Mjesto: Ljubljana / Križanke / Slovenija
Datum koncerta: 05.08.2006
Broj posjetitelja: 3
Cijena karte: 8.900,00 (37,14€)
Po drugi put u tri godine susreli smo se s gospodinom Mickom Hucknallom, šefom Simply Red, u Ljubljani. Odlično posjećen koncert usred ljeta, kad očekuješ da se svi peku negdje (najmanje) u Dalmaciji i uživaju u močenju u moru te pucanju iz vodenih pištolja, bio je lijepo iznenađenje.
Tako su Hucknall i prateći sastav (zajedno Simply Red) “primaškarali” na pozornicu oko 21:45, predgrupa je imala svojih 30 minuta, a ja sam je naravno opet preslušao (ah to prokleto probijanje kroz sve moguće barijere između objekata žive i nežive prirode) i jedva se pravodobno smjestio u dvorani ispred prve stepenice na stajaćim mjestima u Križankama (sjedećih tako nije bilo), praktički Hucknallu pred nosom (cca 5 m od pozornice). Da vidimo Simply Red posve izbliza. To čudo nad čudima.
Neki pogledi bili su više nego zanimljivi. Većinu auditorija činile su pripadnice nježnijeg spola, do maksimuma nakuštrane, a njihovi pratitelji izgledali su ovaj put doista kao “zbunjeno razglašeni patuljci” koji baš ne znaju što traže uz svoje cure na koncertu Simply Red. U svakom slučaju, žene su bile te koje su ovaj put diktirale tempo grupi Simply Red. Je li to bilo dovoljno, otkrit ću uskoro.
Simply Red su baš za koncert u Ljubljani malo preokrenuli set listu. Na nju su uvrstili jednu skladbu manje nego inače, a potpuno nove na njoj bile su All Down The Line, Look At You Now i Out On The Range. Iz set liste Hucknall je brisao komad Lady kojim je otvarao većinu showova na turneji, zatim obradu Small Faces naslovljenu Debris te Something For You. Ukratko, koncert je počeo prilično suzdržano s publikine strane, dok je bend odmah “s prve” odsvirao savršeno ugođeno i uigrano. Zvuk je bio odličan, glasnoća taman, a izvedba naprosto izvanredna. Čvrsta nepogrešiva ritam sekcija crnoputih braće Lewinson, poput švicarskog nauljenog i podmazanog sata, impozantni trio puhačke sekcije koji izmjenjuje instrumente flauta/tenor saksofon, truba/alt saksofon, trombon/udaraljke, uz njih odlični solist na saksofonu Ian Kirkham, koji je rasplamsao publiku s nekoliko izvanrednih solo točaka, klavijaturist Dave Clayton te crnopute pjevačice, “sigurno” su okruživali Hucknalla i sve je izgledalo promišljeno, izračunato i još jednom za povrh dobro prožvakano, tako da su sve mogućnosti pojave eventualnih grešaka i neželjenih zabluda na pozornici tijekom turneje naprosto isključene odnosno eliminirane. Hucknall svakako ima i gitarista, ali Kenji Suzuki morao se uživjeti u ulogu statista i pomiriti s njom. Prvi put našao se u svjetlu reflektora tijekom ekstremno kratkog solističkog ulomka u Look At You Now, iako je bio našemljen najupadljivije od svih na pozornici.
Ljudi su prvi put ozbiljnije poskočili uz Holding Back The Years. Publika je s uživljavanjem surađivala s grupom i pružala Simply Red podršku kakvu bi svaka grupa samo poželjela. Svakako, zanimljivo! Simply Red nekako to nisu htjeli iskoristiti i začudo nisu dolijevali ulje na vatru nikakvim izraženijim obraćanjem i poticanjem publike. Hoću reći i više. Hucknall se pokazao kao iznimno jadan komunikator, posve nezainteresiran za publiku, koji je na taj način ponudio i vrlo kiseo kontakt i interakciju prema ljudima koji su došli navijati za njega. Prvi put je ozbiljnije pristupio mikrofonu i uzeo nekoliko skromnih trenutaka za publiku pri najavi izvedbe obrade Boba Dylana Positively 4th Street. Koncert si mogao podijeliti na dva dijela. Do komada Come To My Aid na publiku koja pleše i Simply Red te drugi dio, ključno od Come To My Aid do kraja, s podivljalom publikom i opet “samo” Simply Red – bez pridjeva. Mlako na pozornici, kao da se Hucknall “šparao”. I priličan broj glavnih vokala u refrenu prepustio je pjevanju obiju “back vokalistica” i publike. No dobro, ne kažem. Naravno, bili smo počašćeni njegovim markantnim sofisticiranim pristupom u “soul” izvedbi klasika i najvećih hitova Simply Red, ali to je bilo daleko od toga da bi si Simply Red slučajno protegnuli prste lijeve ruke.
Ovaj put rutinska izvedba vrištala je u nebo, a uz to i odbrojavanje minuta sa strane grupe da što prije “pokupi kufere” i otputi se iz Ljubljane dalje. Nevjerojatno žestoko zabola se u oko prizor kad je Hucknall još tijekom izvedbe Something Got Me Started počeo mahati prema ljudima i napustio pozornicu. Budući da su svi ostali još svirali dalje bez Hucknalla, mislio sam da ga je stislo u trbuhu i da je morao stati sa strane da puca i olakša se, no pošteno sam se uštimao. Jedva je prošao sat i deset minuta. Simply Red su kod trinaestog komada zaključili redovni dio. Halo? Kuc, kuc!!! Ima li koga doma? Čak su se i svi ostali glazbenici zgledali na pozornici i ukopali na nekoliko trenutaka kad su odsvirali izlaz i zaključili komad, jer su se morali i sami oprostiti i slijediti svog vođu. Svakako je to minus. Vođa se oprosti u ime grupe. To je kao da kapetan napusti brod koji tone na milost i nemilost svojoj posadi. A ljudi su bili vrućih nogu i napaljeni do kraja, žedni i gladni dobre zabave i u želji za dobrim koncertom pjevali su i doista bili žedni i gladni da se nauživaju dobrog koncerta i razvedre do maksimuma. No brzo su uslijedili i prvi zviždaci. Nakon pet minuta su natrag i nastavljaju s “nedostajućima” Stars i Fairground, nakon čega Hucknall opet počinje u stilu “princeze na zrnu graška” vitlati rukama duboko u zrak, okrenut leđima prema publici u znak: “Čao raja!” Opet ista slika. Srećom još nisu pritisnuli “play back” i upalili svjetla. Tako se grupa još jednom smilovala ljudima i dodala još Sunrise te baladu If You Don’t Know Me By Now i zaključila koncert. Hucknall se još naklonio i viknuo Simply Red te pokazao rukom na svoju grupu. Svakako smiješno i žalosno. Sigurno gladni sviranja njegovi su se glazbenici oprostili od puka, vidjelo se da su u formi za barem još jedan sat dobrog “jammanja”. Da im je namijenio barem 10 minuta instrumentalne točke, i ovaj bi izvještaj zvučao posve drukčije. Time bi ubio dvije muhe jednim udarcem. Meni bi spriječio gunđanje zbog prekratke minutaže te negodovanje zbog manjka energičnosti samog nastupa, zbog čega je kriv sam Hucknall. U stilu trenera koji ne zna iskoristiti potencijal svojih visokotalentiranih glazbenika. Sjećate li se još zašto je ispala Argentina iz četvrtfinala ovogodišnjeg nogometnog mondijala?
Brrrr, ostao sam prehlađen. Za kratku napomenu, ta je energija bila neusporediva s energijom koju ponudi klasičan rock ili metal koncert. Već i prosječan. Tamo se za istu cijenu koju su za sebe tražili Simply Red na svojim koncertima grupe lome na dvoje na troje i daju sve od sebe, i to ne dobrih 80 minuta, nego sviraju najmanje 1:50 sati ili više (uz iznimku invalidnih W.A.S.P.). No i publika je na pop koncertima posve drukčija, ako tako smijem označiti Simply Red. Prije svega manje zahtjevna od rockerske. Tako se nakon koncerta nije osjetilo nikakvo negodovanje sa strane 3000 glava velike mase, koja je marljivo i poslušno napuštala Križanke. Da je na “rock” koncertu grupa nakon sat i 20 minuta počela zatvarati koncert, obožavatelji bi je kamenovali i linčovali. Dakle, za istu cijenu karte kao prije tri tjedna na Whitesnake, Simply Red su ponudili mnogo, mnogo manje glazbe.
Nevjerojatno je smetao osjećaj da se Hucknall suzdržava, čuva glas i da mu je suvišno odbaciti barijeru i uspostaviti pravi kontakt s masom koja je čeznula za tim. Rutinska izvedba i laku noć! Na kraju više ni sam nisam znao jesam li došao na krivi koncert i nikako ne spadam na Simply Red, ili jednostavno postoje grupe koje si hladnoću, minimalizam i rutinu mogu priuštiti na tako izravan način, jer ih baza slušatelja i fanova nije znala odgojiti drukčije. Nemam više što dodati. Očekivao sam više. Uz vječno gunđanje zbog uskih vrata na ulazu u Križanke, koja su opet upozoravala na to da su Križanke prilično nezgodan odnosno neprikladan prostor za nastupe ovakvih grupa kao što su Simply Red, blijed dojam izvođača zapravo je zapečatio situaciju. Zahvaljujući požrtvovnoj publici, preciznom zvuku i izvedbi, mogu reći da je koncert bio dobar, ali daleko, daleko od toga da bi se nekako duboko usjekao u sjećanje. Da, usjekao se jest, ali ovaj put zbog svih spomenutih primjedbi, prije svega u negativnom svjetlu.
Setlista
1. Home Loan Blues
2. Out On the Range
3. Look At You Now
4. Holding Back The Years
5. Positively 4th Street
6. Thrill Me
7. Oh What A Girl
8. Come To My Aid
9. Fake
10. Right Thing
11. All Down The Line
12. Moneys Too Tight
13. Something Got Me Started
—dodatak I.—
14. Stars
15. Fairground
—dodatak II.—
16. Sunrise
17. If You Don’t Know Me By Now
