Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Gabriel, Peter
Izdavač: Virgin Records
Izlazak: 2010
Ocjena: 2/5
Bilo je vrijeme kad je svaki novi studijski uradak legendarnog pjevača, skladatelja, producenta i svjetski poznatog dobrotvora Petera Gabriela među ljubiteljima art rock glazbe dočekivan s priličnom dozom oduševljenja. Gabrielova samostalna karijera oduvijek je bila obilježena njegovom opsjednutošću zvučnom savršenošću, inovativnim isprobavanjem novih instrumentalnih i snimateljskih tehnologija te suradnjom s armijom različitih glazbenika iz cijeloga svijeta. Logična posljedica njegove pune zauzetosti i skakanja s jednog kraja svijeta na drugi, i kao glazbenika i kao podupiratelja brojnih humanitarnih aktivnosti, bila je ta da mu je za svaki novi studijski uradak trebalo sve više godina. Poklonici su to dobro prihvaćali jer je gotovo svaki sljedeći studijski projekt bio barem toliko blistav kao i prethodnik, ako ne i bolji. Nakon fenomenalnog albuma “Up” (2002) i prilično zanimljivog međunarodnog projekta “Big Blue Ball” (2008), koji je izašao pod sloganom raznih izvođača, tom je trendu izlaskom “Scratch My Back” nepovratno kraj.
Njegov najnoviji studijski projekt, koji je u osnovi zbirka obrada drugih izvođača, donosi veliko razočaranje svima onima koji su Gabriela zavoljeli prije svega kao strastvenog glazbenog inovatora, jer je to prvi vjesnik novopridošlog kroničnog nedostatka stvaralačkih ideja. Može se samo nagađati što je stari dobri striček Gabe ovaj put imao u rukavu. Vjerojatno je očekivao da će njegov najnoviji projekt biti barem toliko revolucionaran kao prethodni, no na kraju se pokazalo upravo suprotno.
Još prije izlaska bilo je poznato da “Scratch My Back” neće biti novi studijski album u pravom smislu riječi, nego prije poseban projekt u kojem će Gabriel prvi put napraviti obrade raznih, više ili manje popularnih izvođača iz svijeta popularne glazbe, među kojima se ističu imena poput Davida Bowieja, Paula Simona, Lou Reeda, Talking Heads, Neila Younga, Radiohead i tako dalje. Sve to isključivo uz potporu vlastitih glasnica, klavira te pratnju simfonijskog orkestra, što znači da je riječ o njegovu prvom projektu bez skupine raznih instrumentalista; dakle nikakvih električnih gitara, bubnjeva i drugih uobičajenih rockerskih pomagala.
Sve bi to možda čak moglo ispasti zanimljivo da je tu zbirku od dvanaest obrada odsvirao na svjež i kreativan način, kad se već riješio pomoći pratećih instrumentalista. Kao toliko puta do sada u karijeri pokušao je nešto novo, do sada neisprobano. Sve se to na kraju izrodilo u zbirku posve pospanih, takoreći sterilnih balada uz koje bake mogu, ako ni zbog čega drugog, mirno srkati podnevni čaj i plesti džemper za unuka uz praćenje najnovije latino-sapunice. Nažalost, moglo bi se reći da to danas postaje Peterova prevladavajuća ciljna publika.
Njegov patnički vokal doduše zadržava onu prepoznatljivu boju koja mu je donijela slavu jednog od najunikatnijih i najteatralnijih pjevača, no u ekspresivnom smislu više nego ikad ostavlja dojam tužnog, umornog i postarijeg čovjeka kojemu se sve više svija kralježnica pod teretom brojnih životnih razočaranja. Takvo što, dakle jadikovanje nad emotivnim razočaranjima, prije bi se očekivalo od Peterova bivšeg genesisovskog kolege Phila Collinsa, koji se barem posljednjih godina pokazao mudrijim te je na vrijeme završio samostalnu karijeru, što se tiče njegove uloge aktivnog studijskog i koncertnog glazbenika. Većina tekstova u osnovi je dobra jer su ih izvorno napisali gotovo sami majstori posretne uporabe lirskih riječi, no Gabrielova je interpretacija općenito potpuno promašena, osim ako vam se sviđaju sivi i kišni popodnevi.
Loš dojam ostavlja već uvodna obrada Bowiejeve klasike “Heroes”, koju se osim po tekstu praktički ne može prepoznati. Od optimistične, poskočne i bodre skladbe uspio je napraviti morečnu tužaljku, što na kraju krajeva nije tek tako, barem u negativnom smislu. I ostale obrade, predvođene skladbom “The Book Of Love” (izvorno The Magnetic Fields), koja je izabrana za prvi singl albuma, odsvirane su na sličan način, u gotovo identičnom tempu, bez ikakvih stilskih odmaka. Peter uz rijetke iznimke zadržava istu vokalnu poziciju. Samo nekoliko puta neočekivano povisi glas i pobrine se za nekoliko rijetkih, barem uvjetno rečeno, dramatičnih trenutaka u kojima se može osjetiti sav njegov melankolični patos.
Blamaže time još nije kraj, jer u idućim mjesecima možemo očekivati i nasljednika ovog projekta s prikladnim naslovom “I’ll Scratch Yours”, koji će sadržavati zbirku obrada odabranih Gabrielovih djela u izvedbi svih glazbenika kojima se Peter poklonio na “Scratch My Back”. Dakle, Bowie i ostala družina sad su na potezu da odgovore na Peterovu “genijalnu” ideju, kad je postigao poseban dogovor da će napraviti obrade dvanaest raznih izvođača ako će ti zauzvrat napraviti dvanaest obrada njegovih djela. Dakle, ovaj album nije izašao samo zbog Peterova velikog divljenja tim glazbenim izvođačima, nego su simpatije obostrane. Izbor nekih imena dvojbene reputacije iz svijeta suvremene popularne glazbe, dok bi bilo logičnije da je izabrao obrade onih izvođača koji su utjecali na njegov glazbeni razvoj (lijepo bi bilo, primjerice, čuti njegovu verziju klasike Procol Harum “A Whiter Shade Of Pale”, naravno, s bendom), također je posebno poglavlje za sebe.
“Scratch My Back” je ispod renomea Gabrielova dosadašnjeg stvaralačkog opusa jer daje tužnu sliku (nadajmo se, privremenu) kreativno i emotivno umornog glazbenika koji se odlučio na čudan studijski potez u vrijeme kad je na leđa navukao već šesti križ. Album je uzduž i poprijeko jednom riječju dosadan i u najboljem slučaju služi samo dodatnoj promociji većinom već odavno popularnih izvođača. Osim toga, ovaj skup baladično usmjerenih obrada pošteno je načeo Peterov dugogodišnji ugled ozbiljnog glazbenika i velikog zvučnog inovatora koji sa svakim novim projektom ponudi nešto svježe i izazovno.
Svi oni koji su nemoćno zavzdisali kad je Peter posljednji put odbio mogućnost ponovnog okupljanja Genesisa zbog obveza njegove samostalne karijere mogu samo još više odmahnuti glavom. I još jedan nimalo oduševljavajući detalj: “Scratch My Back” upisat će se u povijest kao Gabrielov prvi “studijski” album bez sudjelovanja legendarnog basista/svirača Chapman sticka, Tonyja Levina (King Crimson), ako ne računamo njegovu odsutnost na posljednja tri Peterova pothvata u pisanju filmske glazbe. Nada doduše ostaje da nije riječ o prvom vjesniku kraja veličanstvene karijere, jer glazbenog umjetnika takva kova nikako još ne treba otpisati, no bolje je prestati na vrijeme nego onda kad je već prekasno i cijenjeni glazbenik postane samo karikatura samoga sebe.
Postava
Peter Gabriel – vokal i klavir
Orkestralni instrumenti, bez bubnjeva i gitara
Produkcija
Bob Ezrin
Popis skladbi
1 “Heroes” (David Bowie)
2 “The Boy in the Bubble” (Paul Simon)
3 “Mirrorball” (Elbow)
4 “Flume” (Bon Iver)
5 “Listening Wind” (Talking Heads)
6 “The Power of the Heart” (Lou Reed)
7 “My Body is a Cage” (Arcade Fire)
8 “The Book of Love” (The Magnetic Fields)
9 “I Think it’s Going to Rain Today” (Randy Newman)
10 “Apres Moi” (Regina Spektor)
11 “Philadelphia” (Neil Young)
12 “Street Spirit” (Radiohead)
