Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Estragon / Bologna / Italija
Datum koncerta: 17.10.2009
Broj posjetitelja: 800
Cijena karte: 25,00€
Over The Rainbow su prava luda druština. Riječ je o veteranskoj rokerskoj ekipi skupljenoj iz različitih razdoblja projekta bivšeg gitarista Deep Purple, a danas blaženog renesansnog trubadura Ritchieja Blackmorea. Naravno, govorimo o Rainbow, sastavu koji je s Ronniejem Jamesom Diom postavio temelje sirovog hard rocka i metala prožetog epskim prizvukom, dok je njegova kasnija inkarnacija s Grahamom Bonnetom i naposljetku s Joeom Lynnom Turnerom iznjedrila nekoliko nezaboravnih klasika u AOR dimenziji.
Mi, neutješni štovatelji Deep Purple i “rodbine”, s priličnom sigurnošću možemo tvrditi da u prvom redu iza ideje o Over The Rainbow stoji Joe Lynn Turner. Na takav zaključak upućuju Turnerovi stvaralački manevri u posljednjih petnaestak i više godina, kojima se Joe nikada nije ozbiljnije odmaknuo od nostalgičnog uzdisanja za prošlim vremenima. Prvo mu se s Deep Purple dogodio Slaves and Masters, zatim smo uz revitalizaciju Rainbow 1994. godine i posljedično angažiranje usluga Doogieja Whitea mogli “uživati” u Turnerovu stenjajućem izražavanju nezadovoljstva izborom vokalista, a kasnije suradnje s Glennom Hughesom samo su potvrdile da Joe Lynn Turner zapravo nikad nije prebolio svoju veliku ljubav – a to je, nekim čudnim slučajem, naravno opet Ritchie Blackmore. Ritchieja nažalost već dugo nema “među normalnima”, pa se Joe morao zadovoljiti nekakvom “približnom kopijom”, a to nije nitko drugi nego sin briljantnog gitarista, danas 45-godišnji Jurgen Blackmore. Ostalo je bilo mačji kašalj. Na “duginu” mamac vrlo su brzo zagrizli i Bobby Rondinelli (bubnjar Rainbow od 1980. do 1983.) i Greg Smith (basist Rainbow od 1994. do 1997.). Teškim se pokazao samo Tony Carey (klavijaturist Rainbow od 1975. do 1977.), kojeg je na turneji zamijenio Paul Morris, koji je, baš kao i kolega Greg Smith, u Rainbow proveo posljednje godine sastava (1994.-1997.).
Nakon prekasnog oproštaja dosadnih lokalaca Markonee, koji su zapravo proizvod tipično talijanskog načina shvaćanja fenomena rock & rolla, u ovom slučaju prije svega glam rocka, Over The Rainbow su se bacili na očekivanu, na fanove usmjerenu setlistu, koja je tijekom večeri brala cvijeće iz praktički svih razdoblja Rainbow. Prvo je prilično neinspiriran Morrisov uvod na klavijaturama najavio skori dolazak “Tarot Woman”, koja se bez stanke slila u smrtonosni juriš “Kill The King”, a obje je naslijedio radikalan tematski zaokret prema melodičnom rocku uz “Can’t Let You Go”. Otrovni uvod razumljivo je odmah aktivirao sve raspoložive snage Turnerova vokalnog registra, a on je uvodni trojac odvezao suvereno, punom snagom i bez imalo rezerviranosti ili oklijevanja. Pritom treba naglasiti da je Turner pred svaki nastup, u smislu vokalne izvedbe raznolikog Rainbow repertoara, bez sumnje pred jednim od najtežih zadataka u karijeri, zapravo pred misijom nemogućom, koja nemilosrdno zahtijeva da se smisleno objedine sadržajno raznobojne skladbe, u izvorniku skrojene po mjeri karakterno zapravo nepomirljivih vokalnih osobina. S olakšanjem možemo reći da je prepoznatljiva čistoća Turnerova glasa naposljetku uspjela ukrotiti i njih, naravno uz izdašnu pomoć snažno prilagođenih vokalnih linija i čestu uporabu prečaca, koji ipak nisu uspjeli prikriti neugodne rupe u glasu Blackmoreova najdražeg vokalista.
Angažirani Turner je tijekom večeri održavao čvrstu vezu s publikom. Naravno, nije nedostajalo apela na pravom talijanskom, a okupljena mu je masa, dakako, znala odgovoriti oduševljenjem. Turner je pravi frontman, izvrstan voditelj zbivanja na pozornici, s izoštrenim osjećajem za diktiranje raspoloženja publike, pa je bila velika šteta što mu ostatak “dugine” ekipe, glede glazbene zalaganosti, nije pretjerano nastojao parirati. Prilično sramežljiva glazbena sekcija sastava svoje je improvizatorske ambicije ispoljila samo mjestimice, najočitije u “Death Alley Driver” i doista odlično razvučenoj “Ariel”. Suverenom igrom bez vrhunaca zadovoljio je uvijek preširoko nasmiješeni i dobro raspoloženi Greg Smith, a svoje je naravno dodao i tradicionalno izvrsni Rondinelli, koji nas je očekivano počastio sebi svojstvenom solažom, kojom je stari bubnjarski mačak, kako se i može pretpostaviti, oduševio. Nasuprot tome, neraspoloženi Paul Morris svoju je prisutnost uglavnom opravdavao tek neatraktivnim dostavljanjem zvučne ispune klavijatura, a za najveću nepoznanicu večeri pobrinula se ugodno okrugla pojava potomka obitelji Blackmore, koji doduše njeguje obilje naslijeđenog glazbenog talenta, no ipak na ovoj točki svaka usporedba Jurgenove gitarske igre s očevom ostaje u svakom pogledu blasfemična!
Posjet Bologni potvrdio je očekivano, to jest da Over The Rainbow možemo shvatiti prije kao tribute sastav manje-više poznatih glazbenih imena (uz razumljivu iznimku Jurgena Blackmorea), čiji su karijerni vrhunci doživljeni upravo u ulozi nositelja boja jednog od najplodnijih i najatraktivnijih teškorokerskih kolektiva u povijesti rock glazbe. Otud i jak miris nostalgije za nekim davno prohujalim vremenom, koji smo mi, zreliji glazbeni konzumenti, razumljivo upili s velikim zadovoljstvom.
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Tarot Woman 2. Kill The King 3. Can’t Let You Go 4. All Night Long 5. Death Alley Driver 6. Eye’s Of The World 7. Ariel 8. I Surrender 9. Man On The Silver Mountain 10. Jelaous Lover 11. Stargazer 12. Long Live Rock & Roll 13. Gates Of Babylon 14. Since You Been Gone 15. Can’t Happen Here
Galerija slika
