Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cvetličarna MediaPark / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 21.02.2011
Broj posjetitelja: 900
Cijena ulaznice: 23,00€
Pa dočekali smo ih opet! U našu su se sredinu vratili Apocalyptica, finski “čelo-rock” kvartet koji već lijepi broj godina oduševljava svoje obožavatelje jedinstvenom fuzijom klasične i metal glazbe. Finci su u proteklom desetljeću bili česti gosti na našim koncertnim pozornicama. Davne 2001. gostovali su uz Siddhartu, kad je ta predstavljala svoj drugi album “Nord”, dvije godine kasnije Apocalyptica se valjala u blatu na Rock Otočec, zatim su zajedno s Danzigom ljeti 2004. nosili prvo izdanje danas već tradicionalnog Metal Campa, a grijali su nas i pred Rammsteinima u Hali Tivoli 2005. Njihov posljednji samostalni nastup na sunčanoj strani Alpa pamtimo iz 2006., kad su u Plečnikovim Križankama promovirali svoj istoimeni peti studijski album, a 2008. uslijedio je još i festivalski povratak na ušće Tolminke i Soče. Zahvaljujući čestim posjetima našoj zemlji izgradili su brojnu masu obožavatelja, pa je zahvaljujući sve većem imenu sastava Cvetličarna razumljivo bila rasprodana već tjedan dana prije događaja.
Apocalyptica je upravo ljubljanskim koncertom otvorila opsežnu “7th Symphony” turneju u potporu svom aktualnom studijskom albumu (recenzija ovdje), koja će obuhvatiti brojne nastupe kako u Europi tako i s druge strane Atlantika. Finci su nakon višemjesečnog odmora bili svježi i nabijeni energijom, pa je večer obećavala ugodno koncertno druženje.
Još prije finskih neoklasicista nabijeno punu Cvetličarnu zagrijali su Nijemci A Life Divided. U četrdesetominutnom nastupu predstavili su se kao izrazito koncertni bend jer su profesionalnim pristupom, emocionalnim nabojem i snažnom izmjenom energije dokazali da su vješti svim scenskim trikovima. Dobra forma nažalost je izblijedjela uz prosječan stil grupe, koja preko elektronske podloge polaže teže, gotovo metalske rifove i slušateljima servira već nebrojeno puta čuvenu glazbu. Novovalnu baštinu osamdesetih A Life Divided spojili su s gitarskim frazama tipičnim za alternativne devedesete, a nastali spoj začinili su još i melankoličnim zahvatima. Mjestimice su se Nijemci stilski približili bogatoj baštini Nine Inch Nails, no za nešto više od uloge predgrupe na srednje velikim turnejama A Life Divided će u budućnosti pri stvaranju glazbe morati odabrati srčaniji pristup. Gledano u cjelini, njemački su gotičari solidno obavili svoj zadatak, iako su kod Apocalypticinih pristaša naišli na gluha uha.
Zatim je krenulo ozbiljno! Trojica čelista sprijeda zauzela su pozornicu i predstavu započela skladbom On The Rooftop With Quasimodo. Energičan stav već ih je na uvodu predstavio kao skupinu s izvršnim nastupom, a zbog malenosti pozornice i blizine posjetitelja energija se brzo usmjerila među prve redove, gdje je zavladala prava euforija. Slijedila je skladba 2010, u kojoj originalno bubnjarske palice vitla jedan od najcjenjenijih metal bubnjara Dave Lombardo (Slayer), a tehnički zahtjevni prijelazi Mikku Sirenu nisu zadali baš nikakvih problema. Ja sam Apocalypticu prvi put gledao na tako maloj pozornici, pa prije toga nikad nisam primijetio Mikkovu nevjerojatnu potkovanost, pouzdanost i urođeni osjećaj za sviranje, što je u glazbi Apocalyptice, gdje je isključivo bubnjar zadužen za držanje ritma, od iznimne važnosti. Nakon odsvirane skladbe Grace (“Worlds Collide”, 2007) došlo je vrijeme za prvu od Metallicinih klasika, Master of Puppets, koja je dobro djelovala prije svega na površne poznavatelje grupe, pa je posljedično Cvetličarna te večeri prvi put poludjela u svoj svojoj snazi.
Nastup je svjetlosnom brzinom tekao dalje, kao što je i znoj tekao ispod čela četvorice na pozornici. Eicca Toppinen, Paavo Lötjönen i Perttu Kivilaakso u prvoj liniji, oči u oči s prvim redovima, pri izvedbi skladbi End of Me i I’m Not Jesus pomaknuli su se lagano u stranu jer su napravili mjesta za gostujućeg vokalista Tipea Johnsona. Zadnjim izdanjima Apocalyptica je producirala toliko hitova s vokalnim sadržajem da su htjeli-ne htjeli bili primorani na turneju pozvati gostujućeg pjevača. Čika Johnson vokalno je školovan glazbenik i kao takav odlično potkovan za svoju novu ulogu, no u samoj mu je izvedbi nedostajalo malo više karizme i entuzijazma, kojima bi lakše omotao publiku oko malog prsta.
Nakon Sepulturinog Refuse/Resist slijedio je kolaž šarolikih orkestralno-instrumentalnih zvukova s izrazito emotivnom notom. Pri izvedbi skladbi Beautiful i Sacra kao četvrti čelist triju sprijeda pridružio se bubnjar Mikko, iako je igrao tek kozmetičku ulogu pa je šou točka tako ispala jeftino, čak patetično. Prekrasnu lomilicu srca Bittersweet otpjevala je kar publika, prije nego što se večer prevesila u završnu fazu i Apocalyptica je s Last Hope prebacila u višu brzinu. Zvuk su u međuvremenu odgovorni za mikser uspjeli podesiti pa su, unatoč svim zamkama Cvetličarne, tonski tehničari napokon uspjeli uravnotežiti topovske udarce bubnjeva s dubinskim zvukom violončela. Eicca, Paavo i Perttu nastavili su sa svojom dinamičnom predstavom, a njihov zaštitni znak je trčanje po pozornici (što s golemim čelima u ruci nije mačji kašalj) i korištenje svakog njezinog centimetra, iako se s godinama iz mladenačke navike taj segment njihova šoua pretvorio u golu rutinu. Seek and Destroy i Inquisition Symphony zaokružile su kolaž obrada u redovnom dijelu nastupa, kad su se četvorica već (pre)brzo oprostila s pozornice. Na bisu se Fincima ponovno pridružio Johnson i zajedno s Cvetličarnom otpjevao skladbu I Don’t Care, a zajedničko druženje definitivno je zapečatila Griegova Hall of the Mountain King, standardni završetak Apocalypticinih koncerata još od 2001.
Neka se riječju ili dvjema dotaknem još i odsvirane set liste. Apocalyptica je izdala već pet albuma kreativne i nadahnute autorske glazbe, pa je prigovor da bi Metallicine obrade trebale biti zastupljene intenzivnije više nego smiješan. Finski jahači apokalipse usredotočili su se prije svega na zadnja dva albuma i posljedično odrezali minutažu ranijim ostvarenjima, pa tako i mom osobnom favoritu “Cult” (2001), koji je ostao potpuno zanemaren.
Utorak navečer zacijelo će ostati u lijepom sjećanju zakletih pristaša grupe i mladih koncertnih posjetitelja, koji su ovaj put prevladavali, dok je iskusnije koncertno oko primijetilo previše rutine i manjak emotivnih dijaloga. No tako se stvarima danas pač streže, a Apocalyptica je ipak dokazala da ostaje školski primjer moderne scenske govorice, koja jamči užitak svima željnima kvalitetne zabave.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Reportaža je nastala u suradnji RockLine i Rock Hard Slovenija.
Setlista
1. Quasimodo 2. 2010 3. Grace 4. Master Of Puppets 5. End Of Me 6. I’m Not Jesus 7. Refuse/Resist 8. Beautiful 9. Sacra 10. Bittersweet 11. Last Hope 12. Seek N’ Destroy 13. Inquisition Symphony —dodatak— 14. At The Gates Of Manala 15. I Don’t Care 16. Hall Of The Mountain King
Galerija slika
