Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1979
Ocjena: 4.5/5
Eloy su nakon izlaska svog najboljeg albuma “Ocean” (1977) i prvog koncertnog albuma “Live” (1978) bili na vrhuncu stvaralačke snage. Sa “Silent Cries And Mighty Echoes” pak nisu samo postigli svoj najveći komercijalni uspjeh, jer album je prodajom nadmašio sve njihove dotadašnje i buduće uratke, nego su stvorili više nego dostojnog nasljednika “Oceana”, albuma koji ih je ustoličio među najkonzistentnije i najžilavije progresivnorockerske izvođače tog doba. Eloy se krajem 70-ih, u vrijeme kad je progresiva već bila u dubokom komercijalnom i stvaralačkom zatonu, nisu zamarali tadašnjim glazbenim trendovima s punkom na čelu te su i dalje stvarali odličan space rock, glazbu koja je svoj komercijalni vrhunac doživjela već četiri godine ranije, kad su Pink Floyd s “Wish You Were Here” (1975) postigli praktički sve što se u tom žanru komercijalno dalo postići. I upravo oko njih, jednog od rijetkih prog sastava koji je tada još uvijek bio vrlo popularan i koji je od samog početka bio među glavnim uzorima Eloyja, vrtjet će se poprilično riječi u opisu zvuka albuma “Silent Cries And Mighty Echoes”. On je bez ikakve sumnje od svih njihovih uradaka najsrodniji zvuku Pink Floyda iz razdoblja 71-75. To je njegova najjača strana, ali istodobno i najveća mana. Iako Eloy nikad, ni prije ni poslije, nisu zvučali tako uvjerljivo u izražavanju svoje karakteristične kombinacije space rockerske ambijentalnosti i simfonijsko-rockerske dramatike, a ovaj je album po mom mišljenju njihov umjetnički zreli vrhunac, spomenuta zvučna srodnost pojedinih aranžmana s već spomenutim, daleko slavnijim britanskim veličinama podrezala je krila i onom djeliću inovativnosti koji su do tada posjedovali. Tko se time neće opterećivati, u albumu će bez problema uživati.
“Silent Cries And Mighty Echoes” bio je njihov posljednji album sa postavom koja je snimila njihove najbolje space rock albume iz druge polovice 70-ih. Klavijaturist Detlev Schimdtchen i bubnjar Jürgen Rosenthal, koji je zbog srodnosti svog stila s Neilom Peartom (Rush) zasigurno spadao među najbolje bubnjare njemačke rock scene, naime su se nakon njegova izlaska dobrovoljno odlučili pokupiti svoje stvari i otići. Neprijeporni šef grupe Frank Bornemann kao izvrstan gitarist ovdje je tako reći dosegnuo vrhunac svog razvoja u stvaranju suptilnih solaža, iako se sve više oslanjao na utjecaj Davida Gimoura. Vokalnog napretka, s druge strane, nije bilo, a njegov vokal, snažno prožet njemačkim naglaskom, i dalje je problematičan za sve one koji su navikli na visoke standarde britanskih progresivnorockerskih pjevača. Ako izuzmem Frankov vokal, koji mene osobno ne smeta, iako sam uvjeren da bi neke dionice s drukčijim vokalnim pristupom ispale još bolje, njihova je glavna mana poprilično jeftina poezija. Eloy su mješavinom znanstvene fantastike i humanističke (da ne kažem tzv. new age) filozofije oduvijek željeli ispasti intelektualni u maniri nekih britanskih prog rock sastava, no uglavnom su ispali dosta jeftino. Kao prvom njemačkom bendu koji je tekstovima pokušao nešto u tom smjeru, od mene im je ipak uvijek bila oproštena polovica. Ovaj put nije riječ o konceptualnom albumu, iako tekstove povezuje ista tema, koja se dotiče ponajprije granice između ljudske prolaznosti i vječnosti svemira.
Od šest skladbi koje se nalaze na albumu nijedna nije slaba. Sve su samo dobre do izvrsne. “Astral Entrance/Master Of Sensation” dvije su odvojene dionice koje su međusobno čvrsto povezane i čine taj odlični ezoterični EP, nabijen brojnim višedimenzionalnim ambijentalnim zvučnim zavjesama koje stvaraju nezaboravnu astralnu atmosferu. Eloy već na početku albuma pozivaju slušatelja na pravo spiritualno putovanje kroz udaljene maglice nepoznatih galaktika. Tajanstveni uvodni dio, “Astral Entrance”, svojim isprepletanjem ezoteričnog valovanja bogatih zavjesa klavijatura, predvođenih melotronom, i plačnih pasaža na gitari zapanjujuće podsjeća na Pink Floyd klasik “Shine On You Crazy Diamond” s albuma “Wish You Were Here” (1975). Bornemann se tu, u tkanju krhkih, ambijentalnih pasaža koje će svakoga tko glazbu sluša i srcem u tren oka prebaciti u stanje zanesenosti, više nego očito uvukao u cipele Davida Gilmoura.
Nakon prvog prijelaza slijedi “Master Of Sensation”, u kojem nastupa zanimljiv gitarski rif nadopunjen brojnim energičnim prijelazima na bubnjevima i dramatičnim zvučnim kulisama na melotronu. Schimdtchen u svoju šarolikou paletu klavijatura cijelo vrijeme unosi duhovite motive, bilo na hammond orguljama, bilo na moog sintu, koji se odlično nadopunjuju s osjećajnim linijama Bornemannove gitare te dinamičnom ritam linijom. Frankove su solaže kao i obično za sve prste polizati. Tekst o “stvaratelju i donositelju svjetla” doduše je poprilično klišejiziran (kao i većina njih na albumu), a Frankov snažan njemački naglasak kao i obično nije za svačiji ukus, ali se ipak dobro nadopunjuje s pojedinim melodijskim linijama i ne oduzima im čaroliju. Unatoč više nego očitoj zvučnoj sličnosti njezina uvoda sa “Shine On You Crazy Diamond”, ovu izvrsnu skladbu ne mogu označiti kopiranjem jer spomenuti uvod sadrži posve drukčiju energiju. Uostalom, tom su se Pink Floyd klasiku nakon niza godina gotovo još očitije približili kultni neoprogresivci Pendragon sa skladbom “Walls Of Babylon”, koja se nalazi na albumu “Window Of Life” (1993).
“Apocalypse” je još jedna ezoterična epska skladba podijeljena u tri dionice, “Silent Cries Divide The Night”, “The Vision Burning” i “Force Majeure”, koje su sve redom nabijene nepredvidivim preokretima. Uvod sadrži osjećajan, melankoličan motiv na vokalu uz podložno valovanje melotrona, nakon čega slijedi odlična instrumentalna dionica s brojnim prepletima tekućih pasaža na moog sintu i plačnih pasaža na gitari. Eloy su unutar skladbe unijeli i odličan motiv vrijedan spomena, kroz skladan preplet sintesajzera i gitarskog efekta koji zvuči poput nekakvog odjeka i koji se nekoliko puta ponovi. Frank u nastavku vrlo dobro unosi osjećajne solaže koje u kombinaciji s melotronom stvaraju nezaboravnu ezoteričnu magiju. U drugoj dionici odlično upadaju i operetna višeglasja, koja su u domeni gostujućeg ženskog vokala Brigitte Witt i koja uspješno dočaravaju duh Pink Floyd klasika “Great Gig In The Sky” s albuma “Dark Side Of The Moon” (1973). Unošenja dramatičnih operetnih ženskih vokalnih harmonija Eloy će se laćati i na većini svojih budućih uradaka. Osobno sam takav feminilni vokalni element oduvijek doživljavao kao odličan kontrast Frankovu izražajno često suhoparnom vokalu. Duga instrumentalna dionica koja nasljeđuje spomenute ženske vokale i koja sadrži osjećajno prelijevanje plačnih gitarskih pasaža, elektroničkih efekata i višeslojnih klavijatura, pomnoženo nepredvidivim vremenskim prijelazima, stvara nezaboravnu svemirsku atmosferu i po mom je mišljenju vrhunac cijele skladbe, koja zaslužuje čistu desetku, a ujedno spada među njihova najbolja djela.
“Pilot To Paradise” je još jedna izvrsna space rockerska poslastica koja svojom atmosferom učinkovito prenosi duh slušatelja u bestežinski prostor. Izuzetno ukusni aranžmani na hammondicama, nadopunjeni solidnim gitarskim rifom i moćnim, raznovrsnim prijelazima na bubnjevima, zadovoljit će i najzahtjevnije progresivne gurmane. Rad Schimdtchenovih klavijatura, koje u navezi s energičnim gitarskim pasažama i melodičnim Matziolovim basom odrađuju lavovski dio ezoterične atmosfere, zvuči nadasve veličanstveno. Nakon dosjetljivog motiva u kojem su u prvom planu barokni aranžmani orgulja i marširajući bubnjevi nastupa dramatična dionica u kojoj upadaju elektronski zvukovi sintesajzera i plačne gitarske solaže. Iako je Gilmour bio prije njihov duhovni otac nego išta drugo, ne može se zaobići činjenica s kakvim nadasve profinjenim osjećajem Frank daje svoj doprinos svoj toj ezoteričnoj magiji.
“De Labore Solis” sadrži tajanstven uvod na melodijskim gitarskim akordima i atmosferičnim zavjesama klavijatura, koje s vremenom nadopuni dramatičan vokal. Njega kao i obično pomalo kvari poetski izraz teksta. Unatoč ponavljajućim ambijentalnim aranžmanima na klavijaturama i akustičnoj gitari, skladba ni na trenutak ne postaje dosadna jer njezina hipnotička ezoterična atmosfera raste iz minute u minutu. Po mom mišljenju malo je ljubitelja kvalitetnog space rocka koji se ne bi uspjeli potpuno prepustiti toj zavodljivoj magiji.
Završni “Mighty Echoes” sadrži ukusan uvodni barokni motiv na klavijaturama i vokalu, koji nakon prvog prijelaza na bubnjevima radi potpuni zvučni preokret. Tada se prelijeva u napola energičnu, napola ambijentalnu dionicu koja se stupnjuje, a ritam diktira funk linija bas gitare. Energične instrumentalne pasaže na sintesajzerima i gitari cijelo se vrijeme ukusno prelijevaju između ambijentalnih simfonijskih kulisa. Njezin najbolji dio nastupa nakon završnog prijelaza, kad Frank u zvučne zavjese i bubnjarske prijelaze utkaje izuzetno slasnu, atmosfersku solažu. Da je Frank barem malo poboljšao svoj naglasak i interpretaciju teksta, ova bi izvrsna skladba postigla još bolji učinak i dosegnula čistu savršenost.
Eloy su krajem 70-ih, a time i s istekom zlatnog doba (progresivnog) rocka, sa “Silent Cries And Mighty Echoes” stvorili još jedno space rockersko remek-djelo, koje po izvrsnosti zaostaje za prethodnim albumom isključivo zbog spomenute više nego očite i višekratno spomenute sličnosti određenih motiva s daleko slavnijim Pink Floydima, što uratku pomalo oduzima inače veličanstvenost, ponajprije na području inovativnosti. No s obzirom na to da Eloy nikad nisu važili za neke velike glazbene inovatore (u najboljem slučaju na domaćem, njemačkom tlu), to nije nikakav razlog da taj njihov dragulj ne bi sjao punom snagom. Eloy će stvoriti još nekoliko veličanstvenih albuma, ali gotovo besprijekornu izvrsnost svojih triju space rockerskih remek-djela iz druge polovice 70-ih (uz “Ocean” i “Silent Cries And Mighty Echoes” tu spada i “Dawn”, 1976) nikad više neće uspjeti dosegnuti. Zbog promjena na mjestu klavijaturista i bubnjara te novih zvučnih tehnologija njihov je zvuk do sljedećeg albuma i početka 80-ih već doživio novu promjenu, koja ih je opet više približila hard rockerskom zvuku. Time je započela njihova “space metal” faza. “Silent Cries And Migty Echoes” predstavlja vrhunac najprofinjenijeg, trendovima neokrnjenog space rockerskog razdoblja grupe te veličanstven završetak jednog glazbenog razdoblja kojeg se mnogi ljubitelji glazbe i danas sa sjetom sjećaju kao rajskog.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Klaus-Peter Matziol – bas gitara, bas pedala, prateći vokal
Detlev Schmidtchen – klavijature, prateći vokal
Jürgen Rosenthal – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Brigitte Witt – vokal (2b)
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. Astral Entrance (3:03)
2. Master Of Sensation (6:00)
3. The Apocalypse (14:54)
a) Silent Cries Divide The Night
b) The Vision Burning
c) Force Majeure
4. Pilot To Paradise (7:01)
5. De Labore Solis (5:12)
6. Mighty Echoes (7:16)
Bonus skladbe na reizdanju:
7. Child Migration (4:05)
8. Let the Sun Rise in my Brain (3:29)
Trajanje albuma: 51:00
