Autor: Sebastijan Videc
Izvođač: Satyricon
Izdavač: Roadrunner Records
Izlazak: numbers
Trajanje: 51:22
Ocjena: 3.5/5
Norveška slovi kao domovina black metala, a jedan od bendova koji su devedesetih snažno obilježili taj žanr su Satyricon. Pet godina! Pet godina trebalo se čekati na novi uradak norveškog dvojca, no nažalost, dolazak istoimenog albuma ostavio je gorak okus – kao da im je pobjegao kormilar. Čini se da nekoć moćna paklena nemani iz hladnog dalekog sjevera polako postaje mlitava i tupa. Činjenica da im se broj fanova sa svakim novim albumom smanjuje također nije zanemariva, a uvjeren sam da će im se uz ovaj album leđa okrenuti još više njih.
Prvi put u karijeri Satyr i Frost koriste uvodnu skladbu na albumu, orijentalno zvučeći Voice of Shadows. Intro od dobre dvije i pol minute, usprkos zanimljivoj melodici, vrlo brzo postaje repetitivan i dosadan. Nažalost, on se prelijeva u Tro og Kraft, koji nije ništa drugo nego dosadan nastavak (pre)dugog introa – ironičan je prijevod naslova – »Nada i snaga«, kojih tu nažalost nema ni traga. Our world, it rumbles tonight muče slični problemi, a čekanje na preokret i udarni val je uzaludno – upotreba klavijatura na mjestima barem djelomično popravlja atmosferu. Oni koji do sada nisu odustali od albuma, dobit će utjehu uz Nocturnal Flare. Iako ga i dalje muči ponavljanje, spašavaju ga brži ritam, melodični rifovi i lijep instrumentalni dio sa solažom u sredini.
Slijedi najveće iznenađenje albuma – Phoenix. Čisti vokali u black metalu nisu baš čest prizor i, iskreno, ni ova pjesma ne djeluje previše black metalski. Vokale za ovu poeziju posudio je Sivert Høyem (Madrugada), a stilski bih je prije pripisao nekom Nicku Caveu ili Johnnyju Cashu nego Satyriconu. Walker Upon the Wind pali se iznenada i usporedbe s Nemesas Divina nisu pogriješne, dok Nekrohaven možda ne drži podivljali ritam, ali nas razmazuje melodijom i rifovima koji će vrtjeti glave na nadolazećoj turneji. Obožavatelji Satyricona u njemu ćete prepoznati sličnost sa starijim hitom Fuel for hatred. Tvrdom i brzom Ageless Northern Spirit slijedi epski, gotovo osam minuta dugi The Infinity of Time and Space. Preplet brzih Frostovih prijelaza, Satyrova growlanja, sporih, gotovo gothic pasaža i usputnih recitala doista zahtijevaju potpunu predanost u uživanju u ovom remek-djelu. Album se zaključuje gotovo četiri minute dugim instrumentalom Natt, koji melodično zatvara album, a mogli bismo reći i njegovu drugu polovicu.
Slušanje albuma Satyricon ostavilo mi je dojam da je Satyru i Frostu svejedno što drugi misle. I to je u redu, no ne mogu se otresti osjećaja da se previše drže ustaljenog Black’n’Roll stila prethodnih triju ploča i premalo eksperimentiraju. Phoenix i The Infinity u ovom slučaju dokazuju suprotno, no većina će poželjeti još više. Zanimljiv mi je i raspored skladbi, jer djeluje obrnuto nego što je uobičajeno, a udarnije stvari nalaze se u drugoj polovici, što samo potvrđuje »we don’t care« stav. Satyr je prije izlaska ploče u intervjuu izjavio da je ona u cijelosti snimljena analogno i da zvuk nije dodatno procesiran; istina ili ne, činjenica je da je produkcija izvrsna, što se vidi i u sporim ritmovima punim toplih basova, i u bržim komadima. Satyricon je ploča koja će vam se svidjeti ili neće, a da vam uđe pod kožu, bit će potrebno poprilično slušanja.
Postava
Satyr (Sigurd Wongraven) – vokali, gitara, bas, klavijature
Frost (Kjetil-Vidar Haraldstad) – bubnjevi
Produkcija
Satyr
Popis skladbi
01. Voice Of Shadows
02. Tro Og Kraft
03. Our World, It Rumbles Tonight
04. Nocturnal Flare
05. Phoenix
06. Walker Upon The Wind
07. Nekrohaven
08. Ageless Northern Spirit
09. The Infinity Of Time And Space
10. Natt
