Scott Henderson – bluesersko trio u Hendrixovu duhu (2007)

Zadnjeg dana ožujka 2007., dan prije nego što počnemo lagati na sve strane, posjetili smo još jedan od očekivano boljih blues/rock događaja ove godine u našem bližem okruženju. Poprište nastupa Scott Henderson Blues Banda bio je ponovno, i sve više uhodana koncertna točka, klub Bluesiana Rock Cafe u Velden (Austrija). Kako se i očekivalo, početak koncerta opet se, već po pravilu, odužio za dobrih 45 minuta, što je marljivim konobaricama “po pravilu” omogućilo da upornim nagovaranjem iscijede što više prodanog pića. Osobno sve više shvaćam da je takva prodajna politika Bluesiane zvijezda stalnica. Kao upozorenje i opomenu budućim posjetiteljima predlažem da bez veće panike na neki od idućih koncerata stignu 45 minuta kasnije, tako će uloviti skori početak koncerta, a istovremeno će svojim plućima, s obzirom na lošu ventilaciju kluba, priuštiti koji dodatni m3 svježeg zraka. Druga je mogućnost da budete točni pa se, zahvaljujući ljubaznosti i velikoj komunikativnosti vlasnice Gudrun, s njom upustite u kraći razgovorčić i tako preboljite mučno čekanje među inače dosadnim Heiderovim koroščima. Ali dosta s formalnostima, prepustimo se onome najvažnijem, glazbi.

Udarni trio Scotta Hendersona odsvirao je svoje prve tonove, kao što rekoh, točno 45 minuta nakon službenog početka koncerta. Prije toga imali smo priliku vidjeti njegovu eminenciju, koji u pohabanoj majici, “mrkvastim” trapericama i Nike tenisicama usput rečeno nimalo ne izgleda zvjezdački, kako si je osobno došao upaliti ozvučenje i nas, zbog zagrijavanja na radnu temperaturu, prepustio još 10 minuta sanjarenja. Posve drukčija priča počela se odvijati s nastupom. Scottov udarni trio, uz samog gospodina, čine još basist JOHN HUMPHREY i mladi, ali već etablirani bubnjar ALAN HERTZ. Glazba unatoč triju zvuči vrlo puno, dečki svojom uigranošću i virtuoznošću ispune glazbeni prostor i vaše uši do posljednjeg kutka. Iako biste od blues trija očekivali da melodija prevladava nad harmonijom, u slučaju Henderson trija upravo je obrnuto. Iako Scott za sebe uvijek tvrdi da je više blues-rock glazbenik, njegova nam glazba daje drukčiji otisak prsta, a jazz korijeni i glazbeni zahvati odlučujući su u njegovu načinu sviranja i stvaranja glazbe. Tzv. “easy listening” ovdje otpada na cijeloj crti, a tome je primjerena i publika koja posjećuje njegove nastupe. Svatko tko bi se sa Scottom možda susreo prvi put, odnosno slučajno, bio bi njegovim nastupom zadovoljan samo napola, a ako čovjek zna što ga čeka, priča je posve drukčija.

Dečki su svoj nastup podijelili na dva dijela, prvi je trajao malo više od sat vremena, a drugi ostatak do dva i pol sata. Između su nam, po njihovim riječima, poslužili manju stanku, koja se otegnula na 30 minuta, ali i to smo uspješno preživjeli. Scott tijekom izvođenja jasno daje do znanja s kime se sve tijekom svoje dugogodišnje karijere dodobra družio. Tako je u njegovu “sviranju” moguće prepoznati zahvate Chicka Coree, Joea Zawinula, violinista Jean-Luc Pontyja i još bismo mogli nabrajati.

Iako Scott zna biti potpuni jazzist, ovaj je nastup stilski ipak bio obojen bluesom, najsrodniji glazbi koju je sam razvio kroz suradnju s basistom Garyjem Willisom i znamenitom postavom Tribal Tech. S navedenom je postavom snimio 9 albuma i tako dodobra izbrusio i oblikovao za njega karakterističan zvuk i stil sviranja, koji mu je, među ostalim, već više puta priskrbio laskavu titulu “jazz gitarist godine…”. Uz navedeno, na pozornici se pokazuje i kao dobar mentor, što se može iščitati iz njegova govora tijela i namigivanja ostalim članovima sastava. Scott je tako u posljednje vrijeme objavio i glazbeno-pedagoški priručnik, odnosno DVD-e, “Jazz Fusion Improvisation” i “Melodic Phrasing” te knjigu “Jazz Guitar Chord System”. Ako zanemarimo njegovu veličinu i posvetimo se ostalim članovima sastava, Johnu i Alanu, zbog površnog pratećeg sviranja lako bismo ih podcijenili i krivo procijenili. Slika se potpuno okrene u kratkim, ali jezgrovitim pojedinačnim solo dionicama koje im je Scott odmjerio u drugom dijelu nastupa. Očito je monopol vođe u postavi ipak prejak, a slobodno disanje dvojca spartanski odmjereno. Glavnina Scott Henderson Blues Banda tako ostaje rezervirana za izživljavanje i glazbeno izražavanje samog Scotta, iako od sličnog sindroma pati većina power blues triја. Posve istu sliku imali smo priliku doživjeti prije nešto manje od mjesec dana, kad je prijestolje Bluesiane zauzeo Eric Sardinas.

Nastup je tako brzo prošao i tek smo na kraju koncerta shvatili na kakvo nas je atmosfersko glazbeno putovanje Scott u tih dobrih dva sata odveo. Majstor je majstor, a to očito zna cijeniti i ona šačica još nepokvarenih kritičara glazbenog svijeta koji su Scotta uzdigli na prijestolje koje mu danas u svijetu glazbe opravdano pripada. Nadamo se samo da će se Scott još koji put vratiti u Bluesianu, jer mi ćemo se zasigurno.

Tekst i fotografija: Thomas Breznik