Siamese Dream

 Ritam, pompoznost i ljepota bez premca. Proljeće se bliži, dragi moji. Proljeće je već tu, a upravo prava doza ljubavne lirike i blage melankolije najbolja je pratnja ovih dana, kad se u nama budi sunce i gravitiramo prema svojim mističnim središtima…Malo je albuma koje bi, pet minuta prije hitne evakuacije iz stana, pograbio bez razmišljanja i ponio sa sobom. Jedan od onih koje bi ponio na pusti otok nedvojbeno je i Siamese Dream, kojim su chichaški pjesnici boli, ljubavi i samoće, Smashing Pumpkins, spojili dodir prošlosti sa sadašnjošću i neizbrisivo upotpunili ionako bogata i plodna devedeseta još jednom klasikom, spomenikom svog vremena.

Prvijenac Gish otvorio im je paletu mogućnosti u kojima su mogli birati smjer svog izraza, koji je već na samom početku glazbenog puta bio obilježen dobrim prijemom. “Najobećavajući mladi aduti” i slični laskavi nazivi nisu učinili ništa drugo nego da su golem teret navalili na pleća mlade postave, koja je zbog toga već na samom početku svog puta bila tik pred raspadom. Stvaralačka kriza zbog koje je idejni vođa, vizionar, tekstopisac i prije svega krhki umjetnik Billy Corgan zapao u duboku depresiju, dekadentna želja za samouništenjem kojoj se narkoticima približavao bubnjar Jimmy Chamberlin te raspala veza između basistice D’Arcy i gitarista Jamesa Ihe bili su prilično loša pratnja na putu u studio, gdje su trebali stvoriti mali čudesni uradak, umjetninu kojom bi mogli parirati Nirvaninu Nevermindu i Superunknownu seattleskih Soundgardena. Trvenja, vječne svađe, pa je Corgan gotovo sve instrumente na plošči snimio sam. Tiranski čin ili nužda? Kažu da sukobi i trvenja, naravno u granicama normale, pridonose nastanku najbolje glazbe. To bi se moglo potvrditi i primjerom Siamese Dreama, koji se kiti naslovom jednog od najboljih alternativnih rock albuma svih vremena.

Umjesto da slijede trendovske smjernice koje je zacrtala Nirvana i prihvate recepturu punk glazbene logike, koja se pokazala pobjedničkom kombinacijom, Smashing Pumpkins su na Siamese Dreamu odabrali posve svoj, posve drukčiji put. Epski gitarski solo-dijelovi, višeslojna i pompozna produkcija koja gradi moćni zvučni zid… Za cigle se pobrinuo bend, odnosno Billy, a u čvrstu cjelinu spojili su ih upravo Corgan i producentski genij Butch Vig (inače i bubnjar u grupi Garbage). Kompozicije se zaljubljeno smješkaju progresivnom rocku, a dodatnu vrijednost uz glazbene štukature predstavljaju produbljeni tekstovi u koje je Billy izlio svu svoju srčanost, u koje je prelio svu svoju kreativnu energiju – do posljednjeg atoma. Putovanje svijetom obožavanja, voljenja, povremene patnje i slasti boli počinje skladbom ‘Cherub Rock’, koja već prvim taktovima rasplamsa strast i želju za vječnom dozom onoga zbog čega se osjećamo živima. Podsjeti nas gdje je srce, ako smo ga slučajno zaboravili. Nakon bubnjarskog uvoda postupno se uplete gitara, koja eksplozivnim riffom što se njiše prirodno supostoji s muški netipičnim Corganovim vokalom. Emotivnost i osjećaj za estetiku vode pjesmu nesmanjenim tempom preko solo-dionice do opškurnog refrena i prepuštanja prikrivenim parolama u tekstovima. Glas je komponenta koja dodaje nijanse. Corgan je medij koji se povremeno može zagledati u vaša srca. U srca vas koji osjećate. Corgan slika šaptom i jadikovanjem i krhkim melodijama, koje su ipak lako dorasle teškom, masivnom kontrastu distordiranih gitara. Pasteli se bez napora preliju u sljedeću pjesmu. ‘Quiet’ nastavlja tamo gdje je ‘Cherub Rock’ stao; slike se nižu divljim ritmom i tempom blage ludosti, melankolije koja pak nije apatična. Puls plošče teče neprekinuto dalje do prvog hita plošče – pjesme ‘Today’, hvalospjeva trenutku i erotici postojanja ovdje i sada, koja bije izravno i puno. Glazba zvuči pompozno i veličanstveno. Produkcijski se gitare naprosto nižu u nove slojeve koji ipak zvuče koherentno, povezano i prirodno. ‘Hummer’ dodaje bisernici osjetilnog niza odricanja i iskrene ljubavi orijentalnu frazu, ublaženu sanjivim klizanjima po vratu gitare, a ljepota je još ljepša zbog toplih jazzy bubnjeva i toplog basa. Meditacija nas vodi kroz šest i pol minuta, a onda nas Smashingi na sebi svojstven način zaspu novim riffovima za koje bismo pomislili da su ih već istrošili, pa su ih pomiješali u eliksir vječne ljepote zbog kojeg su uvijek iznova tako slatki i privlačni. ‘Rocket’ je statement ljubavi i blage zadrogiranosti, ili barem pogođenosti Amorovim strelicama. ‘Disarm’ je akustični naklon prošlim vremenima, odrastanju i odlukama koje se ne mogu vječno oplakivati, a istodobno je i obećanje za budućnost. Nad maglicama se diže blijedo sunce koje budi iz narkoleptične sanjivosti. ‘Soma’ dira bez oklijevanja. Tuga se osjeća tako materijalizirano, poput hladnih kapi rose u pustinji vječne samoće, sigurnog utočišta samo sebi poznatog osjećaja trpke boli u kojoj povremeno upravo slatko uživamo. U hram sonične glazbe postavljene slike, ikone boli, suza i žaljenja ovdje su postavljene tako da budete osvojeni do kraja. Sanjarenje prekida ‘Geek USA’, koja energično razbije melankoliju i uvodi novu poruku. Poruku da je moguće preživjeti i udarati do kraja. Optimizam? Razočaranja treba potisnuti ili ih barem pospremiti u ladicu za vremena kad zaboravimo kako je bilo osjećati. ‘Mayonaise’ slušatelja vraća u slatki ritam malo smirenije kontemplacije i osjećanja. Ne treba se donkihotovski boriti protiv vjetrenjača. Stanju slasti slijedi niz boli, stanju lucidne trijeznosti sanjalačke slike koje tajnama natope srce do ruba. Glava nije vodilja. Glavna vodilja i kontrolna soba pri slušanju Smashing Pumpkinsa je srce. Slijedi poziv da osjetimo i uzmemo. Da okusimo punog čovjeka i zajedno ispijamo čaše života. ‘Spaceboy’ uči što ostaje kad ljubav nije uzvraćena i daje je samo jedan, a drugi, ispražnjen, pada, ali joj se ipak predaje do kraja. Bez rezervi i dvojbi. ‘Silverfuck’ Eksplozija energije i žilavosti. Između Erosa i Tanatosa opet smo dobili privremenog pobjednika koji bira život pred smrću. Pobuna i divlja strast. Rezignacija i uranjanje u stare osjećaje slatke boli ipak stižu s vremena na vrijeme. Demoni se prikradaju. Još uvijek razorni, usprkos tome što su navukli kristalne maske s osmijehom. I već slijedi veliko finale. Meni najljepša slika iz sna – ‘Luna‘ kao poruka vječne ljubavi. Kao dodir jutarnjih zraka. Kao topla obećanje jutra nakon hladne večeri. Sanjivo, zanesenjački i hipnotički.

Siamese Dream definitivno je vrlo povezana i kompaktna plošča koja vodi od početka do kraja. Redoslijed pjesama je učinkovit. Produkcija taman toliko da nadopuni spektar između visokih i niskih tonova. Zvuk je sočan i gust. Kao krv iz srčane klijetke. Svakako je riječ o Smashing Pumpkinsima u najčišćem, najboljem obliku. Destilat ljubavi i boli je nerazdvojiv. Oboje su poput sraslih blizanaca. Najbolji opis Siamese Dreama je u samoj alegoriji ljubavi kao sanjanja udvoje. Sam za sebe čovjek je nepotpun. Sam za sebe umire i odumire kao osjećajno biće. Listove možemo popunjavati samo udvoje, kad nas oni dotaknu i povremeno rane u srce, da možemo srčanom krvlju ispisati na tajne pergamente: “Da, voljeo sam. Volim. I još ću voljeti.” To je temelj života. To je elementarna vatra koja hrani srce. Povremeno ga opeče, ali vrijeme rane liječi, zar ne?