Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Schwarzl-Freizeitzentrum / Unterpremstätten (Graz) / Austrija
Datum koncerta: 30.07.2015
Broj posjetitelja: 4500
Cijena karte: 70,00€ (parter) / 100,00€ (`wavebreaker`)
Ovogodišnji See Rock festival, smješten na dohvat ruke od austrijskog Graza, ponudio je samo jednodnevni program. Unatoč tome, organizator je skupio dovoljno zanimljiv popis nastupajućih da posjetu nisi mogao odoljeti. Pogotovo uz ime glavnog headlinera festivala, vječnih britanskih bogova metala Judas Priest.
Srpanj je mjesec koji je u pravilu gotovo uvijek prekomjerno zagušen festivalima. Ako će ovogodišnji Metaldays festival ostati upamćen kao jedan od najtoplijih festivala, živa je tijekom tjedna u Tolminu dosegla i 38°C, vrijeme se već u nedjelju, 26.07.2015., korjenito promijenilo. Pala je kiša. I padala. Padala je i onog važnog dana, 30.07.2015., kad je bio najavljen See Rock festival. Nemilosrdno. Barem u središnjoj Sloveniji. No tijekom vožnje prema istoku i u Štajersku, negdje kod Šentilja, kiša je oko podneva počela jenjavati. Nebo je ostalo zatvoreno, nabijeno tamnim oblacima. Čak i kad smo Jernej i ja stigli na prizorište. Ostalo je opasno oblačno, ali bez kiše. Zapravo idealno vrijeme za posjet »outdoor« koncertima. Bez pripeke, bez kiše. Naravno, ako izdrži.
Do nastupa Kissin’ Dynamite na pozornici se zapravo nije događalo ništa osobito zanimljivo. Skromnu minutažu izborili su grački (domaći) sastavi, i to Rest in Fear (koji svake godine nastupaju i na Metaldays festivalu), Mad Soul Empire i Ebony Archways. Nastavila su dva austrijska benda, i to Visions of Atlantis – riječ je o simfonijskom power metalu sa ženskim vokalom, bendu koji vuče recimo na Lacuna Coil, a predstavili su se i hardcorenaši Cannonball Ride.
Festival je preskočio na višu razinu zapravo nešto iza tri popodne, kad su na pozornicu izašli njemački Kissin’ Dynamite. Skupina iz Švapske posjetila je prošle godine i Metaldays festival. Bend, osnovan 2006., kad je dečkima bilo jedva 15 godina, do danas je u karijeri izdao pet studijskih albuma. Aktualni »Megalomania« (2014) predstavio je u nastupu koji je trajao dobrih pola sata i uključivao izvedbu skladbi DNA, Running Free, Love Me, Hate Me, I Will Be King i Operation Supernova. Kvintet je odlično uigran, a njihova mješavina klasičnog heavy metala s glam metal razuzdanoću i škakljanjem uvjerljiva je doza koncertne zabave. Još nešto. Na bubnjevima je skupini pomogao izvrsni njemački bubnjar Andre Hilgers, koji je prije toga bubnjao, među ostalim, za sljedeće izvođače: Rage, Lingua Mortis Orchestra, Sinner, Axxis, Silent Force.
Slijedio je nastup Hamburžana Beyond the Black. Riječ je o mladoj skupini koja djeluje tek drugu godinu, s studijskim prvijencem »Songs of Love And Death« (2015) u džepu. Hiper-melodični simfonijski power metalci ne donose glazbenu revoluciju. Sekstet je tako u polusatnom nastupu pristupio profesionalno i suvereno te predstavio svoj prvi studijski album, počevši s otvarajućim singlom In the Shadows. Iako je skupina na početku karijere, na pozornici je potvrdila vrlo dobru međusobnu povezanost i lijepu mjeru scenske dinamike, a naravno da je najviše simpatija publike požnjela pjevačica Jennifer Haben.
Treći su na pozornicu uskočili Amerikanci Ill Nino. Skupina iz New Jerseyja, ali s članstvom koje zapravo pripada meksičkim, odnosno latinoameričkim korijenima, na sceni se opire već petnaestu godinu. Bend je u 40 minuta nastupa predstavio šarolik izbor skladbi iz svoje diskografije. Dečki u osnovi pripadaju žanru metalcorea, ali u svoj zvuk često upliću latino melos, čak i tribalne latino ritmove, što ih donekle izdvaja od prosjeka. Iako se osjeti nešto naivnosti, nastup je sadržavao lijepu količinu eruptivne energije, ali i lucidnih slika, i konkretno je zamahnuo repom na festivalu. Pešćicu posjetitelja odveo je i na nostalgičan susret s njima sredinom kolovoza 2007. u hrvatskoj Koprivnici. Tada su Ill Nino nastupali prije The Cult i Scorpions.
Malobrojna publika ipak je dokazala da je većinom čine hard rockeri i ljubitelji klasičnog metala. Tako je nastup Doro okupio lijepu gomilu »metalaca s našivcima«, naoružanih pivom, koji su došli uživati u vragolijama male, dinamične i vražje Doro Pesch sa svojom pratećom skupinom. Ta ostaje nepromijenjena. U njoj supostoje njezini dugogodišnji članovi Johnny Dee na bubnjevima i Nick Douglas na bas-gitari, dok gitarističke dužnosti obavljaju Luca Pinciotta i Bas Maas. Bila je to jedna od rijetkih festivalskih pojavljivanja Doro ovog ljeta. Setlista skupine očekivano je sadržavala Warlock klasike. Zapravo sve osim dviju izvedenih (Revenge i Raise Your Fist in the Air), koje pripadaju posljednjem studijskom albumu sastava Doro naslovljenom »Raise Your Fist« (2012). Kvintet je isporučio odličan šou, odsviran punom snagom. Doro je svakako kraljevala u središtu pozornosti zahvaljujući ne samo svojoj dinamičnoj i nezaboravnoj scenskoj predstavi, nego i zbog karakterističnih gestikulacija i obraćanja publici. Uz nastup Doro festival se vinuo na novu atmosfersku stepenicu. Više, dakle.
Taman. Slijedio je naime nastup velikih legendi njemačkog metala! Zapravo, uz Scorpions, jednog od najstarijih aktivnih bendova tvrde branše. Accept. Oni su prije samo tjedan dana temeljito zapalili tolminski Metaldays festival, gdje su u ulozi jednog od glavnih nositelja trećeg dana festivala isporučili fantastičan nastup. Ovaj put Accept su imali na raspolaganju samo sat vremena. Bend je sredinom ove godine u svoje redove primio novog bubnjara i novog gitarista. Christopher Williams zapravo je manje poznato ime među bubnjarima, a drugo ime zvuči barem ljubiteljima njemačkog power metala vrlo domaće. Mjesto Hermana Franka sada naime zauzima bivši gitarist Grave Digger i Rebellion Uwe Lulis, koji je očito uspješno preživio ozbiljan lom noge pri padu s motora prije tri godine. Accept i dalje proživljavaju novo proljeće. Tu činjenicu nije moguće previdjeti, i to od 2009. nadalje. Treći album, nakon reaktivacije s novim pjevačem Marcom Tornillom, naslovljen »Blind Rage«, i dalje dokazuje da žara i inspiracije ekipi koju vode iskusni mačak basist Peter Baltes i gitarist Wolf Hoffmann nikako ne manjka. Bend je zbog vremenskih ograničenja doduše morao skratiti set listu, iz koje su ispale starije klasike Midnight Mover, No Shelter, Bulletproof, Losers And Winners te novije skladbe poput odlične Shadow Soldiers, ili Darkside of My Heart i Dying Breed, no ta činjenica nije poljuljala superiornu detonaciju koju je izazvao nastup veterana. Izvanredna uigranost, uštimanost svake sitne kretnje i pokreta. U središtu pozornosti Hoffmann sa svojom Flyin’ V gitarom i solažama, uz njega podivljali Peter Baltes i uvijek dobro raspoloženi Marc Tornillo, koji je ponovno isporučio odličan vokalni performans. Hoffmann je na ovom koncertu više puta pustio Lulisa u prvi plan, gdje su zajedno »čupali« (no »balinčić« Hoffmann to više ne može) rame uz rame. S obzirom na viđeno u sklopu njihova nastupa na Metaldays festivalu, u Tolminu su se postavili rame uz rame samo dvaput tijekom koncerta. Činjenica je da Lulis i Williams unose u ekipu izuzetnu svježinu, a naprosto je zapanjujuće spoznaja da nevjerojatno angažirani pridošlica Williams čak nadmašuje rad prethodnika Stefana Schwarzmanna. Nastup legendi, koji je očekivano zaključila bomba Balls To The Wall, isporučio je jedan od vrhunaca See Rock festivala. Potiho očekivano. Bend puno nastupa i pronašao je novi izniman zamah kako u želji za nastupanjem, tako i u kreativnom smislu. Accept je skupina koja ima profesionalno uštimane nastupe, a pritom pri izvedbi materijala na pozornici osjećaš izniman žar i srčanost!
KoЯn, skupina iz posve drugog tijesta, svojim su stasom i glasom pred pozornicu doveli posve drukčiju publiku. Ponajprije mlađu generaciju. Korn je pripalo 70 minuta igraćeg vremena, pa su zbog vremenskih ograničenja iz set liste izbrisali skladbe Here to Stay i Freak On the Leash. Pozornica scenski stilizirana i puna svijeća. Uvodne minute koncerta pripale su bubnjaru Rayu Luzieru. Svoje pozicije polako zauzimaju Brian »Head« Welch (slijeva), James »Munky« Shaffer (zdesna) i Reginald »Fieldy« Arvizu između bubnjeva i Welcha (opet slijeva). Skupini je na pozornici društvo pravio i koncertni klavijaturist Zac Baird. Kroz lijepu količinu produciranog scenskog šundra napokon je središnju poziciju na pozornici zauzeo vokalist Jonathan Davis. Zanimljivo je pritom da Davis nije imao svoj stilizirani stalak za mikrofon u obliku kobre, nego posve običan. Davis, odjeven u tamnoljubičastu »šuškavu« trenirku s narančastim Addidas prugama, vrlo se brzo uživio u ulogu »badass« razbarušenca, ali i žrtve mesne požude. Uz stalak se povremeno doslovno tresao od sve uživljenosti koju je evocirala njegova nervozna žurba u izgovaranju stihova. Alternativno metalska formacija ostaje scenska senzacija. Svira naime fenomenalno. Uigrano, masivni zvučni zid poduprt je povremeno kompleksnije »rješivim« ritmičkim petljama, u kojima se istovremeno nađe puno prostora za zavodljiv »groove« koji povuče na sebe. Bend je pojačao izvedbu točaka. Skladba Ball Tongue tako je sadržavala dijelove skladbi It Takes Two (orig. Rob Base & DJ E-Z Rock), dok su Korn u drugi refren skladbe Need To uklopili refren skladbe Alive. Prodoran i vražje napet koncert pun groove šundra i razbarušene provokativnosti. Korn zadržavaju visoko atraktivnu poziciju među skupinama modernog, alternativnog i gipko eksperimentalno usmjerenog metala. Izvanredna predstava.
Veliki finale festivala pripao je jednoj od najvažnijih skupina što se tiče pionirstva i polazišta za razvoj suvremenog metala. Jedinstvenim Judas Priest. Oni su aktualni studijski album »Redeemer of Souls« objavili prošle godine i do ovog ljeta po Europi još nisu održali nikakvu koncertnu turneju posvećenu njegovoj promociji. Opcijski je posjet koncertu skupine u početku nudio Beograd, no potvrda nastupa na Sloveniji mnogo bližem See Rock festivalu, naravno, prevagnula je u odluci kamo ići slušati i gledati Judas Priest. Prizorište je progutala crnina kad se začuo zvuk Sabbath klasika War Pigs.
Pozornica se začas potom našla u golemim snopovima crvenog svjetla i izmaglice kad je bend uskočio u koncertni juriš otvarajuće nove skladbe Dragonaut. Malobrojna publika napokon je ipak zbila redove i prednji dio takozvanog »wavebreakera« (fan pit) postao je neprohodan. Mnogo je naravno bilo uzavrelih i skisenih glava zbog preopterećenja alkoholnim derivatima, no energija je u općem zbroju funkcionirala na visokoj razini, a publika je osobito složno zameketala kad je bend prešao na klasik Metal Gods , s Halfordom u karakterističnom robotskom hodu i odmah iza nje jednim od ljepših iznenađenja večeri, Devil’s Child (»Screaming For Vengenace«, 1982).
I ovaj je nastup potvrdio da novi gitarist Richie Faulkner sve više dobiva podršku i povjerenje starijih članova skupine, predvođenih Glennom Tiptonom i Ianom Hillom. Faulkner se tijekom godina razvio u izvanrednog gitarista, što je među ostalim potvrdila i njegova odlična solo točka, u kojoj nijedna sekunda njegove svirke nije bila dosadna. Faulkner izvodi većinu glavnih solaža novih skladbi, a i na pozornici je gotovo više u prvom planu od velikog Glenna Tiptona. Potonji očito popušta i u pripremama za koncertne nastupe, jer si je nekoliko puta dopustio blage šlampavosti u polaganju nota unutar solaža.
Naravno, nas ponajviše zanima forma Roba Halforda. Ta je očekivano ponovno dobila veliku podršku s miksete. Unatoč tome njegovi krikovi nisu bili snimljeni, nego i uživo ostaju organski, dakle produkt njegova grla. I povrh svega, vrlo su dobro funkcionirali. Naravno, Halford je na zrela leta prilagodio linije melodija izvornika da ih lakše odradi kroz koncert, a ujedno je na nekoliko mjesta nagovijestio da njegov veliki zaštitni znak vokalnog posebnjaka, zapravo nakon svih ovih godina prkošenja, ostaje neokrnjen. Prvi put je Halford ozbiljnije na to upozorio u završnim vriskovima skladbe Victim of Changes, koje je izveo posve suvereno. Iskusno štednju energije Halford je majstorski prenio u završni dio koncerta, kad se potpuno »razderao« u neizostavnom klasiku svakog Judas Priest koncerta, fenomenalnom Painkiller. Ni dolazak Halforda na motoru nije izostao te večeri. To smo dočekali prije izvedbe skladbe Hell Bent For Leather.
Setlista je djelovala pomalo predvidljivo. Opet je u njoj kratko povukao vječno previđeni »Ram it Down« (1988), kao i »Point of Entry« (1981). Uopće bi koncert trebao trajati barem deset minuta duže i donijeti još poneki klasik, ako ne i koncertno iznenađenje, umjesto snimljenih uvoda i izlaza. Unatoč tome koncert je potvrdio da se veterani još uvijek nalaze u pristojnoj koncertnoj formi i suvereno vladaju svojim poslom. Koncert je bio odličan. S obzirom na to da se skupina nalazi usred skladanja materijala za novi album, vjerojatno će ga izdati sljedeće godine, a nadajmo se da će mu slijediti nova prava europska koncertna turneja.
Pitanje je hoće li se See Rock još održati. Posjet je naime bio katastrofalno slab. Svega 4.500 ljudi. Organizator je već u početnoj fazi skratio festival s dvodnevnog na jednodnevni. Upravo zato što mu je dvodnevni stvarao minus na bankovnom računu. No ni to nije pomoglo. Zašto zaboga nije bilo više ljudi na festivalu, ostat će dakle velika zagonetka. Moguće je u igri jednostavno činjenica da su ljudi pomalo zasićeni. Pravi obožavatelji skupine Judas Priest prestari su i ne da im se više na koncerte, mladi pak premladi da bi se poistovjetili s likom i djelom skupine, pa ih nastupi Judas Priest ne zanimaju dovoljno da bi krenuli na koncert. To je jedno od mogućih objašnjenja. Nadajmo se dakle da festival ostane i u idućim godinama.
Setlista
ILL NINO:
1. Intro
2. If You Still Hate Me
3. Te Amo…I Hate You
4. This Is War
5. La Epidemia
6. I Am Loco
7. Corazón of Mine
8. Live Like There’s No Tomorrow
9. How Can I Live
10. God Save Us
11. Liar
DORO:
1. Earthshaker Rock
2. I Rule the Ruins
3. Burning the Witches
4. Raise Your Fist in the Air
5. Metal Racer
6. True as Steel
7. Revenge
8. Für Immer
9. All We Are
10. Hellbound
11. East Meets West
ACCEPT:
1. Stampede
2. Stalingrad
3. London Leatherboys
4. Restless and Wild
5. Final Journey
6. Princess of the Dawn
7. Pandemic
8. Fast as a Shark
9. Metal Heart
10. Teutonic Terror
11. Balls to the Wall
KORN:
1. Blind
2. Ball Tongue
3. Need To
4. Clown
5. Divine
6. Faget
7. Shoots and Ladders
8. Predictable
9. Fake
10. Lies
11. Helmet in the Bush
12. Daddy
—dodatak—
13. Falling Away From Me
JUDAS PRIEST:
War Pigs (snimljeni uvod)
Battle Cry (snimljeni uvod)
1. Dragonaut
2. Metal Gods
3. Devil’s Child
4. Victim of Changes
5. Halls of Valhalla
6. Turbo Lover
7. Redeemer of Souls
8. Beyond the Realms of Death
9. Jawbreaker
10. Breaking the Law
11. Hell Bent for Leather
—dodatak I.—
12. The Hellion
13. Electric Eye
14. You’ve Got Another Thing Comin’
—dodatak II.—
15. Painkiller
16. Living After Midnight
Beginning of the End (snimljeni izlaz)
Galerija slika
