Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hammill, Peter
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1981
Trajanje: 44:38
Ocjena: 4.5/5
Peter Hammill kultni je status stekao ponajprije kao pjevački gromovnik progresivnorockovskih legendi Van Der Graaf Generator, no i njegova mu je samostalna karijera, pogotovo u zrelim godinama, pomogla učvrstiti status zapanjujućeg vokalnog kameleona, vizionarskog skladatelja i nenadmašivog postapokaliptičnog kroničara koji je povremeno rado komentirao i događaje iz predapokaliptičnog razdoblja. »Sitting Targets« bio mu je deseti samostalni album i prvi na kojem je surađivao s cijenjenim povremenim udaraljkašem Morrisom Pertom. Potonji je tijekom karijere, među ostalim, surađivao s takvim imenima kao što su Peter Gabriel, Phil Collins, Paul McCartney, Jon Anderson, Mike Oldfield, Kate Bush, Andrew Lloyd Webber i John Williams.
Prvi put nakon albuma »Over« (1977) Hammill je poželio pravog bubnjara pa je za suradnju ponovno pozvao starog kompanjona Guya Evansa, dok je David Jackson, još jedan stari VDGG-ovac, na saksofonu odnosno flauti ionako bio Peterov redovni suradnik. To znači da je na »Sitting Targets, uz iznimku orguljaša Hugha Bantona, sudjelovala gotovo cijela klasična VDGG postava, pa se zvučne usporedbe s likom i djelom te legendarne skupine na pojedinim dijelovima albuma nameću same po sebi.
Malo sintesajzerske sofisticiranosti donio je i klavijaturist Phil Harrison, čiji je doprinos ipak bio manje-više minimalan. Klavirski aranžmani bili su, kao i obično, Peterova domena, što je vrijedilo i za sve električne i akustične gitare. Nekako i ne čudi da na »Sitting Targets« ima i dosta akustičnih aranžmana, jer se Hammill do tada već razvio u pristojnog akustičnog gitarista koji je znao usmjeravati pojedine akorde i prilagoditi ih zahtjevnim potrebama svog tradicionalno elastičnog vokala.
Peterovo glavno oružje bio je naravno njegov ‘kameleonski’ način pjevanja kojim je s lakoćom dočaravao nevjerojatno intenzivnu atmosferu i podizao razinu slušateljskog adrenalina najmanje za tri stepenice naviše u usporedbi s instrumentalnim trenucima. Tekstovi su, kao i obično, posebno poglavlje, jer jedan od najboljih pjesnika u povijesti progresivnog rocka ni ovaj put nije škrtario sa socijalno kritičkim izljevima, kao da je znao kako će osamdesete iznjedriti buduće, globalno, neoliberalno kapitalističko društveno uređenje.
»Sitting Targets« stilski dakle nije bitno odstupao od Hammillovih solo albuma s kraja sedamdesetih odnosno početka osamdesetih, ali je sadržavao nešto više melodične suptilnosti nego što je prije bilo uobičajeno u njegovoj karijeri, dok su improvizacije svedene na minimum. Brojne skladbe s »Sitting Targets« kao što su »Ophelia«, »Stranger Still«, »Stand« i »Central Hotel« postale su redovite koncertne klasike, što zorno govori o kvaliteti ovog često previđenog ostvarenja.
Na albumu prevladavaju kraće skladbe, jer samo dvije prelaze duljinu od pet minuta. »Breakthrough« je zanimljiv i izrazito dinamičan otvarač s minimalističkim gitarskim frazama i melodramatičnim vremenskim prijelazom unutar kojeg se dobro čuju i sintesajzerske linije. »My Experience«, u kojoj se gospodin Hammill pretvara u bijesnog vokalnog gromovnika kakav je bio u najboljim VDGG danima, sadrži tipične, pomalo kakofonične gitarske linije, dok glavni aranžman ispada neobično melodično.
»Ophelia« je lijepa i melankolična balada s izrazito intimnim ugođajem, kakve su inače bile značajne za većinu Hammillovih najboljih solo podviga. Tu, usred brojnih simfonijskih ukrasa, do većeg izražaja dolazi njegova ‘svjetlija’ vokalna strana, kad ovaj izvrstan pjevač oduševljava dah oduzimajućim emocionalnim intenzitetom. Na sarkastično obojenom »Empress’s Clothes«, gdje Hammill ne štedi otrov na račun ženske taštine i snobizma (očito je u to vrijeme opet imao određene osobne probleme sa ženama), dobro se čuju egzotične udaraljke u režiji Morrisa Perta, koje uz saksofonske umetke i vokalne grmljavine ‘jezičnog doktora’ pobrinu za krajnje napetu atmosferu.
Izrazito eksperimentalni »Glue«, u kojem vladaju razdražene zvučne oscilacije i nonšalantno raštrkane gitarske linije, sadrži još jedan beskompromisni emocionalni izljev kad je riječ o Hammillovu solo nastupu. »Hesitation« će se i danas svidjeti svim VDGG ljubiteljima, jer na račun zvučnog kolaža razdraženih saksofonskih pasaža, nemilosrdnih bubnjarskih prijelaza, melodramatičnih klavirskih aranžmana i Peterova pjenušavog pjevanja snažno podsjeća na neko ‘zaboravljeno’ ostvarenje progresivnorockovskih legendi. Nešto slično moglo bi se reći i za naslovnu skladbu, kojoj bi trebalo dodati samo Bantonove orgulje pa da bude gotovo klasično VDGG djelo. Briljantan Hammillov pjevački nastup prava je poslastica za sve glazbene gurmane, a iznenađuje i kraćom gitarskom solažom koja se vrlo dobro slijeva unutar bubnjarskih i saksofonskih improvizacija.
Simfonijski zasoljeni »Stranger Still« obilježen je gotovo svečanim ugođajem na račun melodičnog klavirskog aranžmana, epskih orkestralnih zavjesa i Peterova ‘uzdižućeg’ vokala, koji je ovaj put postavljen za oktavu više nego obično. »Sign« je obilježen prilično zaletljivim akordima na akustičnoj gitari koji se dobro slažu s Hammillovim bijesnim vokalnim nastupom, dok njegov stari kamerad Evans izvodi nekoliko fascinantnih bubnjarskih prijelaza. Na »What I Did« se ručica na eksperimentalnoj kočnici opet malo otpusti. Krajnji su rezultat brojni kakofonični zvučni ukrasi, dok je tekst jedan od najkaotičnijih i najvihornijih u Peterovoj karijeri, jer u njemu nekoliko puta ponavlja riječ ‘crazy’. Zaključna klasika »Central Hotel«, u kojoj Hammillove razdražene gitarske fraze unose djelić hard rock ritma, nova je prilika za ‘jezičnog doktora’ da izlije svoju vokalnu žuč na elitizam i bezbrižnost društvene ‘elite’.
Za »Sitting Targets« bi se moglo reći da je gotovo posve klasičan solo album Petera Hammilla, što znači da ga, osim minimalnog utjecaja novog vala, zvučna i produkcijska tehnologija osamdesetih gotovo nije ni takla, pa ipak je riječ o jednom od njegovih najmelodičnijih i ujedno ‘širem’ slušateljskom krugu ponešto pristupačnijih ostvarenja. Upravo zato bi danas mogao biti privlačan i svim onim ljubiteljima progresivnorockovske glazbe koji inače ne spadaju među njegove tradicionalne pristaše ili samo površno prate Peterov stvaralački put. Istodobno vjernim Hammillovim solo i VDGG sljedbenicima nudi krajnje zgodan način da se za majstorovu glazbu oduševe i svi oni koji inače nisu spremni posvetiti se Peterovim eksperimentalnijim ostvarenjima iz njegova ‘klasičnog’ razdoblja (sedamdesete).
Postava
Peter Hammill – vokal, gitara, klavijature
Guy Evans – bubnjevi
David Jackson – saksofon, flauta
Morris Pert – udaraljke
Phil Harrison – sintesajzer
Produkcija
Peter Hammill
Popis skladbi
1. Breakthrough
2. My Experience
3. Ophelia
4. Empress’s Clothes
5. Glue
6. Hesitation
7. Sitting Targets
8. Stranger Still
9. Sign
10. What I Did
11. Central Hotel
