Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Deftones
Izdavač: Maverick Records
Izdanje: 2006
Nekadašnji delikventi i vječno urezani ove su se godine napokon vratili s novim albumom, a ne opet s kompilacijom najboljih pjesama ili otpadom koji se nije mogao snaći ni na jednom ozbiljnom albumu. Tri godine nakon istoimenog albuma, koji je doduše ponudio nešto materijala koji možemo svrstati u Deftones best of materijal, ali daleko od toga da je najbolji, jer je ploča White Pony postavila posve nova mjerila za određivanje toga što je maksimum, vrhunac i metal avangarda, Madonnini štićenici vraćaju se s novim pokušajem da nas uvjere u svoju veličinu. U međuvremenu se štošta promijenilo.
Trendovi su zacrtali posve drukčije smjernice onoga što je ekstrem. No ljepota i privlačnost, zasanjanost jahanja valova kozmičke statike i esencijalne urezanosti vraća barem šćepec nostalgije u inače poprilično mehanički obojen svijet. Deftones su sa Saturday Night Wristom izdali ono što najbolje znaju – pred nama je solidna ploča koja servira emocionalnost, bunilo, halucinacije u tisuću metafora, a stilski leti od ambijentalne smirenosti do krajnosti screamota. Od spokoja do potpunog kaosa. Ovdje nalazimo sve.
Album se otvara prvim singlom, na koji računaju od samog početka. ‘Hole In the Earth’ daje osjećaj zrelosti do koje su glazbeno dosad stigli. Recepta Deftones zvuka dana je kao na dlanu. Ljuljanje i zabijanje hladnih, ali mekih igala ravno u naš mozak. ‘Rapture’ zabija šiljke dublje. Drijetanjem i beskompromisnošću. Slijedi omekšavanje i meditacija. Od pjesme ‘Beware’ nadalje prevladava post Depeche Modeovski melankolični sentiment koji ne popušta do kraja. ‘Rats!Rats!Rats’ prekidaju dosadašnji kontinuitet melankolije opet izbrazdanim, gotovo pomalo usiljenim rikanjem vrištećeg uvodnog pjevanja. Ne znam, ali čini mi se da oštrinom više ne uvjeravaju kao na prvijencu Adrenaline, gdje se izranjavljenost i beskompromisnost organski stapaju u cjelinu. Sad zvuče gotovo prestaro za to. Toga su očito svjesni, jer u sljedećim pjesmama opet prelaze na otkvačenije, elektronsko-gitarske orgije usporenih sjena. Chino Moreno odaje svoje misli polako, deftonesovski profinjeno i s krajnjom mjerom osjećaja. Argument zašto je ploča lijepa jest pjesma ‘Kimdracula’, seksi mješavina svih čarobnjačkih trikova koje Deftones trenutačno imaju u rukavu. Klavirski završetak ‘Riviere’ pak smireno vodi ploču do konačnog stanja izlaza.
Zapravo bih teško rekao da išta kvari slušanje. Ako ne poznajete ostatak Deftones opusa, ovo je krasan uvodni sat, primjeren svim sentimentalcima i nježnim dušama, a nipošto onima koji su skloni stanju autoagresije, samoubojstva, duboke tuge. Deftones ne nude utjehu, nego vam nož u srcu zarivaju još dublje. Zvukovno je ploča poprilično prihvatljivija od prethodnice, albuma Deftones. Posljedično i zato što su se idejno i međuljudski konačno razišli s produkcijskim čarobnjakom Terryjem Dateom, koji je producirao njihove najveće stvari. No razmjena životnih sokova među njima je zastala. Pro-tool tehnologija snimanja olakšala je brainstorming. Trebalo je samo počistiti suvišno i smetajuće te isplesti nove mreže kojima bi htjeli uhvatiti one koji su im dosad izmicali u vremenu i među čarolijama. Bob Ezrin je svoju domaću zadaću obavio profinjeno i odjenuo bend u one nijanse zvukovnog spektra u kojima se oni – ti najbolje osjećaju. Strast s jedne strane i rutina s druge ovdje su nekakvi nerazdvojni sijamski blizanci. Nema skretanja u nepoznato. Zvuče doduše sigurno, dobro, ali nema osjećaja bezvremenosti, jer je previše već isprobanih i već čutih obrazaca. U karijeri su doživjeli dosta hvalospjeva, ali bili su i meta nemilosrdnih kritika ili još gore – neki pokušaji uvjeravanja u vlastitu moć prošli su prilično neprimijećeno ili čak bili previđeni. Istina je i to da su davno, prije više od deset godina, pronašli svoj lik i izumili svoj zvuk. Pomogli su u postavljanju tada posve novog i svježeg glazbenog trenda, koji je postao i modna smjernica te kriterij onoga što je i što nije ‘cool’. Jesu li zato legendarni i nezaboravni, pokazat će vrijeme. Deftones svojim radom i dalje dokazuju da im još nije otkucalo, samo su malčice sazrjeli. Ploča Saturday Night Wrist svakako je vrlo dobar pokušaj da se nadmaši album njihove karijere, ali je hitac ovaj put promašio za pola metra.
Postava
Abe Cunningham – bubnjevi
Chi Cheng – bas
Chino Moreno – vokal, gitara
Frank delgado – klavijature, semplovi
Stephen Carpenter – gitara
Produkcija
Bob Ezrin & Deftones
Popis pjesama
1. Hole In The Earth
2. Rapture
3. Beware
4. Cherry Waves
5. Mein
6. U.U.D.D.L.R.A.B.SELECT.START
7. Xerces
8. Rats!Rats!Rats
9. Pink Cellphone
10. Combat
11. Kimdracula
12. Riviere
TRAJANJE ALBUMA: 50:30
