Mjesto događanja: Zagreb / Mala dvorana Doma sportova / Hrvatska
Datum: 4. 3. 2014.
Simple Minds, staroste new wave zvuka osamdesetih, na novoj su europskoj turneji s repertoarom »Greatest hits + 2014«, koji je smislen »nastavak« slavlja (prvih) 35 godina otkako je izašao debi sastava »Life In A Day« (1979). Prije dvije godine bend je osvojio europske pozornice s repertoarom sastavljenim po principu »5×5«! Dakle, sa svakog od prvih pet albuma izabrao je po pet skladbi i tako složio repertoar od 25 obveznih točaka za koncertnu večer. Bila je to jedinstvena, luda i nezaboravna avantura. To više uopće ne čudi, jer su Simple Minds jednostavno u svakom pogledu poseban bend.
Bend i dalje uživa izniman ugled i malo je junaka ovog planeta koji ne bi negdje duboko u sebi, pod kožom, nosili usidrena sjećanja na ultimativne evergreene ovog sastava, što mu u zrelim godinama istodobno osigurava neprolaznu aktualnost i koncertnu poželjnost. Turneja »Greatest Hits plus 2014« bila je nekako tiho očekivan potez benda. Benda koji već dobre tri godine obećava izlazak novog studijskog albuma – posljednji »Graffiti Soul« izašao je 2009., no očito mu se s novim studijskim uratkom nikamo ne žuri – pa je u sklopu termina nove europske turneje dodao i nastup u hrvatskoj prijestolnici Zagrebu. To je, naravno, pokrenulo prema jugu i mnoge slovenske ljubitelje glazbe, koji su zajedno s pridošlicama iz Hrvatske, pa i Mađarske, do posljednjeg kutka popunili posve rasprodanu Malu dvoranu Doma sportova!
U zraku je vladala ona energija nabijena pucketanjem iskri koja se ne dogodi svaki dan kad odeš na koncert. Simple Minds došla je pozdraviti publika koja je tinejdžerske godine odrastala kroz osamdesete i s bendom se ostarila, ali ga nije zaboravila. Tako je došla još jednom u Zagrebu proživjeti te svoje godine velikih nada i bezbrižne nevinosti. Možda još puno čvršće odlučna nego što bi to učinila prije recimo 25 godina.
Simple Minds su večer podijelili u dva dijela s usputnom petnaestominutnom pauzom. Postava u sastavu Jim Kerr (vokal), Charlie Burchill (gitara), Mel Gaynor (bubnjevi), Andy Gillespie (klavijature), Ged Grimes (bas-gitara) u društvu zgodne tamnopute gazele i prateće vokalistice Sarah Brown, koja je Simple Minds pomagala još u sklopu nastupa turneje posvećene promociji albuma »Graffiti Soul« (2009), izašla je na pozornicu malo iza devet navečer. Ne treba nagađati da je dvorana eksplodirala. Dobrih tri tisuće glava se miješalo. Pogled na prizorište bio je veličanstven. Nabijen parter i nabijene tribine u polukružnom rasporedu, lijevo i desno iznad pozornice. Dokle god seže oko. Svi u zraku! Svi pjevaju. Jim Kerr, koji je na pozornicu stigao opet uz pomoć injekcija i kojeg su opet sretno zakrpali i za ovaj nastup, naravno je trenutno preuzeo svu pozornost i publika mu je jela iz ruke. U transu. Svaki pokret, svaka gesta, sve. Tipična i isklesana pozornička igra, koju diktiraju stas i glas ovog izvanrednog pjevača, naravno su temeljna jezgra glazbenog karaktera Simple Minds i to joj nitko ne može oduzeti. Istina, godine su ostavile na Kerrovu licu poneki trag i trenutno nije u najboljoj zdravstvenoj formi, no njegova izvedba ostaje besprijekorna egzekucija najpoznatijih točaka Simple Minds »proze«. Svakako je ovaj put Kerru dobro došla pomoć publike, koja je fanatično vladala stihovima i držala pjevača na nogama. Čovjek se doduše nekoliko puta teatralno naslonio na stupove noseće konstrukcije pozornice lijevo i desno, što je upućivalo na to da štedi snagu, a Kerr se svakako dodatno kuhao, i to ponajviše vlastitom krivnjom, jer je lijep dio koncerta proveo u kaputu i šalu.
Bend je tako prokleto iskusan i tako »uvježban« da zlepa ne griješi. Sve je onako kako mora biti. Svi u pravim trenucima na pravim mjestima. Svi pravodobno povlače poteze u jedinstvenu glazbenu zgužvanu mapu glazbene kulture Simple Minds. Charlie Burchill ostaje profinjeni velemajstor polaganja svojih poznatih hipnotičkih gitarskih linija, poduprtih izvanrednim sustain efektom. Upotreba tremolo ručice, filigransko okretanje gitarskih potenciometara te preskakivanje po divovskom »pedal boardu« djeluju savršeno. U tome Burchill ostaje jedinstven gitarist i uz Kerrov vokalni unikat drugi važni stup koji Simple Minds udiše temeljnu supstancu velikih glazbenih posebnosti.
Ritam sekcija pak naravno čini onaj okvir koji uopće daje mogućnost Kerru i Burchillu da odžive svoje glazbene snove, kao umjetnik i interpret. Ged Grimes razvio je izvanrednu bas liniju koja je zveckavo trgala i parala zrak i sustvarao uz Gaynorove poznate topovske zamahe poznati kontrast koji nose aranžmani glazbe Simple Minds i jedan je od temelja koji glazbu benda kontrastiraju na silu dramatično. Do mjere da to uživo, dakle na koncertnim pozornicama, neprestano izaziva jaku naježenost dlaka i naježenu kožu! Magija na pozornicama Zagreba! Kad se sastav na takav način late skladbe poput, recimo, izvanredne Hypnotised, znaš da si na zajedničkoj koncertnoj večeri s najvećim majstorima svog zanata.
Sastav za svaku koncertnu večer priprema zapravo male »korekcije« u set listama. No Zagreb je bio posebno počašćen lijepom činjenicom da je sastav za nastavak ove turneje upravo na zagrebački koncert vratio u set listu skladbu Mandela Day, koju na prošlim koncertima u sklopu iste turneje nije izvodio. Drugo ugodno osvježenje set liste predstavljala je prva skladba u obveznom bisu, smirena Let It All Come Down. Nakon obrade sastava The Call, naravno ureznu po poznatoj Simple Minds recepturi, nazvanu Let The Day Begin, uslijedila je petnaestominutna pauza, a sastav se vratio na pozornicu s za plesni korak prirađenom Speed Your Love To me, koju je na vodećem vokalu izvela kar Sarah Brown. To je podiglo na noge osobito muški dio publike u završnici, kad je Sarah teatralno skinula sa svojih stopala visoke pete i tim činom zapravo najavila nastavak koncerta. Kerrov se odmor tako produljio za pet minuta. Čovjek se vraća u nastavku na vokal za ozelenjelu obradu Patti Smith Dancing Barefoot. Publiku počinju Simple Minds dizati prema koncertnom vrhuncu u nastavku kroz She’s A River, Somewhere, Someone in Summertime, The American, Love Song i naravno onu skladbu na koju je velika većina najžudnije čekala! Don’t You (Forget About Me)! Izvedbom te skladbe bend je odnio koncertnu večer do vrhunca i zaključio njezin redoviti dio. U obveznom bisu Simple Minds uzeli su još skoro cijelih pola sata i dodali novoj izvanrednoj koncertnoj predstavi »točku na i« s pogrešenim evergreenima Sanctify Yourself, Alive And Kicking i već gotovo očekivanim završnim vijencem Ghost Dancing, koji se prelio u irsku narodnu budnicu Gloria. Hipnoza! Od prvog trenutka, kad su večer otvorili odličnim Broken Glass Park, koji je odmah okarakterizirao poznatu izražajnu ispovjednu moć benda, do završnog »rodea« u izlaznom dijelu. Osamdesete su se ocrtale opet! Za dva i pol sata. A Simple Minds? Kao vino. Što su zreliji, to su bolji. Sviraju fantastično. Koncertna večer velikih presedana i superlativa. Ništa manje, ništa više!
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
