s najodvratnijim pivom koje sam ikad priuštio svojim okusnim pupoljcima. Ikakve opsežnije degustacije su tako otpale, a na sreću smo već došli na red za intervju s legendarnim gitaristom sastava Symphony X, na koji nas je ljubazno pozvao tour manager Ron, pa je sjećanje na austrijsku brozgu koju zovu pivom brzo izblijedjelo. Tijekom intervjua na pozornicu je već stupio prvi predbend, austrijski progresivni metalci Excitone, koji su nas htjeli zagrijati svojim polusatnim setom. Dečkima to nije posve uspjelo, najviše mi je nedostajao vokal, koji bi mogao klišejizirani progresivni metal sastavljen od pasaža što zvuče kao loša kopija Dream Theater ili Symphony X. Pogotovo gitarist dalje od sviranja ljestvica, iako mu se brzina doista može zavidjeti, nije stigao, a neka zanimljiva zamisao kod Excitone je prije utopija nego ne. Najbolje se pokazao klavijaturist, koji je s nekoliko posrećenih dionica zagrijao i publiku. Polusatni set Excitone na sreću se brzo završio, a kao pravog konzolaškog nostalgičara jako su me ugodno iznenadili medleyem iz kultnog Super Mario Bros. Dobio sam jaku želju za žderanjem gljiva…
Nakon pola sata s Excitone, koji zaslužuju pohvalu barem za sigurni nastup, imao sam veća očekivanja od Ecliptice, još jednih domaćina, o kojima sam čuo samo da bi trebali svirati dobar power metal. No već kad je na pozornicu stupila pjevačica, uplašio sam se da će mi uši počastiti klišejiziranim power metalom. Nažalost sam bio u pravu… Zapravo goreg power metala nisam imao čast čuti već dugo vremena. Ecliptica su toliko klišejizirani da njihov prvi album, The Legend of King Artus, naravno, govori o ničem drugom nego o legendarnom engleskom kralju, čarobnjacima i Svetom gralu. Avaj! Bubnjar, koji po kilaži lako pobjeđuje i Jona Olivu, mlatio je primitivne prijelaze, ako ih tako uopće mogu zvati, a odsvirao je čak i patetičan solo. Gitaristi su se još najbolje pokazali, iako dalje od neoriginalnih rifova i solaža nisu stigli. A već smo kod vokala… kod Ecliptice kar dvoje, muškog i ženskog. Oba klišejizirana do kosti. Thomas se na svaki način htio dokazati falsetima koje Halford i danas pjeva kao od šale, a uz fušerski odvratan, posve tipičan à la Within Temptation ili Evanescence ženski vokal dosađivao sam se do te mjere da sam mislima već otplovio do onog odvratnog piva… Za ime Božje Evelin, ako već ne znaš pjevati, barem pokaži malo seksepila. Bljak! Da mjera bude puna, za oproštaj su nas usrećili i obradom velikih Queen, Show Must Go On. Svaki komentar je suvišan… A publika? Publika je ludovala kao poludjela. Očito su Ecliptica lokalni heroji, ili Austrijanci doista imaju loš ukus za glazbu.
U deset smo ipak nakon svih prestanih muka dočekali ono što je čekala cijela, prilično dobro napunjena dvorana Planet Musica. Svjetla su se ugasila i iz zvučnika je zagrmio početni komad aktualnog albuma Paradise Lost američkih velikana progresivnog metala Symphony X. Samo prvi taktovi introa Oculus ex Inferni bili su potrebni i publika se rasplamsala. Doista sam bio ugodno iznenađen reakcijom austrijske publike, koja često važi za hladnu, jer su ovaj put dokazali da mogu biti itekako zahvalna publika. Symphony X su ovaj put na europskoj turneji odsvirali tek četiri headlinerska koncerta, posljednji upravo u Beču, a inače nastupaju kao predbend Dream Theater. Dečki su nakon pet godina tišine izdali odličnu ploču Paradise Lost i ja im osobno potpuno dajem za pravo što su odsvirali čak pola tog fantastičnog albuma, koji ja ubrajam među najbolje uratke ovogodišnje godine. Odmah nakon introa tako su eksplodirali s ubojitom Set the World on Fire (The Lie of Lies) s božanskim, zaraznim refrenom, koji smo Russellu Allenu doslovno uzimali iz usta. Već na samom početku poznalo se zadovoljstvo na licima članova benda, koji nisu skrivali oduševljenje posve zagrijanom publikom. Allen je rekao da je bečka publika bila najbolja od one na četiri odsvirana koncerta i po viđenom mu doista vjerujem. U još jedno mini remek-djelo s novog albuma, Domination, odveo nas je s bas solom izvrsni Mike Lepond, kojemu su prsti po žicama letjeli kao podmazani, no sve su oči te večeri (ne)pravedno bile uprte u jednog od najboljih gitarista u metalu, Michaela Romea, koji je oduševljavao dah oduzimajućim solažama i time zaslužio i višekratno skandiranje svog imena. No u Beču su bez srama baš svi članovi pokazali sve svoje sposobnosti, koje se teško mogu opisati – od nenormalnih bas linija Leponda, supersoničnih solaža i ubilačkih rifova Romea, prelijepih klavirskih linija Michaela Pinnele, odlijepljenih bubnjarskih majstorija Jasona Rulle i naposljetku fenomenalnog vokalista Allena, koji je cijelu večer pjevao na najvišoj mogućoj razini iako je navodno bio lagano prehlađen. To ga očito nije zaustavilo, tip je na pozornici dao sve od sebe, tako dobrog frontmena nisam vidio već poprilično dugo. Na pozornici je skakao kao lud, što za dvometarsku figuru nije nimalo lak posao, a publika mu je naravno jela iz ruke. No sve to zaboraviš kad Allen otvori usta. Kakav vokal!!! Od falsetnih krikova i nevjerojatne melodične srednje linije pa do agresivnih dijelova s gotovo thrasherskim vokalom, Allen je briljirao svake sekunde koncerta. Dečki su s novog albuma odžarili još The Serpent’s Kiss i Paradise Lost, a zatim su nas vratili na, za mnoge njihov najbolji uradak, album The Odyssey (2002), s razornom Inferno (Unleashe the Fire). Izlazak sunca na Olimpu promatrali smo uz kompleksnu Smoke and Mirrors, ponovno se izgubili u raju uz The Walls of Babylon, vratolomnom brzinom nas je na Divine Wings of Tragedy odvezla izvrsna Sea of Lies, a s istog albuma usrećila nas je još i Of Sins and Shadows. I za nešto više od sata je svemu bio kraj. Stvarno? Naravno da ne, dečki su se uz bučnu podršku vratili na pozornicu, a Allen je s bocom ruma i zastavom Jolly Rogera najavio što nas čeka… Troja leži u goruće ruševine, vraćam se na Itaku, u zagrljaj moje Penelope i želim nakon deset godina odmoriti oči na obalama Itake i pokazati sinu Telemahu kako se brije prva brada… Koncertni vrhunac – epsko 25 (!) minutno remek-djelo The Odyssey, koje se temelji na grčkom epu Homera, Odiseji. Ono što smo čuli u gotovo polusatnom magnum opusu teško je opisati riječima, bila je to čista instrumentalna i vokalna perfekcija, a čuti The Odyssey uživo nešto je od čega mi se i sada kad pomislim na to ježe dlake. Nažalost, s The Odyssey bilo je i svemu kraj, nakon sat i pol. Bez problema su mogli ubaciti u setlistu barem još jednu skladbu, ciljam pogotovo na nešto s albuma V, na koji su posve zaboravili. I tonci zaslužuju manju grdnju, jer su vokal i gitara trenutačno bili preslabo čujni. No sve te sitnice blijede uz sjećanje na energiju benda i publike te magični sat i pol koje su nam namijenili Symphony X. U proljeće 2008. dečki se vraćaju na europske pozornice. Nemojte ih propustiti, jer solo mogu ponuditi puno više nego kao predbend Dream Theater, ako se uputite na neki od njihovih koncerata u Italiji.
autor: Rok Klemše
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
ECLIPTICA:
1. Intro
2. Paradise
3. Twilight Hall
4. Land Of Silence
5. Ecliptica
6. Carry On
7. Old Man’s Memories
8. Show Must Go On
SYMPHONY X:
1. Oculus Ex Inferni (intro)
2. Set The World On Fire
3. Domination
4. Serpent’s Kiss
5. Paradise Lost
6. Inferno (Unleash The Fire)
7. Smoke And Mirrors
8. The Walls Of Babylon
9. Sea Of Lies
10. Of Sins And Shadows
—dodatak—
11. The Odyssey
