Autor: Urban Bolta
Mjesto: Vinica / Bela Krajina / Slovenija
Datum koncerta: 03.08.2012
Broj posjetitelja: 5000
Cijena ulaznice: 25€ (jednodnevna ulaznica) / 55€ (trodnevna ulaznica)
Evo ga i Shengenfest! U moru srednje velikih festivala koji su posljednjih godina preplavili Slovenju, svojom je ponudom počeo isticati najjužniji od njih, Shengenfest, koji se održava tik uz hrvatsku granicu, na dva koraka od Vinice, idilična sela u Beloj Krajini, zemlji dobrog vina i ljubaznih ljudi.
Peta edicija festivala na Kolpi nadogradila je prošlogodišnji uspjeh i posjetiteljima ponudila zanimljiviji izbor bendova od konkurentskih festivala na Sunčanoj strani Alpa – ponajprije mislim na gostovanje indie rock sastava Kaiser Chiefs trećeg dana, koji su tjedan dana nakon nastupa na Shengnu nastupili i na zatvaranju Olimpijskih igara u Londonu – a znamo da na tako prestižnim događajima nastupi samo šačica najvećih. Organizatori Schengenfesta tako iz godine u godinu planski šire festival, privlače sve veća imena i time šire prepoznatljivost vlastitog brenda, pa su si u pet godina postojanja opravdano mogli priskrbiti naziv najperspektivnijeg festivala svoje kategorije kod nas.
Popodnevni dolazak na festivalski prostor ponudio je sjajnu kulisu: ljubazno osoblje, razdragano raspoloženu mladež, pržeće sunce, hladnu Kolpu i naravno još hladnije pivo. Schengen se tako može pohvaliti svim atributima koji pripadaju dobrom festivalu!
Shengenfest čine dvije pozornice. Na glavnoj se odvija rockerski obojen program, dok manja, elektronička pozornica na drugoj strani prostora u svoj zagrljaj privlači ljubitelje neorganski obojenih ritmova. U šest popodne festival su otvorili kočevski rockeri Charlie Butter Fly, a za njima su na pozornicu stupili iskusni glazbeni mačkovi Relight. Nažalost, uvodne nastupe pratila je stara praksa: poluprazan prostor pred pozornicom, jer mladež po starom receptu više vjeruje već provjerenim imenima nego da se pusti iznenaditi nastupom neke još neafirmirane skupine. ČAO PORTOROŽ dokazali su da se često isplati okušati slijepu sreću! Široj publici nepoznat kolektiv od četiri raznovrsna glazbenika kune se u snažan unos psihodeličnih elemenata u svoj u osnovi punkerski stil. Garažni zvuk, pun punkerske drskosti i napjevnijih indie rockerskih trenutaka, Čao Portorož oplemenili su zanimljivim, na prvo slušanje nedorađenim vokalnim linijama, pa je usporedba sa starim majstorima slovenskog punka, Otroci Socializma, na mjestu. Udarno, zanimljivo, originalno! Pola sata druženja s Čao Portorož proletjelo je kao tren, a ja sam sebi obećao da ćemo se uskoro ponovno susresti!
Sljedeći je nastupio miljenik slovenske rap scene, trnovska maskota Klemen Klemen. Uz pratnju skupine Dubzilla pod pozornicu je privukao neusporedivo veći broj slušatelja od svojih prethodnika na pozornici i pripovijedao im nikad završene priče iz mračnih ljubljanskih ulica. Iako nisam ljubitelj takve glazbene interpretacije, Klemenu Klemenu treba priznati da ne odstupa od svoje prepoznatljive životne filozofije, no nažalost to je ujedno bila i jedina svijetla točka koju sam uspio dešifrirati u sat vremena dugom pripovijedanju takvih i drugačijih rima.
Sljedeći su nastupili miljenici mladeži od prije deset godina, stilski samonikla skupina oko koje se mišljenja podijele svaki put kad najavi neki novi projekt – SIDDHARTA! Ljubljanska skupina, koja je od izdavanja debitantskog albuma »Id« (1999) prešla dug i uspješan put, ove je godine opet koncertno aktivnija, napokon, u listopadu ih čeka kraća europska turneja po Njemačkoj i Poljskoj. Siddharta je na Shengnu priredila pravu masovnu zabavu, iako su, iskreno rečeno, najglasnije odobravanje dobili hitovi s njihova prva tri albuma. Siddharta se naime unatoč svoj svojoj veličini posljednjih godina neuspješno trudi na radijske postaje lansirati neki odjeklivi hit koji bi ih približio slavi od prije deset godina, kad su baš u to vrijeme uspjeli napuniti Centralni stadion za Bežigradom. Siddharti je u Vinici na krilima hitova Na Sonce, B Mašina i Pot v X uspjelo ostvariti magično koncertno ozračje s tisućama ruku u zraku, a među vječnozelene napjeve uspješno su uklopili i novije skladbe s posljednjeg albuma »VI«. Iskusni frontman Tomi Meglič s godinama je naučio vladati publikom, krajnje profesionalan pristup nastupanju nije stran ni ostalim članovima skupine. Za oproštaj od Kolpe udarila je još Od višine se zvrti, a Siddharta je ponovno dokazala da je riječ o jednom od najuigranijih i najprofesionalnijih glazbenih kolektiva kod nas.
Slijedio je nastup američke skupine VIZA, zanimljivog devetočlanog kolektiva koji se dva dana prije moglo vidjeti već na pozornici ljubljanskog Trnfesta. Viza (prije izdavanja aktualnog albuma »Made in Chernobyl« djelovali su pod imenom Visa) zarobljeni su u škripcu baznog rocka, a njihova je posebnost eksperimentalno koketiranje s motivima istočnoeuropske etno / folk tradicije, za što je zaslužno međunarodno članstvo u toj skupini sa sjedištem u Americi. Viza su se predstavili kao plodan kolektiv bez glazbenih zadrški, jer su koketirali s različitim glazbenim žanrovima, pa su u njihovu nastupu mogli uživati svi kojima eksperimentiranje sve do ciganskog etna nije strano. Iako je pod pozornicom bilo nešto manje ljudi, ipak toplo pozdravljam potez organizatora da je američku skupinu uvrstio između dva u našim krajevima afirmirana imena i time im dao priliku da se publici predstave u povoljnom kasnovečernjem terminu.
Htjeli ne htjeli, tradicionalni dio ponude su i skupine s prostora bivše zajedničke države – i to ne da mi njihova glazba smeta, više mi ide na živce neoriginalnost organizatora, koji radije stavljaju na tisuću puta provjereno ime nego da dovedu nešto svježe. Kako god, pred nama je stajala RIBLJA ČORBA, rock’n’roll starci iz Beograda, koji će iduće godine slaviti 35. obljetnicu djelovanja. Bora Đorđević bio je dobro raspoložen i već nakon uvodne pjesme Ostaću slobodan na pozornicu je izvukao knjigu poezije i na svoj stari način ismijavao homoseksualce. Čorba se prošetala kroz hitove iz osamdesetih, kao i uvijek bila je snažna prisutnost skladbi zaključno s godinom 1986. odnosno albumom »Osmi nervni slom«, a očito je prošlo dovoljno vremena od izdavanja posljednjeg albuma »Minut sa njom« (2009) da je u repertoaru ostalo mjesta samo još za komad Radicu Šta God Hoću. Čorba je bez većih poteškoća osvojila bjelokranjsku publiku, koju su činili i posjetitelji iz susjedne Hrvatske, gdje Čorba zbog radikalnih Borinih stavova nije svirala sve od bratoubilačkog rata. Hrvatima tako posjet Čorbinu koncertu u Sloveniji ostaje jedina opcija, ako žele čuti vječnozelene hitiće Nemoj Srećo, Nemoj Danas, Amsterdam ili Lutka sa naslovne strane i u koncertnoj verziji. Rutiniran i zadovoljavajuć nastup beogradskih legendi, kojima se iskreno rečeno za željeni euforični odjek zahvaljujući svom kultu uopće ne treba pretjerano naprezati.
Posljednji su u kasnih dva ujutro na pozornicu stupili LENINGRAD COWBOYS, brojni finski kolektiv koji pravim zabavljačkim nastupom razbija stereotip o finskoj zatvorenosti i staloženosti. Sjetite se samo skijaša skakača Janea Ahonena, hehe. Kako god, Leningradski kauboji relativno su poznato ime u svijetu rock’n’rolla, iako mi nije ni približno jasno čime su to zaslužili. Kao prvo, njihovo nostalgično koketiranje s ruskom tradicijom i poviješću naprosto je bizarno, pogotovo ako znamo da su finski i ruski narod kroz cijelu povijest na ratnoj nozi. Drugo, Kauboji su cijelu karijeru izgradili na izvođenju obrada i ismijavanju samih sebe, pa posljedično glazbeni sladokusci njihovu slavu nikad nećemo moći razumjeti. Ništa drugačije nije bilo ni u Vinici. Obrade bendova iz posve različitih glazbenih sfera (The Offspring, Lynyrd Skynyrd, Lenny Kravitz, Mary Hopkin…), zamotane u celofan prepoznatljivog zabavljaštva, doduše su davale poskočan plesni ritam zabave željnima, no nažalost dobar dio publike ostavile ravnodušnim. Jedina svijetla točka nastupa bilo je vokalno kombiniranje glavnog vokala Villea Tuomija s plesačicama Annom i Hannom, a u budućnosti bih Leningradskim kaubojima više nego friziranje vlastitih frizura preporučio više glazbene note u cjelokupnom izrazu skupine, no bojim se da sam već zakasnio… Jednostavno, svatko je recept do slave pronašao na drugačiji način, a Leningrad Cowboys izabrali su onaj koji mi se najmanje sviđa.
Galerija slika
