Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: AKC Metelkova, Menza pri koritu, Ljubljana
Datum intervjua: 05.12.2012
Ovaj put nudim na čitanje sjajan i poglubljen razgovor s braćom Pegam, suosnivačima znamenite brežiške alternativne soldateske Demolition Group, koji su prošle godine snimili i izdali svoj elektro – ambijentalni prvijenac SinnScapes, kojim se nakon višedesetljetnog stihijskog, manje poznatog rada daje na slušanje još malo kreativnog nektara izvan dominiona Demolition Group. Sudbina je htjela da se zvučni zapis isprva izgubljene intervjuske seanse nakon godinu dana ipak pronađe, pa se nekoliko dana prije ponovnog slijetanja slovenskih orlova izvrsno artikuliranog slatkog buke s raskrižja središnje struje pomičemo na manje poznate sporedne bulevare. Sinntetic Liquid je potpuno opušteni izlet u nepoznato, a prije prošlogodišnjeg prosinačkog koncerta u Menzi braća su se rado odvojila za razgovor te progovorila o višedimenzionalnom odklopu koji u brežiškom kolektivu zbog viška kreativne energije od oduvijek iskri.
Rockline: Možemo biti sretni što ste slovenskoj publici dali uvid u alternativni svijet onoga što neki od vas, osim rada s Demolition Group, radite u svoje »slobodno vrijeme«. Sinntetic Liquid nudi izuzetnu razinu kvalitete, no riječ je o zvučnoj kulisi koja traži malo više objašnjenja. Kako su braća Pegam došla do toga da svoje sintetičnije elektro ideje izlijete na nosač zvuka i ponudite ih svijetu na slušanje?
Matjaž Pegam: Zapravo se Demolition Group rodio iz neke slične elektronske kombinatorike. Mi smo s Gast’r’bajters u vremenu koje neću nazvati vrijeme gašenja napravili preklop s organskog proizvođenja buke na nešto sintetično. Mogli bismo reći i da smo Gastrbajtrs počeli s nekom elektronikom još na samom početku djelovanja. Prva ploča (Ni življenja brez ljubezni, 1983., op.a.) imala je također dosta elektronskih elemenata, iako je tehnologija tada bila drugačija, a imali smo i posve drugačije materijalne mogućnosti. Zatim se dogodilo to da smo kod Gast’r’bajtrs napravili krug u smjeru toga da smo stvorili organskiji bend s puhačkom sekcijom, bubnjevima i ostalim organskim elementima, a onda je uslijedio ponovni preklop, usred cijelog tog traženja vlastitog izraza, pa smo otišli u neko frakcijaštvo i na neki način počeli stvarati začetke novih sporednih bendova. Tada se praktički svaki tjedan pokretao neki novi projekt. Glavni, prvi, bio je Demolition Group, zatim smo imali Del Masohistics, što je opet bila varijanta nečeg novog, zatim smo imali Sinntetic Liquid, a mogli bismo nabrajati dalje. Te su frakcije počele živjeti svaka svoj život. Demolition Group se razvio u bend, doduše opet začinjen elektronikom i eksperimentiranjem, i opet se oformio u neki rockerski bend, kakvog poznajemo danas, a ostalo je ostalo na stand byju. Povremeno smo s tim malo nastupali. Ja sam imao puno napravljenog i napisanog materijala, u nekom trenutku odlučio sam da je vrijeme da to nekako spojimo, nakon čega smo Joco i ja to nekako materijalizirali i pretočili u oblik pjesama.
Rockline: Ploča me na prvu podsjeća na fragmente koje smo već imali prilike čuti na Deep True Love, a zatim još više na drugoj polovici Neovangelija, gdje su nakon službenog dijela snimljeni remiksi, elektronski kolaži. Je li riječ o logičnom nastavku i produžetku toga i koliko je sam projekt (s prekidima) zapravo živ?
Matjaž: Sama asocijacija koju si naveo zanimljiva je i ja nisam baš tako razmišljao, jer kod Deep True Love smo se pri nekoj prilici upoznali s Gregorjem Zemljičem i on je napravio remiks jedne pjesme. Remiks nije bio posljedica našeg svjesnog rada na elektronici, na tim sintetičnim ambijentima, kako smo to brat i ja ostvarili na Sinntetic Liquid, a inače je ideja Sintetic Liquid živa još od ’85., ’86., ’87.
Jože Pegam: Ideja seže u vrijeme kad smo se s Gast’r’bajtrs raspali. Jedan je otišao u vojsku, pa drugi, i s Gast’r’bajtrsima se nije dalo raditi jer nije bilo bubnjara, basista, gitarista … To smo tada kompenzirali ovako – sempovima.
Matjaž: Ideja Sinntetic Liquid tada je bila generirana, a onda je stvar dugo vremena bila potisnuta u stranu. Ja sam se time počeo baviti – tom glazbom, ali ne u obliku u kojem je izdana – ponovno prije četiri ili pet godina, ne više. To je bilo uvjetovano i time što je u međuvremenu napravljen korak naprijed i u pogledu tehnike. U zadnjih deset godina princip stvaranja glazbe postao je lakši, a mogućnosti koje je nudila tehnologija skokovito su se mijenjale. U nekom trenutku počeo sam s napola hardverskim setom i napola s AKAI semplerima, MPC-jevima, zatim sam prešao na hibridnu varijantu računala, programa, sintisajzera i prvotne opreme, a naposljetku, kad sam odlučio da ćemo to izdati, sve sam napravio računalom. Sve je potpuno sintetično, osim saksofona koji je organski, a i on je na nekim dijelovima izobličen do neprepoznatljivosti.
Rockline: Dok slušaš ploču, slušatelj dobiva osjećaj da je riječ više o razvlačenju dojmova, o impresijama koje dvojica zajedno generiraju u hodu. Je li bila riječ o jam sessionu ili je kompozicija bila određena po taktovima?
Matjaž: Moja intimna ideja bila je stvoriti čisto ambijentalnu glazbu, makar i bez pjesama, neki flow prelijevanja – zato sam ploči dao ime SinnScapes – splet sintetičnih struktura, zvučnih krajolika koji se prelijevaju jedan u drugi, a kad smo to počeli ozbiljno obrađivati, na kraju se izoblikovao niz pjesama. Materijala imam napravljenog – odnosno imao sam napravljenog, jer je sada stvar već malo neaktualna, barem pet puta toliko i dva ili tri puta zaredom sam po principu negativne selekcije izbacivao dijelove pjesama ili cijele kompozicije, nakon čega mi je ostalo onih posljednjih finalnih 10 pjesama od po pet minuta. To je bila prvotna ideja. Naravno, nije ispalo tako da bi idealne mjere i proporcije potpuno uspjele i u praksi – neke su pjesme duže, neke kraće. Forme su, da se vratim na pitanje, bile posve otvorene. Logični prijelazi između jednog i drugog dijela doduše su postojali, ali konačni oblik postavio je sam saks sa svojim frazama i melodijama.
Rockline: S obzirom na to da je jedini organski dio u cijelosti saksofon, dok se ostalom sintetičnom formom može manipulirati računalom i elektroničkim pomagalima – kako se ti sam pri tome osjećaš? Je li riječ o nekoj umjetničkoj shizofreniji koju svatko nosi u sebi? Lakše ti je uživljavati se u takve začetke potpuno slobodnog toka pune slobode ili ti je lakše funkcionirati u okviru benda, gdje sve skupa ima neku zajedničku konsenzualnu notu zajedničke artikulacije i izgradnje?
Joco: Kod Sinntetic Liquid je bila riječ o naboju viška. Muzika koju smo napravili na Matjaževe podloge išla je iz prve. Matjaž je postavio okvire, formu, onda me nazvao i rekao »Stari, dođi! Imaš vremena?«, pa smo sjeli i počeli s radom i snimanjem. Sve je išlo iz prve i kako smo stvari snimili, tako je ostalo gore na ploči. Sve su se fraze nekako poklopile, a nije bilo nikakvog pretjeranog razmišljanja kako i što napraviti. Nije bilo dubokih debata u stilu – ovdje bih htio to i to. Sjeli smo dolje i počeli raditi i to je meni zanimljivo – sve je snimljeno iz prve.
Matjaž: Treba se veseliti što smo Joco i ja sinovi iste majke i tu nije bilo potrebe za prilagodbama. O glazbi smo već prije dosta razgovarali i tako je i danas. Proces je bio, kako Joco kaže, potpuno intuitivno slobodan. Možda su samo dvije pjesme takve da smo stvar više dosmišljali, što se osjeti na samoj ploči – ponajprije tamo gdje su izraženije fraze, tamo je bilo više interakcije između Joce i mene, odnosno, ako smo dosljedni, između Joce i mašine ili između Joce i muzike. Ostale pjesme produkt su nekog posve intuitivnog protoka, Jocinog sviranja koje je izvodio …
Joco: Stvar se jednostavno poklopila!
Matjaž: Kad je čuo glazbu iz zvučnika, odsvirao je po svome stvari točno onako kako ih možete čuti na ploči. U tom kontekstu stvar je besprijekorna.
Joco: Pazi – bez probe!
Matjaž: U tom je kontekstu to potpuno drugi koncept rada nego s bendom, gdje je bend kao cjelina više pojedinaca (više ljudi – pet ili šest) i to zahtijeva da se glazba generira drugačije. Netko donese neku ideju, drugi to postavi, treći doda stihove … Riječ je o skupnoj slagalici koja zahtijeva osobnu interakciju članova. Raditi s računalom bilo mi je zanimljivo iskustvo, jer sam prije same inicijative da u cjelinu ubacim nešto organsko, što je na kraju bio saks, bio sam na nekom svom misaonom planetu i zapravo ovisiš isključivo o sebi, što je s jedne strane OK jer ne moraš sklapati nikakve kompromise, nego sve određuješ sam. S druge strane tu je i manjak, jer si sam i nemaš kreativnih inputa koje ti inače doprinose drugi članovi benda. Mi kao rockeri ne znamo raditi glazbu drugačije nego u interakciji s ostalima, a tu sam morao uspostaviti interakciju sam sa sobom.
Joco: Tu u principu radiš to da sjedneš, uzmeš instrument i počneš svirati. A rezultati su na kraju bili lijepi.
Matjaž: Jako!
Rockline: Treći član ove postave mogla bi biti publika, pa me zanima jeste li projekt već kada predstavili uživo, odnosno ima li planova za nešto takvo u budućnosti? Ima li tendencija u smjeru scenske postave?
Matjaž: Dosad toga nije bilo, a neću reći da me to ne zanima, iako posljednje dvije ili tri godine, koliko radimo s Demolition Group, taj rad zahtijeva puno intenziteta i napora. Otkad sam izdao Sinntetic Liquid, nisam uključio računalo s namjerom da stvaram glazbu, no čini mi se da u meni raste i nakuplja se želja da bih možda počeo razvijati stvar i u smjeru scenske prezentacije … A htio sam reći još ovo – s DG-om smo zadnjih godinu i pol proizveli puno. Ploča izgleda kao da je išla na izi, a bila je projekt koji je tražio toliko vremena, energije i određenu proceduru da smo došli do toga. U ovom trenutku postavljanje Sinntetic Liquid na pozornicu – ne znam imamo li trenutno vremena za nešto takvo, jer ionako treba napraviti stvar do te mjere zanimljivom da na pozornici ne bude samo Mac i Joco do njega …
Joco: (smijeh) Kako bi to izgledalo …
Matjaž: To je na neki način i predstava, i ako dođe publika, mora biti i na pozornici nešto takvo, nešto se događati, da privuče tvoj interes i da ljudi kažu: »Aha, OK, ovdje je nešto!« Ne može biti playback i netko uz to svira saksofon. Volio bih da sam na miksu, jer mi je to fora, a na pozornici bih trebao dvije ili tri osobe da stvar dobije neki oblik.
Joco: Ni sam ne bih znao ponoviti sve što sam odsvirao, jer bih morao sjesti i stvari naučiti … (smijeh)
Matjaž: Morao bi pjesme skinuti, ne? (smijeh) Pa bi.
Joco: S puno muke … (smijeh)
Rockline: Ako za kraj pitam – Sinntetic Liquid je dobio neku ubesedbu. Hoćemo li možda uskoro dobiti kakav nastavak? Možda na proljeće?
Joco: Na proljeće počinje biciklistička sezona, a s obzirom na to da se u tome zajedno mučimo, tada sumnjam da će ići … (smijeh)
Rockline: Brdski biciklizam?
Matjaž: Povremeno brdski, ali više cestovni.
Rockline: U zdravom tijelu zdrav duh …
Matjaž: Pa u godinama smo kad treba nešto napraviti za zdravlje … (smijeh) Pa prijeđimo na odgovor na tvoje pitanje. Svoju patološku želju, koju na ploči nisam uspio ostvariti, da napravim čisto ambijentalnu ploču, to je još uvijek jedna od opcija – da nema pjesama, da se stvar pretače, da napravim 50 minuta muzike u komadu, da stvar teče negdje u pozadini i da uz glazbu mogu raditi bilo što.
Rockline: Kao Brian Eno?
Matjaž: Nisam to htio izravno reći, ali Brian Eno me fascinira, iako izuzetno teško slušam te njegove ambijentalne ploče koje je snimio.
Joco: Svoju ćeš lakše slušati …
Matjaž: Svoje ploče ne volim slušati, odnosno rijetko se dogodi … Ne znam jesam li Planet starcev dosad slušao jednom, jer ga se ovaj put naslušam na koncertu, tako je i sa zadnjom live pločom, a Sinntetic Liquid sam slušao zadnji put kad sam sjeo u kćerin auto, upalio ga i ona je imala tu ploču unutra. Da bih sjeo, uzeo ploču u ruke i sasvim namjenski počeo slušati, to se ne događa. Ploče radije radim nego slušam.
Joco: To je nekako kao da bi se svaki dan gledao u ogledalu …
Rockline: Pa gledaš se, zar ne?
Joco: Pa, kad pereš zube, da, ali da bih se skinuo i sat vremena gledao pred ogledalom … (smijeh)
Rockline: Mora biti malo narcisa u toj igri ega, ne? (smijeh) Stvar je lakša jer imate vlastitu izdavačku kuću …
Matjaž: Vlastitu izdavačku kuću imali smo već sredinom osamdesetih (tada još kazeta) i išli smo tako daleko da smo tada sami tiskali ploče, sami snimali ploče i distribuirali ih.
Joco: Pa zamisli sva ta presnimavanja i kazete danas … (smijeh)
Rockline: To je bio pravi DIY!
Matjaž: Sami smo snimali, producirali, tiskali naljepnice za kazete, sami smo tiskali plakate …
Joco: I samostalno ih lijepili …
Matjaž: Slali naokolo, tako da je to bilo ono kreativno i sretno razdoblje. Tada smo se zvali Opus Manum i negdje sam pročitao da smo zapravo vodili prvu neovisnu izdavačku kuću u bivšoj Jugi ili čak u istočnoj Europi, napisao je jedan srpski kritičar, što je nešto posebno. Izdavačkih kuća tada nije bilo – bio je Jugoton, Helidon, ZKP nije izdavao ploče, što je počeo tek krajem osamdesetih, Jugodisk i RTB bili su sve što smo imali, tako da je do ploča doći bilo bliže znanstvenoj fantastici. Danas je stvar demokratičnija i više u domeni posla i kapitala, stvar je protočnija, ali je demokratizacija dovela i do toga da se danas stvari prilično neselektivnije rade, no to je dio vremena – što više ljudi radi i snima ploča, što više sviraju, to je bolja produkcija i više je izbora te kvalitetne glazbe.
Rockline: Za zaključak bih tražio samo još točku na i i klasiku – obraćanje čitateljima s vaše strane …
Matjaž: Budući da sam praktičar, neke silne intime ne prakticiram. Čitateljima bih rekao ovo: idite na koncerte, kupujte ploče, jer na taj način podržavate bendove da proizvode novu muziku i održavaju posao koji rade iz srca i za vas. To mi se čini ključnom porukom, jer jedino na takav način može preživjeti rock’n’roll!
Joco: Potpuno se slažem s bratom, jer je sve tako lijepo zamotao u cjelinu!
Galerija slika
