Šezdeset godina Tomaža Domicelja (2008)

0 5

Mjesto: Studio 14/Radio Slovenija/Ljubljana
Datum koncerta: 10.03.2008
Broj posjetitelja: 60
Cijena ulaznice: 0

Što još reći o nekome poput Tomaža Domicelja? Mislim da se i sam sasvim dobro opisuje kroz svoju glazbu i humor, pa nema potrebe da ja razglabam o njegovu značenju i dosezima. Čovjek koji može ostati na sceni više od četrdeset godina, zadržati humor i do određene mjere skromnost, svakako zaslužuje pažnju i poštovanje. Koncert u studiju 14 RTV Slovenije Tomaž je organizirao kako bi sa svojim znancima, kolegama i slušateljima proslavio šezdeseti rođendan.

Posebnu večer vodio je Dragan Bulič, koji poznaje praktički sve velike (čitaj: poznate) slovenske glazbenike. Bilo je pomalo nezgodno kad je u vezi s Tomažom nekoliko puta imao pogrešne podatke. Čovjek bi pomislio da netko njegova kalibra i renomea ne bi pravio takve greške i da bi se bolje pripremio za koncert. No sve je ipak ispalo simpatično, jer su Dragan i Tomaž dobri prijatelji, a Tomaž ga je uporno ispravljao. Moglo bi se reći i da je sve ispalo spontanije, a ne toliko naučeno. Kad gospodin Bulič nije postavljao pitanja, svjedočili smo izvanrednom nastupu Domicelja, koji svojim zajedljivim humorom uvijek pobrine za dobro raspoloženje.

U svoj nastup Tomaž je uključio glazbu iz cijele svoje karijere, od početaka 1967. pa sve do novijeg razdoblja i samostalne Slovenije. Očito mu uopće nije važno svira li stare ili nove pjesme. Sve su zvučale jednako uvjerljivo. No nismo čuli samo glazbu Tomaža Domicelja. S vremena na vrijeme čuli smo i glazbu u čijem je nastanku Domicelj sudjelovao, a nije se našla ni na jednom njegovom albumu. Tako smo mogli čuti Jana Plestenjaka, Nedu Ukraden, Alfija Nipiča i još ponekoga. Slavljenik je naime surađivao s toliko glazbenika da ih nema smisla nabrajati.

Smatram da je gospodin Domicelj pomalo podcijenjen i kao gitarist. Od njega možda doista nećete čuti nikakve žestoke solaže ili nešto zbog čega bi vam zastao dah, ali njegovo je sviranje za taj žanr i za tu glazbu iznadprosječno. Melodije teku, nema velikih pogrešaka. Naravno, njegov najvažniji instrument je njegov hrapav glas, koji više-manje poznaje već gotovo svaki Slovenac, star ili mlad. Razlog zbog kojeg se Tomaž nekome ne sviđa obično leži upravo u njegovu glasu, koji na neke ljude djeluje negativno. Meni su osobenjaci uvijek bili dragi i tako je i s Tomažem, ali svakako razumijem ljude koji ne dijele moje mišljenje. Vjerojatno bi se u tom smislu mogao usporediti s Bobom Dylanom, čiji je vokal isto tako tema mnogih polemika. No tu se sličnosti ne završavaju. Slično kao Dylan, i Domicelj je oduvijek poznat po ljubavi prema usnoj harmonici, koja je njegov solistički instrument.

Mi koji smo došli na koncert nismo uživali samo u dobroj glazbi. Tomaž se naime pobrinuo da i posjetitelji dobiju poneku dobrotu. Na raspolaganju su bile tri vrste torti i šampanjac. Slavljenik je očito mislio na sve. Čak i da nekome glazba nije bila po volji, ipak bi bio zadovoljan jer je dobio jelo i piće pa je mogao otići kući sa punim trbuhom.

Šezdeset godina Tomaža Domicelja bio je za mene nedvojbeno uspješan događaj, koji je zaslužio malo više pozornosti. No unatoč tome publike je bilo prilično. Dosta ih je ostalo do samog kraja, ali to kažem samo po tvrdnjama drugih, jer ja nisam izdržao do kraja (neki smo već u onim godinama kad te san brzo svlada). Sasvim je vjerojatno da Tomaž Domicelj još nije rekao sve i da ćemo ga na slovenskim i europskim pozornicama moći gledati još mnogo godina. Ako zadrži barem nešto energije koju ima sada, za to se nema čega bojati.

Tekst: Rok Podgrajšek
Fotografije: Jani Lah

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići